Naslovnica Premium Analize i intervjui

Erogena zona demokracije – uoči svakih izbora nešto se kuha u socijalnom loncu

Hoće li se uskoro vidjeti da se domovina voli radom, a ne busanjem u prsa?
19. rujna 2019. u 06:30 3 komentara 209 prikaza
Ilustracija
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell

Početkom škole umalo nije počeo štrajk učitelja, što ne bi bilo neopravdano zna li se za koji sitniš oni podučavaju djecu, i još s teretom reforme na leđima, za koju baš i nije sigurno da je dobro pripremljena. Ne može se isključiti da će do štrajka doći i u bolnicama jer ni liječnici ni medicinsko osoblje ne mogu vječno dobro raditi za male plaće. A možda u još nekim državnim službama, gdje je dopro glas da država ima viškove na računu, zaposlenici počnu računati da i njima pripadaju dividende iz nekog drugog „graničnog duga“.

Milorad Pupovac MIRKO GALIĆ U nadmetanju oko Pupovca nitko ne dobiva, ali zato svi gube

Tako se, ne sasvim neočekivano u ovom predizbornom turnusu, na trusnoj ideološkoj podlozi obnavljaju ugašeni staleški pokreti koji bi – ne (pot)kupi li država nezadovoljne podanike – mogli izazvati ozbiljne sukobe i u društvu i u državi. Jer, nešto se opasno kuha u socijalnom loncu, a da vatru ne podgrijavaju ni Srbi ni masoni; dobro je da drva ne cijepaju ni ustaše ni partizani, da se lonac ne bi pregrijao da ga nitko ne može ohladiti. To što se nešto kuha u državi, i ne slučajno baš pred izbore, potvrđuje još jednom da su izbori najveća erogena zona demokracije.

Nekad izgledaju kao velesajam, a nekad kao “buvljak”, ovisno o ponudi i potražnji. Kad kandidati za najvišu državnu vlast ne bi toliko kokodakali (što nekima možda i ne bi bilo loše), opet bi se dalo zaključiti da će se Hrvati uskoro pariti na biralištu. Tipično stanje predizborne demagogije, kad ima više usta nego hrane, a više potencijalnih darivatelja nego raspoloživih darova. Čak se i klasična socijalna pomoć, koja se inače dijeli i u siromašnijim državama od Hrvatske, zove prigodno nacionalnom mirovinom, kojom bi mogli biti počašćeni nobelovci ili olimpijski pobjednici. Za sirotinju je važnije ono što se nalazi u celofanu nego kako je upakirano.

Ipak, solidarnost je kakav-takav ispit zrelosti društva i odgovornosti države. A kako su izbori i u teoriji priznati kao praznik demokracije, ne mora čuditi što je Djed Mraz s državnom torbom krenuo u obilazak svoje punoljetne djece, da birači ne bi zaboravili kojeg sveca slave.

ANALIZA Kad vojska nekamo ide bez poziva, to se zove okupacija

Ljudi se boje da ne bude gore

Zdravko Marić se vjerojatno trese od straha da bi mu rastrošni kolege mogli isprazniti državne trezore. Tko zna, možda su nezadovoljni Hrvati i bez posebnih predizbornih poklona počeli otkrivati s velikim zakašnjenjem da se od ideoloških borbi i svjetonazorskih sukoba nitko još nije obogatio. Na rubovima političkih borbi otkrivaju se puno ozbiljniji socijalni deficiti koje građani sve teže podnose, a vlasti ne mogu unedogled stavljati pod tepih, zato da bi se nacija mogla iscrpljivati u sterilnim sukobima o tome tko koliko (ne) voli Hrvatsku. Nastupa li vrijeme da se (p)okrene sat i da se domoljublje i u Hrvatskoj počne računati po istim mjerilima po kojima se računa u svim zrelim i razvijenim državama. Tad će se vidjeti da se domovina voli radom, a ne busanjem u prsa.

Bude li se polako glave koje su odspavale duge zimske snove dok je u zemlji pobjeđivala ravnodušnost, a građanski aktivizam bio pod sumnjom da ruši državu? Koliko će se još nezadovoljni Hrvati zadovoljavati mrvicama koje im tu i tamo padnu s obogaćena Marićeva stola? Drugim riječima, hoće li naši trade unioni pregovarati i dalje s vlastima ne bi li iskamčili koju stotinu kuna ili će morati izaći na ulice, možda i stupiti u štrajk, da stvari postave na svoje mjesto? Tko kaže da nije sve u plaćama taj ne bi bio sasvim u krivu kad bi živio u nekom bogatijem vremenu. Ali, u surovom tržišnom sistemu svatko vrijedi onoliko koliko zarađuje.

Razumnome nije teško shvatiti da državni rizničar ne može honorarno štampati novac; tek bi se onda devalvirale sve plaće i ugrozilo krhko hrvatsko gospodarstvo, kome je država važni, ako ne i većinski vlasnik. S te strane kapitalizam još nije pobijedio u Hrvatskoj; pobijedili su snalažljivi pojedinci, bliski vlasti ili loncu. Kad bi branitelji „radne snage“ bili sigurniji da ne moraju dolaziti pjevati serenade Plenkoviću pod prozore, niti zalaziti na kavu u njegove blještave salone, možda bi lakše podigli, i postigli, cijenu svoga rada!

Privođenje osumnjičenih za napad u Uzdolju u policijsku postaju u Šibeniku MIRKO GALIĆ Tko Hrvatskoj nameće zakon Divljeg zapada, taj ne voli ovu državu i radi protiv nje. Amen

Ni Sever ni društvo govorom tijela ne pokazuju da vjeruju da sa 700 tisuća potpisa mogu mijenjati državu. Možda će zaustaviti jedan nedomišljeni zakon, ali neće promijeniti socijalnu politiku. Prijete sindikati već duže da su socijalni problemi došli do grla, i da treba radni – ili jadni - narod dignuti na noge. Pitanje je može li itko u ovoj zemlji ravnodušnih ljudi skupiti 100 glava oko neke ideje, kamoli masu od sto tisuća demokratskih vjernika, kao u Tuđmanovo vrijeme kad su zapaljene mase na glavnom zagrebačkom trgu branile medijsku slobodu i od osnivača demokratske države.

Oko politike je uvijek bilo lakše zapaliti Hrvate, što je tipičnije za neiživljene demokracije nego ih navesti da se svađaju oko korice kruha. Socijala je oduvijek politika, osim u Hrvatskoj, gdje ljudi tradicionalno žive od politike i za politiku, čak i kad im loše ide. Kako će preživjeti, to je već drugorazredno pitanje. Je li vlada pročitala da sindikati nisu napunili pušku pa povišicama kupuje vrijeme, da prođe socijalna sezona trgovine, a ne rješava trajno pitanje javnih službi. Koga sindikati mogu mobilizirati, čak i kad bi uspjeli dokazati da se u siromašnoj zemlji stvara sloj pomazanih i sloj parija, i da ih ne razdvaja rad, nego uhljebništvo i korupcija, da ih ne izazivaju zakoni nego bezakonje. Došlo je vrijeme da se ljudi više boje da ne bude gore, nego što se nadaju da će biti bolje. Dovoljno o stanju morala u društvu i u naciji.

Hrvatskoj se ne događa ništa što se ne događa i u ostatku svijeta: globalizacija proizvodi socijalne razlike koje sve očitije bodu oči, ali ne dovode u pitanje sistem koji ih stvara. Državnici hvale efikasnost svoje vlasti, nobelovci svoje prognoze, a ni borbeni papa Franjo ne može zaustaviti povijest upozorenjima da je novac postao „konkurent đavlu“. Proizvodi se više nego što se ikad proizvodilo, a dijeli se nepravednije nego što se ikad dijelilo. Posljedica je sve drastičnija: bogati se sve više bogate, a siromašni sve više siromaše.

Milorad Pupovac Analiza Mirka Galića Srbi u RH – život između hrvatskih sumnji u lojalnost i srpskih kletvi o izdajstvu

U SAD-u jedna desetina stanovništva uzima gotovo polovicu (47 posto) nacionalnog dohotka, desetak poena više nego na kraju prošlog stoljeća; Europa nešto amortizira posljedice „divljega kapitalizma“ (37 posto) instrumentima socijalne države. No, „divlji kapitalizam“ divlja i u komunističkoj Kini, gdje 10 posto stanovnika ubire 41 posto nacionalnog dohotka; ili u bivšoj komunističkoj prijestolnici Rusiji, gdje „nova klasa“ uživa 41 posto nacionalnog blaga. Prije sto godina, dok su se na Marxa mogli pozivati njegovi najgori uzurpatori, postavilo bi se pitanje sistema; sad se postavlja pitanje raspodjele, čak i s ljevice, koja je izgubila mnoge važne bitke za pravednije društvo. I nekadašnji se marksisti vraćaju na najjednostavniju formulu marksizma, kako ju je Engels predočio na pogrebu svoga revolucionarnog kompanjona – da svaki čovjek, da bi se mogao baviti politikom ili pisanjem, mora nešto jesti i treba negdje spavati.

Revolucije se vode izvan radnoga vremena. Komunizam je doživio planetarni poraz. Tržište je, nakon pada komunizma, zavladalo i u komunističkim državama. Socijalna slika stvarno izgleda revolucionarno, i u nas čak, s bogatom manjinom koja zgrće bogatstva koja joj i ne trebaju za dobar život, i s masovnom sirotinjom koja je izgubila nade. Nikoga nema tko bi mogao pokrenuti revoluciju: bogati neće ustati protiv sebe, a sirotinja zna da revolucije najprije (po)jedu svoju djecu. Nekadašnji radnici, koji su preživjeli tranziciju, postali su ubogi umirovljenici, a ostaci, ili otpaci, radničke klase predali su se novim „gazdama“, političkim i financijskim. Poslije serija propalih revolucija koje su u 20. stoljeću (u)gušile političke slobode a nisu riješile socijalne probleme, ni budale više ne vjeruju da je preko noći moguće promijeniti svijet. Otud tolika rezignacija!

Imala je i Hrvatska svoje revolucije, ne računajući komunističku, koju bi brojni Hrvati najradije zaboravili, jer im nije donijela ni očekivanu slobodu ni obećano blagostanje. U pravu su svi koji na tom uvjerenju ne rehabilitiraju jedan gori sistem. U nacionalnoj revoluciji, u prijelazu iz višenacionalne Jugoslavije, u nacionalnu hrvatsku državu, u tranziciji iz totalitarnog jednostranačja u demokraciju, društvo se raspalo, prvo u borbi za državu, kad svi nisu ispali jednaki pobjednici, pa u borbi za vlasništvo, kad je tek manjina pobijedila, i na kraju u borbi za vlast, kad obično nisu pobjeđivali najbolji.

Oradour Kopanje po rudniku boli Oradour uči Hrvate: Opredjeljujte se za budućnost zemlje, a ne oko povijesti naroda

Hrvatska je doživjela dvostruki proces, homogenizacije i raslojavanja, pobjedu države i poraz društva. Država je stvorena u Domovinskome ratu u kome su, borbom ili podrškom, sudjelovali skoro svi Hrvati i mnogi nehrvati koji su politički i intimno stali na hrvatsku stranu; problemi su počeli kad se među pobjednicima svi nisu podjednako osjećali pobjednički, u borbi za vlast i za vlasništvo, za raspodjelu imovine i državnih radnih mjesta. Kao kod svih velikih prevrata, i u Hrvatskoj je došlo do raslojavanja među pobjednicima, i šire među građanima: šifra „tko je jamio, jamio“ na otužan način priznaje i legalizira sistem prisvajanja nekadašnje društvene imovine; novi vlasnici uglavnom nisu imali ni potrebno znanje ni nužno iskustvo da bi mogli voditi i oplemeniti imovinu koju su dobivali ili na dražbi ili u poklon-bonovima. Zato je stradavala gospodarska supstanca, a novi stupovi društva ili su se urušavali ili su stali bježati iz zemlje.

Tako je posijano sjeme budućih razdora. Valovi nasilja dolaze i s te strane. Neredi na stadionima ili u krčmama nisu samo izljevi sportskoga nezadovoljstva, suparništva ili neprijateljstva; izlijeva se to iz navijača i njihova socijalna bijeda i zakržljalo obrazovanje, obiteljska kriza i osobna frustracija. Mladi se odijevaju u dresove i uzimaju navijačke rekvizite kad nemaju drugih mogućnosti afirmacije. Nekad su se roditelji dijelili po tome tko vozi fiću, a tko bicikl; siromaštvo je bilo ravnomjerno raspoređeno, izuzme li se „nova klasa“, koja je sebi bradu stvorila. Danas se roditelji dijele na one koji djeci mogu osigurati mercedese i na one koji ne mogu dati ni bicikl; bogatstvo je neravnomjernije raspodijeljeno nego što je to bilo siromaštvo.

Viktor Orban Reformatori i manipulatori Ideologija ‘demokracija ne mora biti liberalna’ paravan je diktaturi za koju neće biti dokaza

Korumpiraju svoju djecu

Očevi i majke postaju pragmatici ili oportunisti: korumpiraju vlastitu djecu ako za to imaju sredstava ili ih prepuštaju sudbini, nekad i ulici. Mladi oko sebe gledaju vršnjake koji mogu slupati skupocjene automobile jer će im roditelji kupiti nove; mogu i razbiti ili ubiti druge ljude, i uživati neke pogodnosti da ne dobiju najtežu kaznu ili ne završe u najgorim zatvorima. Što može „defavorizirana“ omladina?

Ako ne može razbiti auto, može nekome razbiti glavu: i to je način promocije u društvu u kome ezoterične hrvatske debate o ustašama i partizanima zbunjuju i pametne, a kamoli neće poluobrazovane, a neiskusne guraju u napast da se poistovjećuju s grotesknim likovima s kojima na engleske stadione, a kamoli u učionice, ne bi nikad mogli ući. Kad nemaju budućnosti, i mladi se, kao njihovi roditelji, okreću prošlosti. Što tamo mogu naći osim poraženih ideja, krivih uzora, loših pitanja i krivih odgovora?!

Roditelji su u borbi za opstanak žrtvovali ideale; ni djeca nisu idealisti, sloboda im ne znači što je značila dok su sužnji o njoj pjevali, jednakost se raspala i nije više vrhovna vrijednost kad i među ljudima na svim stranama ima jednakijih, a bratstvo su očevi i djeca zajednički pokopali u istu grobnicu s jedinstvom. Pojedinac je oslabljen, političke organizacije usitnjene, društvo oslabljeno, a država nemoćna. Borba za pravednije društvo u takvim se uvjetima sve više izražava kao najobičnija borba za preživljavanje. Uključuje li se to želudac u hrvatsku politiku? Ne mora biti ni loše jer je ionako bilo previše srca, a premalo glave.

Valamar
Prilika za posao
Ovo je troje mladih koji rade u turizmu, evo zašto su zadovoljni i žele ostati u Hrvatskoj
  • onako_ovlaš:

    marksisti se desetljećima nudili radnu teoriju vrijednost,galić sada nuđa marksističku teoriju radne ljubavi prema domovini,divne li budalaštine

  • Ksantipa:

    Sve je to istina. A što sad? Tko to može preokrenuti, pokrenuti, stabilizirati, konkretizirati riječi u djela? Nitko. Svatko gleda sebe, naročito oni koji vladaju. Pohlepam oholost, bahatost, egomanija, uhlhjebizam nepotizam, sukob interesa,...vladaju ovim društvom, preko države.