Tri godine poslije većeg angažmana u sapunici, u žanr, točnije u “Vatre ivanjske”, vratila se glumica Barbara Nola. Kaže, trebalo joj je da se od njih odmori. Ali već ovog proljeća pomislila je da bi bilo lijepo snimiti neku seriju i želja joj se ostvarila. – Koliko god u privatnom životu ne volim promjene, u poslu volim dinamiku. Radim s puno strasti i entuzijazma i volim promijeniti i formu i ljude s kojima radim – kaže Barbara u pauzi snimanja.
Mogu biti tek princeza sapunice
Strahujete li da ćete uskoro zaraditi naslov ‘kraljica sapunica’?
– Nije me to dopalo, zna se da je moja prijateljica i kolegica Ksenija Pajić najveća i jedina prava kraljica sapunica jer je najbolja. Ipak, kada me se pita, pristajem biti kraljica bilo čega, ali u ovoj kategoriji mogu biti samo princeza.
Sviđa li vam se lik Marije koju glumite u seriji?
– Ona je predana mama sina i žena koja cijeli život voli čovjeka koji nju više gleda u svjetlu prijateljice i pomoćnice. S druge strane posjeduje čvrstinu koja mi se sviđa. Kada sam o liku razgovarala s našim kreativnim direktorom Danijelom Kapcem, i on je inzistirao da joj dam ljudsku čvrstinu, da se vidi da može zauzdati tog svojeg neukrotivog sina a da ne ispadne samo požrtvovna žena. I općenito u seriji ima dobrih, slojevitih likova koje možeš istraživati.
Ima li vas privatno u liku?
– Empatična je, a to mi je blisko. To je možda jedna od boljih strana mojeg vlastitog karaktera. Ta moja empatičnost me čak zna i zamarati jer cijeli život moram s nekim suosjećati pa nije loše da ju malo podijelim i sa svojim likom. Poveznica nam je i roditeljska briga za djecu. Ali da li bih baš poput nje mogla voljeti nekoga tko mene toliko ne voli? Toliko požrtvovna ipak nisam, podivljala bih i bila malo luđa od te dobre žene.
Jeste li se lako opet prilagodili cjelodnevnim snimanjima?
– Ovdje se radi o malo finijem tempu od onog koji pamtim otprije, recimo, šest godina. Ponekad sam cijeli dan na snimanju, ali ima i dana sa samo par sati snimanja pa se čovjek lijepo uspije regenerirati i bolje se pozabaviti tekstovima i pripremom scena zbog čega je i proizvod kvalitetniji.
Jeste li se ikada navukli na gledanje neke sapunice?
– Radim i u kazalištu pa ništa ne stignem pratiti svaki dan. Samo jednom, kada sam tek rodila kćer Maru pa smo svi kod kuće gljivarili, upustila sam se u gledanje neke brazilske koja nije bila loša. Ali volim gledati serije koje skidam s interneta. Trenutačno sam luda za “Kirurgom” i to je tako fantastično, mračno i divno da me oduševljava. Serije su postale bolje od hollywoodske konfekcije i ima se što pogledati i naučiti.
Suprug, filmski redatelj Lukas Nola, najveći vam je kritičar. Što kaže na ovu novu ulogu?
– Svi moji doma pogledali su nekoliko epizoda i bili su jako zadovoljni, i sa mnom i sa svime jer je ekipa na projektu odlična, što se i vidi. A kada su moji zadovoljni, ja sam presretna i gušt mi je ići na posao. A i lijepo je raditi nešto što ljudi gledaju.
Proslavili ste 20 godina braka. Smrznete li se kada čujete tu brojku?
– Da, jer imam dojam da se tu radi o nekom drugom. Većina ljudi, pa tako i mi, osjećamo se mlađi nego što jesmo, ali kada vidimo vlastitu djecu koja su odrasli ljudi, koji ne da su nam ravnopravni već su i pametniji od nas, shvatimo gdje smo. Tih 20 godina čini mi se kao da je trajalo pet godina. Kada je lijepo, stvari valjda prolete u trenutku.
Dijelite opsesiju poslom. Imate li još koju zajedničku opsesiju?
– Ludi smo za gledanjem i analiziranjem filmova od nemila do nedraga. Volimo skupa čitati knjige..., a kad treba okrečiti stan, što sada upravo radimo, na to se oboje moramo prisiliti. Naravno, prioriteti su nam naš odnos i naša djeca.
Jeste li završili scenarij za film?
– Dogurala sam do nečega, ali moram još raditi na tome. Kada nešto intenzivno radim, kao što je snimanje serije, uz život tog lika imam još i svoj život i teško mi je u tom periodu čak i čitati knjige, a kamoli pisati neki scenarij. To se ne da površno, tako da sada malo stoji.
Misija mi je biti dobra osoba
Koliko vam je stalo do mišljenja drugih?
– Užasno mi je stalo do mišljenja bližnjih i prijatelja. Kritika me pogodi, ali preživim. No kod sapunica je lijepo što uglavnom ljudi imaju potrebu reći ti nešto dobro i moram priznati da to glumcu daje samopouzdanje. Osjetiš da to što radiš ima smisla.
Kada sagledate svakodnevicu, jesmo li još uvijek primitivno društvo?
– Mičemo se, ali presporo. Naše društvo mora još puno raditi na sebi, inicijativi, disciplini, uljuđenosti, prihvaćanju drugih... Ne mislim samo na političare i sl., mislim na svakog pojedinca.
Što vas najviše ljuti?
– Odbojne su mi gomile predrasuda i nikada ih neću prihvatiti. Ali i ta neka inercija ‘ma ništa se ne može’, kojoj je sklona naša sredina, a koju vidim i kod sebe. Mislim da bismo trebali prihvatiti mrvicu od onog napornog američkog entuzijazma i duha.
Koja je vaša životna misija?
– Možda da budem dobra osoba.
>>Barbara Nola: Buntovna sam postala tek na Akademiji
kakva serija, takvi I glumci