Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ekskluzivna reportaža: 'Dok su svi bježali iz Madrida mi smo išli pravo u središte pakla'

Dok se vozimo Španjolskom, iz Hrvatske nam stižu alarmantne vijesti. Popodne se vraćamo iz Seville u Madrid i kao da smo stigli na drugi svijet. Ulice su opustjele. Pred nosom nam se spuštaju žaluzine na vratima restorana, dućana. Postaje apokaliptično
21. ožujka 2020. u 21:36 5 komentara 10800 prikaza
Madrid
Foto: Cesar Luis de Luca/DPA/PIXSELL

Kud sad u Španjolsku!, odvraćali su nas članovi obitelji, kolege s posla ili prijatelji, ali svatko od nas 26 odraslih (u grupi je bila i jedna osmogodišnjakinja), koliko nas se u subotu 7. ožujka uoči leta u Madrid okupilo u zagrebačkoj zračnoj luci Dr. Franjo Tuđman, rezonirao je ovako: Da je rizik tako velik, valjda bi država zabranila putovanja, a agencija nam javila da se put odgađa ili otkazuje... A nas čeka osam sunčanih dana u prelijepom Madridu i Andaluziji... I tako smo se s voditeljem putovanja veselo ukrcali u prepun Iberijin Airbus.

Bilo bi smiješno, ali nije Pozitivan na koronavirus odjenuo se kao T-Rex i izašao na ulicu baciti smeće

Još dvije zagrebačke turističke grupe putuju u četverodnevni razgled Madrida, a ostalo su „obični“putnici. Prevladavaju, čini se, Španjolci, ali ima ih odasvud. Maske na licu nose rijetki, uglavnom putnici s Dalekog istoka. Let je ugodan, bez turbulencija, nepuna tri sata. Na madridski aerodrom Adolfo Suárez Barajas, imenovanom po prvom španjolskom demokratski izabranom premijeru, slijećemo prema redu letenja. Rijeke ljudi izviru odasvud – peti je to po veličini aerodrom u Europi i prvi po prihvatu putnika iz latinskoameričkih zemalja. Putnika s maskama na licu, pa i s gumenim rukavicama, sad je puno više. Službeno aerodromsko osoblje, kao ni u Zagrebu ili u Iberijinu zrakoplovu, maske na licu ne nosi. Sve teče glatko. Ukrcavamo se u autobus, promet je uobičajen gradski za subotnje poslijepodne, govori nam vozač. U hotelu koji se nalazi u jednoj od najdužih madridskih ulica Alcali smo za samo dvadesetak minuta. Barajas je od središta grada udaljen 12 kilometara. U Madridu je, rekli bismo, barem desetak stupnjeva toplije nego u Zagrebu. Na recepciji nema puno gostiju pa svi brzo dobivamo ključeve soba. Dvokrevetne su prostrane s neuobičajeno velikim kupaonicama, a u jednokrevetnima jedva se možete okrenuti, kupaonica je gotovo veća od sobe. S vodičem u predvečerje metroom krećemo u grad. Na automatu uzimamo kartu (tarjeta transporte público) za deset vožnji koja stoji 15 eura, upute su i na engleskom pa ne usporavamo promet previše. Do Plaze del Callao u središtu grada dijeli nas osam stanica. Vlak je krcat. Nas 28 jedva se uspjelo ubaciti u isti vagon. Svatko je dobio plan grada, ali gotovo svi smo prvi put u Madridu i s vodičem se osjećamo sigurnije. U središtu grada vreva je uobičajena za milijunske gradove. Ulični svirači na svakom uglu, terase restorana prepune turista. Domaći, čujemo, izlaze uglavnom tek oko 22 sata.

Koronavirus u Italiji EPIDEMIJA KORONAVIRUSA Putovanja pod prijetnjom – virusu je uspjelo ono što nije ratu ni teroristima

Kroz Puertu del Sol – sunčana vrata koja su ime dobila po tome što gledaju prema istoku – probijamo se sve do Plaze Mayor, jednog od glavnih madridskih okupljališta, i u čudu se pitamo: jesu li ovi ljudi čuli za koronavirus? Nigdje ni znaka neke psihoze, odmicanja domaćih od stranaca, pa čak ni od gomile zamaskiranih Japanaca.

Marš za Dan žena

Mi smo još pod dojmom poplave vijesti o COVID-19 koja nas je zapljuskivala u Hrvatskoj. Hrvatska šahovnica koja vodiču vijori iznad glave da se članovi grupe kad se odvoje ne izgube izaziva mnoštvo simpatija. „Luka Modrić!“, veselo nas pozdravljaju, tu i tamo i „Šime, Šime!“(po Vrsaljku koji igra u Modrićevu Realu konkurentskom Atleticu). Odvajamo se u grupice tražeći mjesto za večeru. Stotine su restorana i restorančića uokolo, ali teško je pronaći slobodan stol. A i zahladilo je, temperatura se spustila ispod 10 stupnjeva. Nas nekoliko uspijevamo ugrabiti stol na samom trgu. Porcija hobotnice posute crvenom paprikom poslužene na debelom drvenom pladnju i čaša ledene sangrije 15 eura. Tapas je s ribljom paštetom i rajčicom poslužen prije večere na račun kuće. Poslije večere nailazimo na staklenu zgradu nedaleko od Plaze Mayor koja vrvi ljudima. Ulazimo i očarani smo opuštenom atmosferom i mirisima. Štand do štanda, jede se i pije s nogu za malo novca, zalogaj ovdje, zalogaj ondje, carstvo jela, pića, slastica. Da smo barem prije naišli na to. Od vodiča saznajemo da je to nekadašnja gradska tržnica, sada jedno od najpopularnijih madridskih mjesta za snack, osobito među mladima.

Nije očekivala U karanteni: Španjolki (80) susjedi s balkoma pjevali sretan rođendan

Oko ponoći vraćamo se prema hotelu. Podzemna željeznica još je krcata, ali ponetko iz grupe nađe i slobodno sjedalo. Oko nas najviše je mladih, ali ima i starijih koji drijemaju stojeći. Govori se uglavnom španjolski. Nigdje ni traga da svijet trese koronagroznica. Sutradan putujemo u Andaluziju. Razgledat ćemo Toledo, pa u Granadu. Po nas stiže autobus iz 21. stoljeća – udobna kožnata sjedala, prostran, po dva sjedala s jedne, po jedno s druge strane, panoramska kamera, WiFi, mogućnost punjenja mobitela, savršen air-condition i vozač Alberto koji govori engleski i za euro po boci prodaje vodu za piće. Na kraju puta proglasili smo ga najboljim, najveselijim i najstrpljivijim vozačem u Španjolskoj. On i naš zagrebački vodič – “dream team”. S njima bismo u tom autobusu mogli i do Vladivostoka. Male radosti putovanja u doba koronavirusa, kad se turizmu odaju samo najhrabriji. U Toledo stižemo oko 10 sati, „rana zora“za Španjolsku. Juanjo, naš lokalni vodič za Toledo, uspio se probuditi na vrijeme. Vodi nas u radionicu i muzej mačeva, noževa i nakita po kojima je nadaleko poznat taj grad utvrda, španjolska prijestolnica prije Madrida, s triju strana okružen rijekom Tajo. Ali moramo malo pričekati na otvaranje. Ondje nas dočekuje srdačna

Dragana, po majci Mostarka, koja već 12 godina živi u Toledu pa uživamo kraljevski tretman. Baš je vesela što je došao netko „iz njenih krajeva“. Dan je žena, u obilasku grada nešto kasnije susrećemo bučnu povorku – tisuće se ljudi okupilo, od beba u kolicima, do staraca sa štapovima, uzvikujući parole za veća prava žena. U maršu je i mnoštvo muškaraca. Baš su socijalno osviješteni ti Španjolci u pokrajini Kastilji-La Manchi. Čak su i popularni hit Despacito u čast žena prepjevali u Feminito i odjekuje cijelim gradom. Uspijevamo se probiti i do El Grecova muzeja. Ispostavit će se da će to biti i jedini muzej u koji ćemo uspjeti ući jer su odlukom španjolskih vlasti koji dan kasnije svi muzeji, pa i glasoviti madridski Prado, zatvoreni. Popodne ulazimo u Andaluziju, uz brzu cestu prema Granadi nepregledni maslinici, nigdje ni šumarka ili livade, ispostavit će se nekoliko dana kasnije, sve do Seville. Gdje bi se ovdje mogli sakriti kakvi kriminalci ili revolucionari, pitamo se, kad se odasvud može vidjeti svako stablo maslina kud god oko seže. Temperatura se penje iznad 25 stupnjeva. I u Granadi je, primjećujem, malo turista, ali ulice su pune života. Sveučilišni je to grad, domaći su svi na ulicama. Pretoplo je, kažu u Andaluziji, neće njih virusi. I mi se brzo prilagođavamo. Nitko koronu više ne spominje.

Pleso STATISTIČKI PODACI Zračne luke u siječnju s blagim porastom putnika, u veljači zabilježeni minusi

Tu moramo probati paellu s morskim plodovima i piletinom. Poslužuje nas Slovenka, pretrgla se da nam bude udobno i ukusno, a ispraća nas sa suzama u očima. S lokalnim vodičem sutradan satima zadivljeni obilazimo glasovitu Alhambru – “crveni grad” – remek-djelo vladara Nasridske dinastije, posljednjih maurskih vladara na Pirenejskom poluotoku. Poslije se iz grada penjemo do vidikovca u židovskoj četvrti s kojeg pogled puca na Alhambru i snijegom prekrivene vrhove Sierra Nevade. Pogled za pamćenje! Navečer smo na izvornom flamencu u stiliziranoj špilji La Rocío u romskoj četvrti Sacromonte. Do četvrti vode kamene ulice tako uske i strme da nas njima u kombiju može prevesti samo domaćin Cesario. Šou je uvježban, ali djeluje originalno, nimalo komercijalizirano. Pijuckamo sangriju ili pivo što nam je naš vodič cjenkanjem uspio isposlovati za 25 eura po osobi (tražili su 30). S druge su strane podija japanski turisti, neki su se ohrabrili pa čak i skinuli maske.

Znamo se već, susreli smo se i u Alhambri. Sutradan u autobusu na putu u CÓrdobu naš glavni zabavljač porijeklom iz Zenice podsjeća nas na stvarnost: „Ako sinoć u špilji od onih Kineza (bili su Japanci, nap. a.) nismo fasovali koronu, onda i nećemo. Ja sam za svaki slučaj i slike na kojima se oni vide iz mobitela izbrisao.“Previjamo se od smijeha, a još je smješnije što i u CÓrdobi nalijećemo na te iste Japance, premda neki u grupi tvrde da to nisu bili ti. Zadivljeni smo i CÓrdobom – rimskim mostom preko rijeke Guadalquivir, veličanstvenom Mezquitom, najstarijom džamijom u Španjolskoj, u vrijeme pokreta rekonkvista pretvorenom u katedralu, cvjetnim ulicama i zatvorenim dvorištima (patios) u židovskoj četvrti... Ne odlazimo dok ne probamo lokalni specijalitet – rabo de toro (bikov rep). Za prste je polizati, a s prilogom i čašom crnog vina za dvadesetak eura. Do našeg krajnjeg andaluzijskog odredišta Seville dijele nas oko 144 kilometra. Ondje nas dočekuje 35 Celzijevih stupnjeva – ljudi u kratkim hlačama i majicama bez rukava. Naš lokalni vodič Pepe sutradan nas podučava: – Svi misle da smo mi u Andaluziji lijeni zato što imamo siestu od dva do pet popodne. I da tada spavamo. A ljeti mi u Sevilli spavamo tri sata noću – od tri do šest ujutro. Sve je ostalo neizdrživo.

Na osječkim ulica osjetno manje ljudi zbog straha zaraze koronavirusom OSIGURANJE LIKVIDNOSTI Poslodavci i sindikati zatražili hitne izvanredne mjere pomoći turizmu i ugostiteljstvu

Temperature se popodne penju do 49 stupnjeva, a noću padnu na 35-40. Ako spavamo pod klimom, stalno smo bolesni. A ljeto u Sevilli od kad vlada globalno zatopljenje traje od ožujka do studenog. Nije nam lako. Sevilla je prebogat grad i u povijesti i danas. U tu su se luku slijevala sva blaga koja su poharali konkvistadori, osvajači Srednje i Južne Amerike, danas cvijeta turizam, maslinarstvo, vinarstvo, Sevilla je industrijsko, financijsko i trgovačko središte Andaluzije. Diči se velebnim Alcázarom – kraljevskom palačom koja je izvorno bila maurska utvrda (riječ alcázar i znači utvrda) i jedna je od najboljih primjera arhitekture mudéjar stila – i Gospinom katedralom, najvećom gotičkom i trećom po veličini katedralom u svijetu s čijeg se tornja stere nezaboravan pogled na grad. I u Sevilli smo popularni, čim ugledaju hrvatsku zastavicu pozdravljaju nas veselo s: „Ivan Rakitić!“. Malo je turista i u Sevilli, mjesto u restoranu, osobito danju, možemo birati. Navečer je veća gužva jer domaći izlaze na tradicionalni tapas i vino. Tu moramo, kažu nam, probati svinjske obrazine.

Da probati... Porcija sadrži šest „obraščića“mekih kao putar bez ijednog traga masnoće. Jedva sam uspjela pojesti tri, a nije da ne mogu povući. S čašom crnog vina i krumpirićima 12 i pol eura u restoranu podno katedrale. U četvrtak je u planu povratak u Madrid. Do nas stižu vijesti da se ondje zatvaraju škole, sveučilišta, muzeji. Znači, nećemo vidjeti Prado, ni Picassovu Guernicu, što je mnogima bio glavni motiv posjeta Španjolskoj. Među putnike se na doručku uvlači nervoza. Spominje se Márquez i njegova „Ljubav u doba kolere“, netko se sjetio i „Otoka“Victorije Hislop, njezine kolonije gubavaca na otoku nedaleko od Krete. Crni humor. No, od vodiča se traži da ostanemo u Sevilli ili odemo do Málage ili Cádiza do subote, kada je u planu povratak. Iz Hrvatske nam stižu alarmantne vijesti o zatvaranju granica, karantenama, samoizolaciji. Vodič se dogovara sa svojim šefovima u agenciji i pada odluka – zbog leta moramo natrag u Madrid, ali nećemo koristiti javni prijevoz nego će nam Alberto i naš de luxe autobus ostati do kraja na raspolaganju. Povratak u Madrid – oko šest sati vožnje – protječe brzo jer nam se vratio stari duh. Zbijamo šale, smijemo se, sad se već svi poznajemo...

Madrid: Poluprazne police u supermarketima zbog straha od širenja koronavirusa Izvanredno stanje u Španjolskoj Teški dani prodavačica: Poslodavac nam ništa nije rekao. Valjda misle da smo mi imune na virus

Na ulasku u Madrid, taman u vrijeme prometne špice zbog povratka s posla, naš dežurni zabavljač primjećuje: „Pogledajte, ljudi, svi bježe iz Madrida, samo mi u suprotnom smjeru, pravo u središte pakla.“Umire od smijeha i vozač Alberto, ali za svaki nas slučaj i umiruje: „Tako je u ovo vrijeme svaki dan“. Vraćamo se i u isti hotel. Recepcionari sad nose maske i rukavice. Opet smo privilegirani – dobivamo najbolje sobe jer turista nema. I oni koji su uplatili jednokrevetnu, sad se kočopere u dvokrevetnima u kojima se može plesati. Cijena se ne diže. Alberto nas vozi u panoramsku vožnju, na ulicama nije pusto. Sutra putujemo na sjever – u Segoviju u pokrajini Kastilji i LeÓnu, koja prvotno nije bila u planu puta. Ali da se ne krećemo puno po javnim prostorima Madrida. Dočekuje nas maglovito jutro i lokalna vodičica Eva u krznenom kaputu. A mi došli iz vruće Andaluzije... Razgledamo rimski akvedukt koji postojano stoji već više od dvije tisuće godina, katedralu u tzv. Isabelino stilu, jednu od najvećih kasnogotičkih katedrala u svijetu, dvorac koji često služi kao predložak za dvorce u Disneyevim crtanim filmovima... Eva nas upućuje na restoran u kojem moramo probati pečene praščiće i ponche segoviano, tradicionalni kolač s marcipanom. Nikad bolji nismo okusili. Cijeli meni s juhom i čašom vina 25 eura.

Sanitarni red

Popodne se vraćamo u Madrid i kao da smo stigli na drugi svijet. Ulice opustjele, znamenitosti – kraljevsku palaču, katedralu, Plazu Mayor, Puertu del Sol, fontanu Cibeles, gdje navijači Reala slave pobjede, Gran Víu, Plazu Españu, Alcalu u kojoj je i naš hotel – bez straha obilazimo pješice jer nema nikoga. Pred nosom nam se spuštaju žaluzine na vratima restorana, pivnica, kafića, dućana. Postaje apokaliptično. Opraštamo se s vozačem Albertom. Ujutro odlazimo na let u Zagreb. Kladimo se hoće li biti gužva u avionu ili ne. Nitko ne dobiva.

Koronavirus u Španjolskoj zabilježen 2.231 slučaj Stručnjaci smatraju da će epidemija u Španjolskoj potrajati četiri mjeseca: Prazne se police i otkazuju događanja

Avion je pun, ali tu i tamo ostalo je koje prazno sjedalo. Sad su rijetka lica putnika bez maski. Osoblje Iberije i dalje ih ne nosi. Slijećemo u Zagreb na vrijeme. Čeka nas red za sanitarne inspektore koji će nas uputiti u samoizolaciju pod kaznenom odgovornošću. Tri sata čekamo u redu. Članovi naše grupe većinom su se organizirali – neki će u vikendice, neki su unajmili stan preko Booking.coma da se odvoje od članova obitelji, neki će tražiti službenu karantenu jer nemaju gdje... Doznajemo da smo jedna od posljednjih, ako ne i posljednja turistička grupa koja se vratila iz Španjolske. Ako nitko ne bude zaražen, to će nam putovanje ostati u nezaboravnoj uspomeni. Zbog predivne Španjolske i ljudi s kojima smo se ondje susreli – nitko nije doživio ni najmanju neugodnost – a i zbog avanture – kako zaboraviti turizam u doba pandemije...

Pevex
VODIČ
Brzinski "how to" za radove po doma koje može obaviti baš svatko
Kova d.o.o.
HRVATSKI PROIZVOD
Domaća tvrtka napravila samosterilizirajući kontejner koji efikasno čisti zrak od mikroorganizama poput bakterija i virusa
  • Avatar Kalladin 😷
    Kalladin 😷:

    Eto, nek ste se naguštali. Izađe li tko od vas iz samoizolacije, treba ga privezat za 4 andaluzijska konja i raščetvorit.

  • NikoCro:

    Koja pamet, oslobodi nas Boze, pa nije niti cudo sto smo u gabuli

  • lucio2:

    "Pravo" u srediste... Gdje je lektor? Na korona-godisnjem?