Naslovnica Premium

Ekskluzivni izvještaj JNA: 'Šalji zarobljenike u minska polja'

Detaljan prikaz (ne)funkcioniranja mobilizirane agresorske vojske koja je iz Srbije napala Hrvatsku
25. svibnja 2013. u 16:21 0 komentara 101 prikaza
fićo,rat,osijek
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/7

Rat na istoku Hrvatske 1991., borbe za Vukovar i naselja oko Osijeka i Vinkovaca nisu stvarali šok samo na hrvatskoj strani. Dramatična iskustva doživjela je i druga, agresorska strana, no do sada se u Hrvatskoj nismo susretali s previše takvih iskustava. Dokument koji Večernji list posjeduje iz veljače je 1992. “Iskustva iz upotrebe jedinica 1. vojne oblasti u dosadašnjim borbenim dejstvima” nastao je u vrhu tadašnje JNA, koja se uskoro i preimenovana u Vojsku Jugoslavije i postala vojska “ostatka Jugoslavije”. Doba je to kada je Hrvatska već prošla kroz najgore razdoblje, nakon masakara u Vukovaru, Škabrnji, nakon granatiranja Dubrovnika. Vrijeme je to primirja, kada je trećina zemlje okupirana, no postoji, opstala je i nije pregažena napadima JNA, a 15. siječnja 1992. uslijedilo je, napokon, i međunarodno priznanje Hrvatske. Dokument s oznakom “Vojna tajna, strogo poverljivo” sadrži detaljni prikaz (ne)funkcioniranja mobiliziranih jedinica JNA i TO, koje su s područja Srbije i Vojvodine poslane u napad na istočnu Hrvatsku. Već se u prvoj rečenici (dokument ima 118 gusto tipkanih stranica) navodi: “Jedinice 1. Vojne oblasti ušle su u sukob s naoružanim paravojnim formacijama Hrvatske neplanski i bez konkretno definisanog cilja što je za posledicu imalo i neadekvatne rezultate u toku vođenja borbenih dejstava (b/d).” Tvrdi se kako su osnovni ciljevi jedinica bili “zaštita srpskog naroda od genocida i progona organizovanih fašistički nastrojenih snaga na teritoriju ‘Avnojevske Hrvatske’, i stvaranje uslova za mirno i pravedno razgraničenje između naroda naše zemlje, i stvaranje nove Jugoslavije...” Situacija je za JNA, piše, bila neizvjesna i nejasna, što je u nekim jedinicama “stvaralo apatiju”. Što se može zaključiti iz prvog dijela, gdje se obrazlaže zbunjenost zbog neisticanja pravih vojnih ciljeva?

Glumili da nisu u ratu

Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata dr. Ante Nazor, nakon što se upoznao s dokumentom u posjedu Večernjeg, objašnjava: – Prema terminima “izdaja političkog i vojnog vrha Jugoslavije” može se zaključiti da autori dokumenta, koji je nastao u Beogradu, nisu bili zadovoljni djelovanjem, odnosno vođenjem i zapovijedanjem generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg jugoslavenskog ministra obrane (zapovjednik 1. vojne oblasti tijekom bitke za Vukovar bio je general-pukovnik Života Panić. Rečenica da su “jedinice 1. Vojne oblasti ušle u sukob... bez konkretno definisanog cilja” vrlo je važna za razumijevanje morala njezinih pripadnika. To potvrđuju i izjave u srbijanskim tiskovinama vojnika i rezervista iz Srbije koji su ratovali u Hrvatskoj, a posebice izjave dezertera s bojišta u istočnoj Slavoniji, koji su od srbijanskih vlasti tražili da se formira Srpska vojska, jer ne vjeruju “oficirima JNA”, te da im se jasno kaže koji su ciljevi njihova upućivanja u Hrvatsku. Naravno da je srbijanska vlast znala zašto “teritorijalci” i “rezervisti” iz Srbije ratuju u Hrvatskoj – javnost je uvjeravana da je to zbog “zaštite srpskog naroda”, a praktično, cilj je bio stvaranje “Velike Srbije”. Taj je cilj srbijansko vodstvo nastojalo ostvariti koristeći JNA, jer je tako moglo glumiti da Srbija nije u ratu. Razlog zašto JNA već 1991. nije i službeno postala srpska vojska objašnjava bivši srbijanski član u Predsjedništvu SFRJ Borisav Jović: “To bi za budući rasplet jugoslavenske krize Srbiju i Crnu Goru vodilo u nepovoljnosti, a tu srpsko-crnogorsku vojsku u poziciju ‘agresora’ na srpskim prostorima van Srbije”. Slično objašnjenje dao je i ministar za vjerska pitanja Srbije Dragan Dragojlović, govoreći u rujnu 1991. u Valjevu pred demoraliziranim pripadnicima brigade JNA iz Srbije koja je pretrpjela gubitke u Hrvatskoj, u bitki za Vukovar: “Mi stalno govorimo da Srbija nije u ratu s Hrvatskom, ali je to srpski narod. Mi to ne možemo da kažemo zbog svetskog javnog mnenja, jer bi onda Srbija bila agresor. Jer, kada je vojnik JNA u Hrvatskoj, ne može se reći da je to Srbija. Zbog toga Srbija ne može da ima svoju vojsku u JNA.”

Autor dokumenta analizira kako su pripadnici njegovog “Vojišta zvanično proglašeni, od strane hrvatske ekstremne ustaške vlasti i patološke mržnje za ‘agresora’. Stepen neprijateljstava prema sopstvenoj armiji nezabeležen je u dosadašnjoj istoriji.”

Za Nazora tu nema dvojbi, cilj vojnog vrha bila je “nova Jugoslavija” jer je to, kako se navodi i u ovoj raščlambi djelovanja jedinica 1. vojne oblasti 1991., bio “uvjet opstanka JNA kao jedinstvene oružane sile i pitanje egzistencije pripadnika JNA u novoj konstelaciji snaga na teritoriji Jugoslavije”. Dakle, cilj JNA bio je zadržati državu, odnosno stvoriti novu, no većini oficira, a to pokazuje i ovaj dokument, nije bilo jasno “za koje se to granice nove Jugoslavije bore”. Ono što je bilo zajedničko i srbijanskom vodstvu i vojnom vrhu, jest da te granice trebaju “obuhvatiti srpska područja u Hrvatskoj”. No, za razliku od srbijanskog vodstva, koje je smatralo da u Hrvatskoj treba “vojno držati (samo) krajiške opštine”, odnosno “pokriti sve teritorije gdje žive Srbi”, general Kadijević tražio je “beskompromisan nastup do totalnog sloma hrvatske vlasti” i okupaciju Hrvatske (“ovladati istočnom Slavonijom, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije”). Kao jedan od razloga neuspjeha, vjerojatnijim se čini Kadijevićevo objašnjenje da su “svi problemi strategijske i operativne naravi prilikom izvođenja operacije, pogotovo problemi vezani za vrijeme pristizanja potrebnih ili svježih snaga na pojedine pravce, isključivo uslovljeni neuspehom mobilizacije i dezerterstvom, naročito u pojedinim dijelovima zemlje”. To se navodi i u ovom dokumentu: “na mobilizacijski poziv u 1. Mehanizirani korpus (u vrijeme napada na Vukovar, to je bila 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, sa sjedištem u Beogradu) nije se odazvalo oko 50% vojnih osoba koji imaju ratni raspored u ratnim jedinicama, već su isti morali da se traže u jedinicama Teritorijalne obrane i opštinskim rezervama, neraspoređenim vojnim osobama i drugima, što je imalo za posledicu da su ratne jedinice popunjavane velikim brojem vojnih osoba neadekvatnog VES-a, a to je zahtevalo njihovu stalnu preobuku i doobuku, za što često nije bilo vremena ni mesta”. U dokumentu se kao razlog neuspjeha jedinica 1. vojne oblasti JNA u napadu na Hrvatsku 1991. posebno ističe i loše “rukovođenje i komandovanje”, izraženo kroz primjenu “frontalnih napada” u pokušaju proboja linija hrvatske obrane i zauzimanju zadanih ciljeva te činjenica da “opšti red i disciplina nisu bili na potrebnom nivou, što je imalo velikog utjecaja na tok vođenja borbenih dejstava”. Dakako, razlog neuspjeha bila je i uspješna obrana hrvatskih snaga, pri čemu se u dokumentu navodi “jačanje i održavanje borbenog morala na svim nivoima”, “poznavanje prostora i maksimalno korištenje izgrađene infrastrukture u pripremi i vođenju borbenih djelovanja”, “solidno utvrđivanje i zaprečavanje rejona odbrane”, “umešno preduzimanje raznih improvizacija”, “organiziranje odbrane u grupnom sistemu jačine odelenje-vod, po formacijskim strukturama u okviru sela, kvarta, zgrade i objekata” (što je utjecalo na homogenost postrojbi i povezanost njezinih pripadnika), “vešta koordinacija sadejstva unutar formacijskih sastava, “uspešna racionalizacija snaga”, “uspešna primena mera obaveštajnog obezbeđenja (osmatranje, izviđanje, javljanje i obaveštavanje)”. Pritom se posebno ističe “velika upornost u odbrani uz brze intervencije na ugroženim pravcima”, što potvrđuje da je i neprijatelj primijetio i cijenio hrabrost hrvatskih branitelja.

Analiziraju u dokumentu “karakteristike upotrebe artiljerije neprijatelja” i zaključuju da neprijatelj (RH) koristi minobacače (MB) 82 i 120 mm, koje prevoze na motornim vozilima, “dejstvuju sa 5-6 mina sa jednog vatrenog položaja, pa se odmah premeste na drugi, tamo ispale 5-6 mina i tako redom na jednoj deonici puta. Takve MB koji su dejstvovali na opisan način nazivali su ‘Leteći Čarli’.”.

Navode i kako je protuavionska obrana JNA oborila i nekoliko hrvatskih letjelica “6 aviona u rejonu Bezdana, Bačkog Monoštra i Kopačkog rita. Uništavanje ovih aviona potvrđena je ‘posmrtnicama’ koje su objavljene u zagrebačkom Večernjem listu”. JNA je uistinu oborila nekoliko naših poljoprivrednih An-2, no u nastavku dokumenta i oni pišu da su Hrvati koristili i ‘makete’ letjelice te na druge načine ometali radare, pa se na zaslonu moglo naći i 70 lažnih ciljeva...

JNA je imala velikih problema s uključivanjem jedinica koje su dolazile na frontu, trebalo im je dosta vremena da, nakon velikih gubitaka zaključe kako ne smiju u borbu uvoditi jedinice iz pokreta, dok još nisu niti upoznale okruženje. Nadalje, neke se jedinice uopće nisu željele boriti: “Podunavska brigada TO provela je oko mesec dana oko Vukovara a da nije uzela nikakvog učešća u borbi za grad osim njene MBb-120mm (minobacačka baterija). 20/46. partd provela je više od mesec dana u s. Ovčara odbijajući da uđe u borbu. Ona nije dala nikakav doprinos borbi za grad, već je komandi OG ‘Jug’ samo oduzimala vreme”.

Dio pristiglih snaga (posebice “partizanske brigade i odredi TO”), kako pokazuje i ovaj dokument, bio je neupotrebljiv (ili bi “odbijale ući u borbu” ili je njihov “učinak u borbi bio mali ili nikakav”). Iako se taj problem od 1. listopada 1991. pokušao riješiti “organiziranim prihvatom, prijemom, obukom i opremanjem dobrovoljaca za popunu ratnih jedinica” (od “11.000 primljenih dobrovoljaca, u sastav ratnih jedinica na krizna područja upućeno je oko 10.000 (85% su bili Srbi ili Crnogorci, 8% Mađari) dobrovoljaca, od toga 250 žena, koji su neposredno učestvovali u borbenim dejstvima”, stoji u dokumentu. Nazor ovdje primjećuje tvrdnju da “u osvajanju Vukovara nije bilo većih rezultata sve dok nije dovedena i uvedena gmtbr (Gardijska motorizirana brigada SSNO-a)”. Dakako, pritom se nikako ne smije zanemariti činjenica da planiranu dinamiku napredovanja JNA nije ostvarila prije svega zbog “upornosti hrvatskih branitelja”. Kao razlog usporavanja očekivane dinamike napada u dokumentu se navodi i “isuviše statično” izvođenje napadnih aktivnosti na naselja, što je dobrim dijelom bila posljedica “straha od borbe”. A paradoks je da je taj strah, osim zbog “nepripremljenosti jedinica u taktičkom, vatrenom i moralnom smislu”, dijelom izazvao i srbijanski tisak preuveličavajući snagu hrvatskih branitelja, koji su u ovom, ali i ostalim dokumentima srpske strane, uglavnom nazivani ustašama. U dokumentu doslovno piše da su, zbog tekstova u srbijanskim medijima i TV “borci strahovali od klanja”.

Uostalom, navodi se i razno neprihvatljivo ponašanje vojnika, a najviše je slučajeva dezerterstva, u 1991. iz jedinica 1. VO pobjegla su 4162 vojnika, od toga “1454 Hrvata, 757 Muslimana, 737 Albanaca, 368 Makedonaca, 372 Srbina, 139 Slovenaca, 103 Jugoslavena i 232 ostala”.

Na čak dva mjesta u dokumentu se navodi uputa: “za razminiranje neprijateljevih minskih polja pogodno je koristiti zarobljenike”. Dokument jest nosio oznaku tajne, no danas se čini neopreznim od autora ovo priznanje, osim ako u toj praksi nisu vidjeli ništa čudnoga. Inače, riječ je o jasnom priznanju počinjenog ratnog zločina, a utemeljen je na primjerima koje je JNA provodila u praksi. Nazor podsjeća da je takav ratni zločin počinjen u Lovasu, u listopadu 1991. kada je 50-ak zarobljenih Hrvata, muškaraca, natjerano u minsko polje.

Navedeni su u dokumentu i gubici 1. vojne oblasti u 1991. na teritoriju istočne Slavonije – 5063 ranjena i 833 poginula – je li to, međutim točan podatak?

Nazor kaže da nas pažljivije zbrajanje podataka o broju poginulih u dokumentu dovodi do broja od 896 poginulih i 5063 ozlijeđena (od toga 2126 ili 42% teže) “u jedinicama angažovanim na Sremsko-slavonskom-baranjskom ratištu”. U skladu s navedenim brojem jest i podatak iz srpske literature “da je u borbama za Vukovar iz redova jedinica JNA i dobrovoljaca poginulo nešto manje od 1200 vojnika i starešina”. Čini se da nema razloga sumnjati u podatke o gubicima navedenim u ovom dokumentu jer su precizno navedeni po postrojbama, no pitanje je koliko su cjeloviti, budući da bi, prema izjavama zapovjednika hrvatskih snaga na tom području i hrvatskih branitelja, taj broj trebao biti znatno veći, dodaje Nazor. S obzirom na golem nerazmjer u procjenama, i ovi podaci zahtijevaju daljnju znanstvenu raščlambu, temeljenu na izvorima s obje strane i poimeničnim popisima poginulih. Primjerice, nije poznato jesu li u rubrici “gubici jedinica TO strukture” (491 poginuli) obuhvaćeni i poginuli pripadnici lokalnih srpskih postrojbi ili samo poginuli iz jedinica TO pridošlih iz Srbije, u kojima je bilo više od 9500 “teritorijalaca”. Naime, prema jednom drugom dokumentu JNA (“Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji”, 16. novembar 1991., Komanda 1. Vojne oblasti, str. pov. br. 1614-162), sredinom studenoga 1991. snage JNA u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa “artiljerije za podršku”, 158 oruđa “protuoklopne artiljerije” i 380 oruđa “protuavionske artiljerije”, a snage TO Srbije 9582 “vojne osobe”.

Tri srpske vojske

Autor dokumenta objašnjava hrvatsku stranu i kaže: “Početni stav da će rat biti kratkotrajan promenjen je i u toku su pripreme za dugotrajan rat.” U zaključcima se, na zadnjim stranicama, de facto najavljuje očekivanje nastavka rata, a i dalje se govori o “građanskom ratu”. Nastavak rata očekuju, na temelju logične procjene da će hrvatske snage “u skladu s ciljem vraćanja zauzetog teritorija, češće nego do sada preduzimati i ofanzivna dejstva”. Istodobno, dokument pokazuje da je “komandi 1. VO” poznat i cilj rata u Hrvatskoj – zadržati “sadašnje oslobođene teritorije”. Nedugo potom, podsjeća Nazor, u travnju 1992. započet će otvorena agresija srpskih snaga na BiH, a u Hrvatsku će početi dolaziti snage UNPROFOR-a. Dakle, ratište u Hrvatskoj je primireno, a aktivirano je u BiH, kako bi se ostvarile srpske pretenzije na veći dio te republike. Već posrbljena JNA službeno je promijenila ime u Vojsku Jugoslavije, što je bio rezultat proglašenja SRJ, 27. travnja 1992., a srpski narod na prostoru zamišljene “Velike Srbije”, na okupiranim dijelovima Hrvatske i BiH dobio je svoje vojske – Vojsku Republike Srpske i Vojsku Republike Srpske Krajine”. Naravno, sve tri vojske nastale su iz JNA, kako je to potvrdio i general Kadijević u svojoj knjizi. – Sve tri vojske bile su u funkciji srpske osvajačke politike, što potvrđuje tezu da je JNA, iz koje su nastale te tri vojske, 1991. djelovala kao srpska vojska, provodeći ciljeve srbijanske politike, smatra ravnatelj Memorijalnog centra.

Ante Nazor: Zašto se dogodio Vuko

Ante Nazor: Zašto se dogodio Vukovar?
Prema odluci “komandanta 1. VO”, “veća naseljena mesta trebalo obilaziti, a njihovu blokadu i kontrolu puteva prepustiti jedinicama TO”, no navodi se da je rađeno suprotno. Ako gledamo samo podatke iz ovog dokumenta, onda odgovor na pitanje “zašto se dogodio Vukovar”, zašto nije samo zaobiđen, dijelom leži u podatku o neuspjeloj mobilizaciji, zbog čega JNA nije mogla provesti zadanu dinamiku pa je pod svaku cijenu nastojala zauzeti područje koje je stavila u okruženje, jer za daljnje napredovanje nije imala dovoljno snaga ni kvalitete.

Piraex
Svi na struju
Kako turistički djelatnici i ugostitelji mogu profitirati od sve veće zastupljenosti električnih automobila

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.