U zdravlje, dragi kume i sva braća okolo sideća i stojeća, što se očima gledamo i ustima ljubimo. Ljubili se, a ne mrzili se, vino pili za sve mlade i za sve stare, najprije za gosta, a nama šta osta. U kući ti dite zaplakalo, od momaka i od divojaka, volovi ti mukali, a dušmani jaukali. Ko te mrzi, bija tanji od konca, a crnji od lonca. Bog te sačuva tisna klanca i mršavog prasca, brkate cure i lišanske bure, konja bosa i čovika ćosa, duboke grabe i trkeljave babe. Uvik ti dobro bilo, sa sitim kuša, a sa ćoravim dilija... Ko ti je prijatelj, Bože ga okreni, a ko nije, a ako se ne da okrenuti, Bože mu daj magareću glavu, pa pored puta neka pase travu. Kud god poša s najvećim tovarom doša, kad te žena vagala, muškost te ne izdala... Zato kume uzdravlje, meni do repa, a tebi ispod repa! Ajde živija!!!
Mislite da je kraj? Ma ovo je tek početak, ovo je zdravica! Kulturno-umjetničko društvo Sveti Nikola Tavelić iz Lišana Ostrovičkih nastupa. Njihovo ojkanje je zaštićeno kulturno dobro na popisu UNESCO-a. Prvo zdravica, a onda prvi glas zatitra. Ne znači to da je slabo. Nego glas titra kao uvod u višeglasje, pravu grmljavinu iz grla. Lišanci orzaju. U prijevodu zaojkaju. Grmi u Lišanima Ostrovičkim. Isprva te strah. Barem dok te ne prođe dojam grmljavine i dok ne shvatiš o čemu oni zapravo pjevaju. O čemu? Pa o životu! U stihu i sa sluhom. Sa sluhom!
– Ajde ženo da se podilimo, možda ćemo bolje da živimo. Meni kuća, a tebi avlija. Tebi bačva a meni rakija... ojjjj jojjjjj ojjjj.
Nema crnjeg od ptice gavrana, niti tvrđeg od goluba mesa, niti većeg od nedilje sveca. Ajde pobro da zaojkamo, da vidimo da li ojkat znamo, ja ću prvi, a ti mene prati, da vidimo oćemo li znati, ojojojjjjjj, dragi kume mojjjjj. Ovaj j na kraju stiha onako zvuči kao uskličnik. Kao da žele poručiti da je baš tako i nikako drugačije. I da je tako od pamtivijeka u Lišanima.
– Oj, Lišani, selo najmilije, u vama se i ženje i sije. Ženje žito sa širokih bara. Tu su vrata Ravnih kotara...
Lišane Ostrovičke općina su na rubu Zadarske županije. Odmah uz cestu koja vodi od Benkovca prema Kninu. Mjesto potpuno razrušeno od četničkih bandi u Domovinskom ratu, ponovno je oživjelo nakon Oluje. Samo dvije godine poslije općina Lišane Ostrovičke dobiva svoje Kulturno-umjetničko društvo Nikola Tavelić. I od 1997. do danas čuvaju svoje kulturno blago, među kojima i ojkavicu. Znaju u Lišanima da je ojkavica postala tema nakon zabrane festivala ojkanja u Petrinji. Imaju oni što reći i o toj temi, o tome ko ima ojkalicu, a tko ojkaču... krene priča i od 1941... No, ipak smo se našli zbog pjesme i zbog kulturno-umjetničkog društva, pusti priču... I taman da će zaojkati, imaju još reći, dodati. Ma naglasiti. Pazite, to su ljudi u šestom, sedmom i osmom desetljeću.
– Jeste pogledali na brdo kad ste dolazili. Svako slovo Hajduka iz Splita ima devet metara. Nigdi u svitu nema tako i nema takvih navijača. E da je nama zapivati na Poljudu. Da nas čuju, pa da našem Hajduku krene – kažu nam članovi kulturno-umjetničkog društva od kojih najstariji Nimac ima “osamdeset manje dvi godine”, a još ih je nekoliko debelo zagazilo u osmo desetljeće. I još uvijek navijaju za Hajduk i potvrđuju Torcidin stih – I pape i dida bili su Torcida.
Nasljeđe od pradjedova
Nažalost, onih mladih u Lišanima Ostrovičkim sve je manje. Doduše pohvalili su se malom Anom Nimac koja ima samo sedam godina i najmlađi je član KUD Nikola Tavelić.
– Malo je muškog podmlatka koji bi osta i piva. Tako da naše pisme će biti dok smo mi živi, a oće li umriti s nama, ne znamo. Bilo bi šteta jer naše orzanje, jer mi to zovemo orzanje, traje od pamtivijeka – kažu nam. Ovo “kažu nam” u množini je istina. Dakle, oni kako pjevaju tako i govore, svi u glas. I svi znaju povijest ojkanja u Lišanima.
– Ma to su se dvojica dovikivali s brda na brdo... Smiju se i podbadaju.
Kada ih slušate, kako i govore u stihu, pada vam na pamet da ih pitate bi li i stih iz vaše mladosti – Pod prozorom metar drva, bila si mi ljubav prva – isto mogao ući u ojkalicu, no sa smijehom i šalom na svoj račun vas odmah razoružaju, a potom i zadivljuju izvedbom. I ne nisam se samo ja oduševio, KUD Sveti Nikola Tavelić gostuje diljem Hrvatske, zovu ih stalno. Dan prije priče za nas gostovali su u Medviđi u Bukovici, na oduševljenje svih. I naravno svi su zaojkali. Pjesma je draga svima. Ali i šala, a ova ekipa je ima na pretek.
– Je je, a i od vuka se možeš obraniti. Strah je nas kad vuk zavija, ali ni njemu nije lako kad čuje mene. Zavija i on što je sam, a i ja – kažu nam, pa se svađaju oko toga zavijaju li vukovi u čoporu ili sami, a onda krene žestoka rasprava, podbadanje sve do ojkanja. A onda ozbiljni. Preozbiljni. Ma, ljuti poslije izvedbe.
– Moga si ovako i onako. Ti nisi triba, a ti si. Nije, je... – nama je zvučalo vrhunski i bez greške. Izvođačima i ne. – Mi smo ozbiljni u ovome i jako nam je stalo da to bude savršeno. Mi smo ovo naslijedili od naših pradjedova, a posudili od naše dice. Ovo mora biti dobro – govore nam i nastavljaju: – Uvijek smo u nošnjama, imamo diple s mišinom, samice, dvojnice s diplama, usnu harmoniku, druge instrumente i glasove...
Lišanci ozbiljno shvaćaju pjevanje i tu šale nema, no baš u trenutku kada počnete zapisivati taj ozbiljni dio, oni vas iznenade, šokiraju i to prilikom predstavljanja svojih zanimanja odnosno onoga što su u životu radili prije umirovljenja. Moglo se očekivati da je među njima umirovljeni dočasnik Hrvatske vojske, umirovljeni policajac, trgovac, monter, profesionalni vozač, keramičar, pastir... I za to uz tvrdnju da su oni prije svega sa sela, imaju stih – Lako je to poznati seljaka, crnih leđa, a bijelog stomaka. Među njima ima i obrtnika, zidara, a Mile Nimac čak je bio i prethodnica vatrenih i bio je dvanaesti prije puno godina na svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike.
Imaju i kompozitora
No, da je jedan od onih koji ojkaju u Lišanima i kompozitor, definitivno nismo očekivali.
– Godinama sam slagao kompozicije vlakova na kolodvoru. I bio sam jako uspješan u tome. Godinama sam sastavljao i rastavljao kompozicije – ispalio je kao iz topa 63-godišnji Branko Nimac, a ostali su naravno prasnuli u smijeh, a on zapivao tek onako da se zna da je dobar i da nije uzaludno nastupao i sa zadarskim slavujem Mladenom Grdovićem.
Mi smo u Lišanima Ostrovičkim bili s Milom Nimcom (73), s Brankom Nimcom (63), Božo Ćurćija (65), Žarko Radaš (57), Ante Nimac (77), Ivan Mamić, Marko Žilić (62), Mile Radaš (65), Mile Radanović (68).
Oni kažu da ne ojču, nego orzaju, da u susjednim selima nazivaju takvu vrstu pjevanja i drukčije, ali da se na nastupima to stavlja pod nazivnik ojkanje. U šali dodaju da se najveća razlika vidi u usporedbi s klapskim pismama. – Mi smo ipak iza brda, a i mi bolje pivamo. Ajde, Frenki, napiši to dobro pa da napravimo napad na Večernji list...
Pun dojmova vraćam se iza brda, ako sam i imao predrasude prema ojkanju, nestale su uz dobru ekipu i tvrdnju da ću biti dio ekipe iz Lišana kad dođem jedan dan i dobro se napijem iz bukare vina. U autu na već noćnom povratku iz Lišana pivam s Frenkijem – New York, New York, pa Stranger in the night... u jednom trenu učinilo mi se da sam začuo i vuka, ili je neko zaojkao... Lišane,Lišane... New York, New York...
Pogledajte video - gdje su danas zvijezde prvog realityja u Hrvatskoj:
Ha ha ha... Ajmo sad uvjeravanje da su “chetnicki ojkaci” koji su 90-tih ojkali za smrt Hrvatske isto sto i hrvatski ojkaci koji su bili u progonstvu... Joooj vecernji....