Gotovo i nema domaćeg medija koji proteklog tjedna nije prenio vijest o novoj akviziciji Atlantic Grupe. Tvrtka Emila Tedeschija preuzela je srpsku kompaniju Foodland, proizvođača delikatesnih sokova, džemova, ajvara i ostalih vrsta visokokvalitetne hrane, s razgranatom mrežom kupaca na četiri kontinenta. Tek koji dan prije, uz malo tiše medijske fanfare, objavljeno je da su dvije hrvatske tvrtke – Franck i Podravka – u utrci za preuzimanje ljubljanskog Žita, jedne od perjanica slovenske prehrambene industrije.
O važnosti i renomeu Žita dovoljno je reći da, prema istraživanjima, svaki treći prehrambeni proizvod koji se konzumira u prosječnom slovenskom kućanstvu proizvodi upravo ta tvrtka. Stoga je jasno kako bi preuzimanje Žita bilo još jedan u nizu velikih poslova širenja hrvatskih prehrambenih kompanija u regiji, a taj niz sada je već toliko dug da ga se mora okarakterizirati kao ozbiljan trend. Polako, ali sigurno, hrvatske tvrtke osvajaju tržište država bivše Jugoslavije, a u moru crnila i općeg pesimizma koje proteklih godina zapljuskuje hrvatske građane, ti uspjesi sve više strše kao usamljene hridi optimizma.
Kad je prije nekoliko godina Atlantic Grupa preuzela slovensku Drogu Kolinsku, a početkom ove godine i Agrokor napokon finiširao kupovinu Mercatora, umjesto zadovoljstva, u dijelovima javnosti često se moglo čuti negodovanje i katastrofične teze o budućnosti domaće prehrambene industrije u rukama transnacionalnih kompanija, u što se vodeće domaće tvrtke u tom sektoru putem tih preuzimanja pretvaraju. Neke od tih dvojbi valjane su teme za raspravu, no svi ti dežurni pesimisti i gunđala samo bi se trebali prisjetiti kasnih 90-ih i ranih 2000-ih kad su slovenske kompanije dominirale ovdašnjim tržištem hrane koristeći totalni raspad domaće industrije uništene ratom i lošom privatizacijom u ranijem desetljeću. Bi li za Hrvatsku bilo bolje da je Mercator tada kupio Agrokor, a Droga Atlantic? U tom jednostavnom pitanju zapravo se krije bitan zaključak za razvoj domaće privrede. O neiskorištenim potencijalima domaće industrije hrane u raznim se krugovima raspreda već desetljećima, no u međuvremenu su se ispod radara šire javnosti na regionalnom tržištu dogodile ozbiljne promjene gdje su domaće tvrtke od lovine postali lovci.
Ne radi se tu samo o nekoliko najvećih tvrtki. U Hrvatskoj danas postoji cijeli niz manjih proizvođača delikatesnih proizvoda visoke dodane vrijednosti. Vinari su već dulje vrijeme prepoznati i u europskim okvirima, a čak i u najproblematičnijem segmentu sektora – proizvodnji primarne hrane – postoje uspješnice. U široj javnosti, primjerice, malo je poznato da je hrvatska Zarja grupa zahvaljujući visokotehnološkom hidroponskom uzgoju najveći proizvođač šeri rajčica u regiji. U pekarstvu, pak, Mlinar Mate Škoje već se aktivno širi u Mađarskoj i Sloveniji, domaća riboprerađivačka industrija iz godine u godinu raste gotovo dvoznamenkastim stopama, a ozbiljnih planova ima i u mesnom sektoru.
Vlasnik osječkog Žita Marko Pipunić prije nekoliko dana na konferenciji Poslovnog dnevnika najavio je da namjerava pokrenuti velike kapacitete proizvodnje slavonskog pršuta i tvrdog sira koji će brendirati na europskoj razini. Razvojni nukleus u domaćoj prehrambenoj industriji očito danas postoji i to je šansa koja se mora iskoristiti. Da bi taj sektor nastavio rasti i da bi se benefiti poslovnog razvoja ovih poduzeća prelili na ostatak ekonomije, puno bi pomogla kvalitetna razvojna strategija i mjere državne politike koje bi to podržale, no ne treba imati iluzija.
Veći dio ovih uspješnih priča u sektoru prehrambene industrije dogodio se ne zbog državnih razvojnih politika nego usprkos njima, pa je logično očekivati da će tako biti i u budućnosti. Činjenica da hrvatske prehrambene tvrtke sve više dominiraju u regiji ima neospornu stratešku vrijednost, što je još jedan dokaz da je svaka politika u suštini ekonomska politika. A ta vrsta politike ipak je preozbiljna da bismo je prepustili političarima.
>>Atlantic grupa preuzela srpski Foodland
>>I Podravka i Franck žele ljubljansko Žito
Činjenica je da tržište ipak polako čini svoje, i to unatoč svim mogućim opstrukcijama kojima ga birokracija zagušuje. Pitanje je ipak kakav bi tek taj razvoj bio da mu birkoracija pomaže i kakvu bi korist Hrvatska imala od toga. Šteta. Šteta izgubljenog vremena, izgubljenih prilika, izgubljenih radnih mjesta i izgubljenih mladih ljudi koji su u međuvremenu otišli u inozemstvo.