Rat na istoku Hrvatske 1991., borbe za Vukovar i naselja oko Osijeka i Vinkovaca nisu stvarali šok samo na hrvatskoj strani. Dramatična iskustva doživjela je i druga, agresorska strana, no do sada se u Hrvatskoj nismo susretali s previše takvih iskustava. Dokument koji Večernji list posjeduje iz veljače je 1992. “Iskustva iz upotrebe jedinica 1. vojne oblasti u dosadašnjim borbenim dejstvima” nastao je u vrhu tadašnje JNA, koja se uskoro i preimenovana u Vojsku Jugoslavije i postala vojska “ostatka Jugoslavije”. Doba je to kada je Hrvatska već prošla kroz najgore razdoblje, nakon masakara u Vukovaru, Škabrnji, nakon granatiranja Dubrovnika. Vrijeme je to primirja, kada je trećina zemlje okupirana, no postoji, opstala je i nije pregažena napadima JNA, a 15. siječnja 1992. uslijedilo je, napokon, i međunarodno priznanje Hrvatske. Dokument s oznakom “Vojna tajna, strogo poverljivo” sadrži detaljni prikaz (ne)funkcioniranja mobiliziranih jedinica JNA i TO, koje su s područja Srbije i Vojvodine poslane u napad na istočnu Hrvatsku. Već se u prvoj rečenici (dokument ima 118 gusto tipkanih stranica) navodi: “Jedinice 1. Vojne oblasti ušle su u sukob s naoružanim paravojnim formacijama Hrvatske neplanski i bez konkretno definisanog cilja što je za posledicu imalo i neadekvatne rezultate u toku vođenja borbenih dejstava (b/d).” Tvrdi se kako su osnovni ciljevi jedinica bili “zaštita srpskog naroda od genocida i progona organizovanih fašistički nastrojenih snaga na teritoriju ‘Avnojevske Hrvatske’, i stvaranje uslova za mirno i pravedno razgraničenje između naroda naše zemlje, i stvaranje nove Jugoslavije...” Situacija je za JNA, piše, bila neizvjesna i nejasna, što je u nekim jedinicama “stvaralo apatiju”. Što se može zaključiti iz prvog dijela, gdje se obrazlaže zbunjenost zbog neisticanja pravih vojnih ciljeva?
Glumili da nisu u ratu
Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata dr. Ante Nazor, nakon što se upoznao s dokumentom u posjedu Večernjeg, objašnjava: – Prema terminima “izdaja političkog i vojnog vrha Jugoslavije” može se zaključiti da autori dokumenta, koji je nastao u Beogradu, nisu bili zadovoljni djelovanjem, odnosno vođenjem i zapovijedanjem generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg jugoslavenskog ministra obrane (zapovjednik 1. vojne oblasti tijekom bitke za Vukovar bio je general-pukovnik Života Panić. Rečenica da su “jedinice 1. Vojne oblasti ušle u sukob... bez konkretno definisanog cilja” vrlo je važna za razumijevanje morala njezinih pripadnika. To potvrđuju i izjave u srbijanskim tiskovinama vojnika i rezervista iz Srbije koji su ratovali u Hrvatskoj, a posebice izjave dezertera s bojišta u istočnoj Slavoniji, koji su od srbijanskih vlasti tražili da se formira Srpska vojska, jer ne vjeruju “oficirima JNA”, te da im se jasno kaže koji su ciljevi njihova upućivanja u Hrvatsku. Naravno da je srbijanska vlast znala zašto “teritorijalci” i “rezervisti” iz Srbije ratuju u Hrvatskoj – javnost je uvjeravana da je to zbog “zaštite srpskog naroda”, a praktično, cilj je bio stvaranje “Velike Srbije”. Taj je cilj srbijansko vodstvo nastojalo ostvariti koristeći JNA, jer je tako moglo glumiti da Srbija nije u ratu. Razlog zašto JNA već 1991. nije i službeno postala srpska vojska objašnjava bivši srbijanski član u Predsjedništvu SFRJ Borisav Jović: “To bi za budući rasplet jugoslavenske krize Srbiju i Crnu Goru vodilo u nepovoljnosti, a tu srpsko-crnogorsku vojsku u poziciju ‘agresora’ na srpskim prostorima van Srbije”. Slično objašnjenje dao je i ministar za vjerska pitanja Srbije Dragan Dragojlović, govoreći u rujnu 1991. u Valjevu pred demoraliziranim pripadnicima brigade JNA iz Srbije koja je pretrpjela gubitke u Hrvatskoj, u bitki za Vukovar: “Mi stalno govorimo da Srbija nije u ratu s Hrvatskom, ali je to srpski narod. Mi to ne možemo da kažemo zbog svetskog javnog mnenja, jer bi onda Srbija bila agresor. Jer, kada je vojnik JNA u Hrvatskoj, ne može se reći da je to Srbija. Zbog toga Srbija ne može da ima svoju vojsku u JNA.”
Autor dokumenta analizira kako su pripadnici njegovog “Vojišta zvanično proglašeni, od strane hrvatske ekstremne ustaške vlasti i patološke mržnje za ‘agresora’. Stepen neprijateljstava prema sopstvenoj armiji nezabeležen je u dosadašnjoj istoriji.”
Za Nazora tu nema dvojbi, cilj vojnog vrha bila je “nova Jugoslavija” jer je to, kako se navodi i u ovoj raščlambi djelovanja jedinica 1. vojne oblasti 1991., bio “uvjet opstanka JNA kao jedinstvene oružane sile i pitanje egzistencije pripadnika JNA u novoj konstelaciji snaga na teritoriji Jugoslavije”. Dakle, cilj JNA bio je zadržati državu, odnosno stvoriti novu, no većini oficira, a to pokazuje i ovaj dokument, nije bilo jasno “za koje se to granice nove Jugoslavije bore”. Ono što je bilo zajedničko i srbijanskom vodstvu i vojnom vrhu, jest da te granice trebaju “obuhvatiti srpska područja u Hrvatskoj”. No, za razliku od srbijanskog vodstva, koje je smatralo da u Hrvatskoj treba “vojno držati (samo) krajiške opštine”, odnosno “pokriti sve teritorije gdje žive Srbi”, general Kadijević tražio je “beskompromisan nastup do totalnog sloma hrvatske vlasti” i okupaciju Hrvatske (“ovladati istočnom Slavonijom, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije”). Kao jedan od razloga neuspjeha, vjerojatnijim se čini Kadijevićevo objašnjenje da su “svi problemi strategijske i operativne naravi prilikom izvođenja operacije, pogotovo problemi vezani za vrijeme pristizanja potrebnih ili svježih snaga na pojedine pravce, isključivo uslovljeni neuspehom mobilizacije i dezerterstvom, naročito u pojedinim dijelovima zemlje”. To se navodi i u ovom dokumentu: “na mobilizacijski poziv u 1. Mehanizirani korpus (u vrijeme napada na Vukovar, to je bila 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, sa sjedištem u Beogradu) nije se odazvalo oko 50% vojnih osoba koji imaju ratni raspored u ratnim jedinicama, već su isti morali da se traže u jedinicama Teritorijalne obrane i opštinskim rezervama, neraspoređenim vojnim osobama i drugima, što je imalo za posledicu da su ratne jedinice popunjavane velikim brojem vojnih osoba neadekvatnog VES-a, a to je zahtevalo njihovu stalnu preobuku i doobuku, za što često nije bilo vremena ni mesta”. U dokumentu se kao razlog neuspjeha jedinica 1. vojne oblasti JNA u napadu na Hrvatsku 1991. posebno ističe i loše “rukovođenje i komandovanje”, izraženo kroz primjenu “frontalnih napada” u pokušaju proboja linija hrvatske obrane i zauzimanju zadanih ciljeva te činjenica da “opšti red i disciplina nisu bili na potrebnom nivou, što je imalo velikog utjecaja na tok vođenja borbenih dejstava”. Dakako, razlog neuspjeha bila je i uspješna obrana hrvatskih snaga, pri čemu se u dokumentu navodi “jačanje i održavanje borbenog morala na svim nivoima”, “poznavanje prostora i maksimalno korištenje izgrađene infrastrukture u pripremi i vođenju borbenih djelovanja”, “solidno utvrđivanje i zaprečavanje rejona odbrane”, “umešno preduzimanje raznih improvizacija”, “organiziranje odbrane u grupnom sistemu jačine odelenje-vod, po formacijskim strukturama u okviru sela, kvarta, zgrade i objekata” (što je utjecalo na homogenost postrojbi i povezanost njezinih pripadnika), “vešta koordinacija sadejstva unutar formacijskih sastava, “uspešna racionalizacija snaga”, “uspešna primena mera obaveštajnog obezbeđenja (osmatranje, izviđanje, javljanje i obaveštavanje)”. Pritom se posebno ističe “velika upornost u odbrani uz brze intervencije na ugroženim pravcima”, što potvrđuje da je i neprijatelj primijetio i cijenio hrabrost hrvatskih branitelja.
Analiziraju u dokumentu “karakteristike upotrebe artiljerije neprijatelja” i zaključuju da neprijatelj (RH) koristi minobacače (MB) 82 i 120 mm, koje prevoze na motornim vozilima, “dejstvuju sa 5-6 mina sa jednog vatrenog položaja, pa se odmah premeste na drugi, tamo ispale 5-6 mina i tako redom na jednoj deonici puta. Takve MB koji su dejstvovali na opisan način nazivali su ‘Leteći Čarli’.”.
Navode i kako je protuavionska obrana JNA oborila i nekoliko hrvatskih letjelica “6 aviona u rejonu Bezdana, Bačkog Monoštra i Kopačkog rita. Uništavanje ovih aviona potvrđena je ‘posmrtnicama’ koje su objavljene u zagrebačkom Večernjem listu”. JNA je uistinu oborila nekoliko naših poljoprivrednih An-2, no u nastavku dokumenta i oni pišu da su Hrvati koristili i ‘makete’ letjelice te na druge načine ometali radare, pa se na zaslonu moglo naći i 70 lažnih ciljeva...
JNA je imala velikih problema s uključivanjem jedinica koje su dolazile na frontu, trebalo im je dosta vremena da, nakon velikih gubitaka zaključe kako ne smiju u borbu uvoditi jedinice iz pokreta, dok još nisu niti upoznale okruženje. Nadalje, neke se jedinice uopće nisu željele boriti: “Podunavska brigada TO provela je oko mesec dana oko Vukovara a da nije uzela nikakvog učešća u borbi za grad osim njene MBb-120mm (minobacačka baterija). 20/46. partd provela je više od mesec dana u s. Ovčara odbijajući da uđe u borbu. Ona nije dala nikakav doprinos borbi za grad, već je komandi OG ‘Jug’ samo oduzimala vreme”.
Dio pristiglih snaga (posebice “partizanske brigade i odredi TO”), kako pokazuje i ovaj dokument, bio je neupotrebljiv (ili bi “odbijale ući u borbu” ili je njihov “učinak u borbi bio mali ili nikakav”). Iako se taj problem od 1. listopada 1991. pokušao riješiti “organiziranim prihvatom, prijemom, obukom i opremanjem dobrovoljaca za popunu ratnih jedinica” (od “11.000 primljenih dobrovoljaca, u sastav ratnih jedinica na krizna područja upućeno je oko 10.000 (85% su bili Srbi ili Crnogorci, 8% Mađari) dobrovoljaca, od toga 250 žena, koji su neposredno učestvovali u borbenim dejstvima”, stoji u dokumentu. Nazor ovdje primjećuje tvrdnju da “u osvajanju Vukovara nije bilo većih rezultata sve dok nije dovedena i uvedena gmtbr (Gardijska motorizirana brigada SSNO-a)”. Dakako, pritom se nikako ne smije zanemariti činjenica da planiranu dinamiku napredovanja JNA nije ostvarila prije svega zbog “upornosti hrvatskih branitelja”. Kao razlog usporavanja očekivane dinamike napada u dokumentu se navodi i “isuviše statično” izvođenje napadnih aktivnosti na naselja, što je dobrim dijelom bila posljedica “straha od borbe”. A paradoks je da je taj strah, osim zbog “nepripremljenosti jedinica u taktičkom, vatrenom i moralnom smislu”, dijelom izazvao i srbijanski tisak preuveličavajući snagu hrvatskih branitelja, koji su u ovom, ali i ostalim dokumentima srpske strane, uglavnom nazivani ustašama. U dokumentu doslovno piše da su, zbog tekstova u srbijanskim medijima i TV “borci strahovali od klanja”.
Uostalom, navodi se i razno neprihvatljivo ponašanje vojnika, a najviše je slučajeva dezerterstva, u 1991. iz jedinica 1. VO pobjegla su 4162 vojnika, od toga “1454 Hrvata, 757 Muslimana, 737 Albanaca, 368 Makedonaca, 372 Srbina, 139 Slovenaca, 103 Jugoslavena i 232 ostala”.
Na čak dva mjesta u dokumentu se navodi uputa: “za razminiranje neprijateljevih minskih polja pogodno je koristiti zarobljenike”. Dokument jest nosio oznaku tajne, no danas se čini neopreznim od autora ovo priznanje, osim ako u toj praksi nisu vidjeli ništa čudnoga. Inače, riječ je o jasnom priznanju počinjenog ratnog zločina, a utemeljen je na primjerima koje je JNA provodila u praksi. Nazor podsjeća da je takav ratni zločin počinjen u Lovasu, u listopadu 1991. kada je 50-ak zarobljenih Hrvata, muškaraca, natjerano u minsko polje.
Navedeni su u dokumentu i gubici 1. vojne oblasti u 1991. na teritoriju istočne Slavonije – 5063 ranjena i 833 poginula – je li to, međutim točan podatak?
Nazor kaže da nas pažljivije zbrajanje podataka o broju poginulih u dokumentu dovodi do broja od 896 poginulih i 5063 ozlijeđena (od toga 2126 ili 42% teže) “u jedinicama angažovanim na Sremsko-slavonskom-baranjskom ratištu”. U skladu s navedenim brojem jest i podatak iz srpske literature “da je u borbama za Vukovar iz redova jedinica JNA i dobrovoljaca poginulo nešto manje od 1200 vojnika i starešina”. Čini se da nema razloga sumnjati u podatke o gubicima navedenim u ovom dokumentu jer su precizno navedeni po postrojbama, no pitanje je koliko su cjeloviti, budući da bi, prema izjavama zapovjednika hrvatskih snaga na tom području i hrvatskih branitelja, taj broj trebao biti znatno veći, dodaje Nazor. S obzirom na golem nerazmjer u procjenama, i ovi podaci zahtijevaju daljnju znanstvenu raščlambu, temeljenu na izvorima s obje strane i poimeničnim popisima poginulih. Primjerice, nije poznato jesu li u rubrici “gubici jedinica TO strukture” (491 poginuli) obuhvaćeni i poginuli pripadnici lokalnih srpskih postrojbi ili samo poginuli iz jedinica TO pridošlih iz Srbije, u kojima je bilo više od 9500 “teritorijalaca”. Naime, prema jednom drugom dokumentu JNA (“Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji”, 16. novembar 1991., Komanda 1. Vojne oblasti, str. pov. br. 1614-162), sredinom studenoga 1991. snage JNA u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa “artiljerije za podršku”, 158 oruđa “protuoklopne artiljerije” i 380 oruđa “protuavionske artiljerije”, a snage TO Srbije 9582 “vojne osobe”.
Tri srpske vojske
Autor dokumenta objašnjava hrvatsku stranu i kaže: “Početni stav da će rat biti kratkotrajan promenjen je i u toku su pripreme za dugotrajan rat.” U zaključcima se, na zadnjim stranicama, de facto najavljuje očekivanje nastavka rata, a i dalje se govori o “građanskom ratu”. Nastavak rata očekuju, na temelju logične procjene da će hrvatske snage “u skladu s ciljem vraćanja zauzetog teritorija, češće nego do sada preduzimati i ofanzivna dejstva”. Istodobno, dokument pokazuje da je “komandi 1. VO” poznat i cilj rata u Hrvatskoj – zadržati “sadašnje oslobođene teritorije”. Nedugo potom, podsjeća Nazor, u travnju 1992. započet će otvorena agresija srpskih snaga na BiH, a u Hrvatsku će početi dolaziti snage UNPROFOR-a. Dakle, ratište u Hrvatskoj je primireno, a aktivirano je u BiH, kako bi se ostvarile srpske pretenzije na veći dio te republike. Već posrbljena JNA službeno je promijenila ime u Vojsku Jugoslavije, što je bio rezultat proglašenja SRJ, 27. travnja 1992., a srpski narod na prostoru zamišljene “Velike Srbije”, na okupiranim dijelovima Hrvatske i BiH dobio je svoje vojske – Vojsku Republike Srpske i Vojsku Republike Srpske Krajine”. Naravno, sve tri vojske nastale su iz JNA, kako je to potvrdio i general Kadijević u svojoj knjizi. – Sve tri vojske bile su u funkciji srpske osvajačke politike, što potvrđuje tezu da je JNA, iz koje su nastale te tri vojske, 1991. djelovala kao srpska vojska, provodeći ciljeve srbijanske politike, smatra ravnatelj Memorijalnog centra.
