Od tri događaja koja su prošle godine potresla Europu – otvaranje sukoba s Rusijom, uspon Islamske države i zapanjujući porast antisemitizma – ovaj posljednji još se uvijek uporno potiskuje i gura pod tepih. Dok za prva dva događaja možemo reći da su potresi na granicama Europe, potonji je endogeno europski i predstavlja potres u samom srcu Europe.
Mnogi su zapanjeno i s nevjericom promatrali antisemitska divljanja prošlog ljeta, zbog sukoba u Gazi. Ali stvar se nije zaustavila na tome – kroz gustu medijsku brešu sve učestalije dopiru do nas izvješća o napadima na Židove u Europi, bilo da je riječ o skrnavljenju židovskih groblja, napadima na sinagoge ili marširanju gomile koja traži “židovsku krv”. Židovi se ponovno iseljavaju iz Europe jer se tu više ne osjećaju sigurno.
Ono što smo, nakon holokausta, smatrali nezamislivim u Europi, na što je Europa prisegla da se više nikada neće ponoviti, odvija se pred našim očima. Antisemitizam je u porastu i poprima obilježja raširene socijalne patologije. Da stvar bude još skandaloznija, predvodnik ovih zlogukih antisemitskih manifestacija nije, kako bi se to očekivalo, radikalna desnica, već naprotiv – europska ljevica. Parole o “izraelskoj okupaciji Gaze” i tobožnja zabrinutost za ljudska prava Palestinaca tu su samo tanka koprena puno zloslutnijeg i opasnijeg – starog europskog antisemitizma.
Ako je antisemitizam za Europu, kao što vidimo danas, još uvijek nedovršena priča, to je u dobroj mjeri zato što on nikada nije bio do kraja ispričana priča. Europski zavjet o neponavljanju zločina nad Židovima bio je uvelike i zavjet šutnje o korijenima europskoga antisemitizma. Priča se uglavnom svodila na kršćansku anatemu protiv “naroda bogoubojica”, odakle se vukla direktna linija k rasističkom antisemitizmu, nacizmu i Hitleru. Ta priča je tim više podržavana time što se ljevica, okrunjena svojim navodnim “antifašizmom”, postavila kao čuvar moralne savjesti Europe, čvrst bedem protiv ponovnog uspona fašizma.
No, ako pogledamo malo pobliže povijest europskoga antisemitizma, vidjet ćemo da je antisemitizam ljevice upravo ta “karika koja nedostaje” između kršćanskoga antisemitizma i rasističkog, eliminacionističkog antisemitizma. Naime, europska ljevica je bila ta koja je prvi put u Europi artikulirala društveni antisemitizam u jasan politički program. Europski socijalistički pokret tijekom devetnaestoga stoljeća je bio posvema antisemitski.
Židovi su bili simbolom kapitalizma i buržujske civilizacije koju su prezirali. Antisemitizam je bio najglasniji i najbolesniji izraz mržnje ljevice prema kapitalizmu, ali i njegov sadržaj s najvećom mobilizacijskom snagom. Poznato je da socijalistički pokret nije imao naročitog uspjeha kod radništva. Antisemitizam je bio taj socijalni element koji je privukao mase socijalistima. Socijalizam je sublimirani antisemitizam. Nakon što je socijalizam ojačao, on je zgodimično mogao i odbaciti grubi antisemitizam, zadržavajući njegovu sublimnu antikapitalističku formu.
Ljevica je bila ta koja je antisemitizmu dala politički legitimitet i formulirala ga kao političko pitanje par excellence. A sada znamo da to nije samo pitanje političke arheologije Europe i europske ljevice, već i hermeneutike njene sadašnjosti. Naime, čuđenje mnogih autora koji su, nakon pada nacizma, postavili čuveno pitanje “kamo su utekli svi ti nacisti, kamo su nestali svi ti antisemiti?”, sada možda dobiva i svoj odgovor – utekli su ljevici. Ljevica je ta koja ne treba antisemitizam zato što je antisemitizam u svom čistom vidu.
Tu je i odgovor ne samo na pitanje gdje se sve ovo vrijeme skrivao europski antisemitizam – nije se skrivao, dapače, uzeo je formu moralne savjesti Europe – već i na pitanje otkud baš sada ova plima antisemitizma u Europi? Aktualna eksplozija antisemitizma u Europi koincidira s gotovo kroničnom krizom i ideološkim lutanjem europske ljevice. Kao što je bio glavni socijalni sadržaj uspona europskoga socijalističkog pokreta tijekom 19. stoljeća, kao što je dao krila nacističkom pokretu nakon sloma boljševičkog prodora u Njemačku i na Zapad tijekom 30-ih, tako sada, u vrijeme kolapsa europske ljevice i delegitimiranja njene antikapitalističke ideologije, antisemitizam opet priskače u pomoć i daje krila posrnuloj europskoj ljevici.
Čuveni credo Maxa Horkeheimera da “ne možemo govoriti o fašizmu, a da istovremeno ne spomenemo i kapitalizam” treba izvrnuti u točno obrnutom smjeru i reći: “Ne možemo govoriti o antisemitizmu, a da istovremeno ne govorimo o socijalizmu.”
>>
ja mislim da su sada jos u manjini, ali ce biti njih vecina, kada kazem vecina ne mislim na antisemite, nego antiizraelske vlade i rezima, jer sada cine ono za sta su druge krivili.