Beogradski tabloid Informer nedavno je, na prijelazu travnja i svibnja, na 13 uzastopnih naslovnica čak 8 puta koristio riječ “rat”. A u danima kad nije najavljivao izbijanje rata koristio je “invaziju” (NATO-ovu), “podjelu” (Bosne), i napad (ISIL-a na Republiku Srpsku) kako bi opet dočarao rat, samo drugim riječima.
U 13 dana, dakle, 11 ratnih naslovnica najprodavanijih dnevnih novina u Srbiji. Već iz ovoga primjera jasno je zbog čega treba uzeti za ozbiljno najnoviji izvještaj Komisije Vijeća Europe (nema veze s EU) zadužene za borbu protiv rasizma i netolerancije koji tvrdi da javni diskurs u Srbiji podsjeća na situaciju uoči izbijanja ratova početkom 1990-ih.
“Političari i mediji koriste zapaljiv, pejorativni i nacionalistički jezik, a tenzije u regiji znatno su porasle”, piše u tom izvješću.
Istina, događaji posljednjih dana u Makedoniji, Kosovu i Albaniji daju povoda za zaključak, koji je uočio i tjednik Economist, da je “kaotični zapadni Balkan naglo skrenuo nabolje”. No, ovdje govorimo o jednom postojanijem trendu u Srbiji koji je loš i za tu zemlju i za njezine susjede. Kao što se ispravno detektira u izvješću ECRI-ja, zapaljiv, nacionalistički govor mržnje, koji je katkad i gori nego u vrijeme Slobodana Miloševića, ne potiču samo mediji poput tabloida Informer, nego ponajprije političari. A kad kažemo političari, to znači samo jedno – odlazeći premijer i novoizabrani predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Ne postoje političari u Srbiji, barem ne ono što množina te imenice obično podrazumijeva: ljudi koji u manje-više normalnom demokratskom okruženju predstavljaju različite političke opcije i ideje, koje imaju fer šansu osvojiti dovoljnu podršku birača da participiraju u vlasti. U tom smislu u Srbiji zaista ne postoje političari, nego postoji Vučić i njegovi klonovi.
Sam Vučić ima dva lica. Jedno lice za nacionaliste kod kuće, jer ipak je riječ o bivšem radikalu, ratnom huškaču i zagovorniku agresije s ciljem stvaranja velike Srbije u ratovima 1990-ih. Drugo lice za Europsku uniju, jer riječ je također i o proklamiranom reformistu, zagovorniku pomirenja u regiji i ulaska Srbije u EU.
Mnoge na Zapadu Vučić je uspio uvjeriti da je ovo drugo lice iskreno, pogotovo one kojima je i samima potrebno da vjeruju u takvo što. No, vjerojatno se i Vučićevi prijatelji u EU u pojedine dane bude s uvjerenjem da je on zaista proeuropski reformator Srbije, a u pojedine dane s uvjerenjem da je sve to igra kojom Vučić uspijeva prevariti cijelu Europu. Vjerojatno se to događa i samom Vučiću: ima dana kad se probudi kao velikosrpski nacionalist, a ima dana kad se probudi s uvjerenjem da je najveći srpski europejac i pomiritelj balkanskih naroda. Katkad se budi kao najdestruktivniji, katkad kao najkonstruktivniji političar. Često u istom danu igra obje uloge, kako prema kojoj publici, domaćoj ili stranoj.
Takvo njegovo ponašanje klonira se zatim u svim institucijama vlasti i na većini političke scene u Srbiji. Vučić i njegovi suradnici znaju biti vrlo umiljati pred dužnosnicima EU i zemalja članica Unije, ali i vrlo arogantni i verbalno agresivni pred novinarima iz istih tih zemalja. Krajem travnja jedna grupa europskih novinara iz raznih država boravila je u Beogradu kako bi, na poziv i o trošku Europske komisije, iz prve ruke stekla dojam o europskom putu Srbije.
Ono što nas je dočekalo na sastancima u srpskoj Vladi nije, međutim, bilo europsko lice, nego jedno svađalačko omalovažavanje novinara, njihovih pitanja, kao i omalovažavanje ozbiljnosti pregovora o članstvu. Kolega Britanac pitao je zamjenika ministra pravde u tome ima li političkog utjecaja pri izboru sudaca, da bi umjesto odgovora dobio protupitanje o tome kako se suci biraju u Velikoj Britaniji i Mađarskoj (pitanje čija svrha nije bila dobivanje odgovora, već nepristojno eskiviranje prvotnog pitanja). Kolega Nijemac optužen je za “nedostatak profesionalnosti” jer je u vladi Srbije najnormalnije i najpristojnije pitao sugovornike žele li govoriti “on the record” ili “off the record”.
Ako se Vučićevi suradnici tako odnose prema novinarima iz EU, zamislite kako se odnose prema ono malo kritičnih i nezavisnih novinara u Srbiji. Vučić osobno ili mediji koje kontrolira redovito takve novinare vrijeđaju i zastrašuju. To je jedan od problema Srbije na europskom putu. Vučiću pregovori o članstvu u EU služe kao mehanizam za ostvarivanje gospodarskog rasta i jačanje međunarodne političke pozicije Srbije. Ne služe mu za iskreno usvajanje europskih, demokratskih vrijednosti i stvarno reformiranje društva do točke u kojoj će te vrijednosti biti trajno poštovane.
Baš neobično za žvaljavog iskompleksiranog četnika.