Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Državnik je onaj tko dnevnu politiku prepušta političarima

Predsjednica države igra se vatrom ako bez dogovora s Vladom okreće zemlju prema Trumpovoj Americi i potpisuje ugovor s Vučićem
02. kolovoza 2017. u 15:15 1 komentara 273 prikaza
Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović
Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

U požaru u splitskome okrugu izgorjele su mnoge iluzije o harmoniji između dva vrha državne vlasti koji su se ponašali konkurentski kao rogovi u vreći i (p)ostavili ozbiljno pitanje o tome tko je pilot u avionu. Dok je tamošnji puk, pod dramatičnim pritiskom vatre, opravdano očekivao da će država i njezine službe djelovati brže i učinkovitije, vlast se prepirala oko toga tko je (za)kasnio u gašenju vatre. Kod svih elementarnih nepogoda, državnici i političari žure na mjesta nesreće, potresa, poplave ili požara, da ohrabre ljude, da im ublaže strah ili bol; ne da skupe simpatije, one izgaraju u takvim vatrama, nego da ih ne izgube, da ih ne proguta plamen ili odnese voda. Kronološki gledano, predsjednica Republike upalila je dodatni fitilj suvišnom opservacijom na račun (kašnjenja) vojske i propusta njezina zapovjedništva i izazvala politički požar koji sve vatrogasne čete vladajućih političara – o oporbenim da se i ne govori, oni po službenoj dužnosti dolijevaju ulje na vatru – ne mogu pogasiti.

Macron i Trump Borislav Ristić Macronu je jasno kamo idu stvari. A nama?

Brzopleta ostavka

Taj požar u požaru otkrio je barem dvije stvari: prvo, da sustav zaštite nije lako razviti ni u demokraciji da ništa ne bi moglo iznenaditi, kao što su ga iznenađivale provale druge i opasnije vrste agresivnosti nedemokratske Jugoslavije, i drugo, da sistem obrane – da li i zapovijedanja? – nije dovoljno usklađen, ni funkcionalan, kad se požar mogao proširiti na puškomet od Dioklecijanova grada. Dok je vatra nezaustavljivo nadirala, najviši državni dužnosnici prepucavali su se oko pitanja (vojske) koja su trebali izbjeći ili ostaviti za naknadnu analizu, kad se požar ugasi. Splićanima i njihovim susjedima skoro je dogorjelo do nokata kad je stigla politička pomoć iz Zagreba, budući da je usklađen red letenja na državnoj floti; dotle se formirao otpor ugroženih građana prema vlasti koja, koliko se zna, ne drži šmrkove, ali zapovijeda i odgovara. Dojam o razjedinjenosti države nadživio je dramatično stanje borbe s vatrom; svemu je ministar obrane dodao nemalo osobne dramatike objavom da napušta Vladu, pogođen izjavom na račun (kašnjenja) vojske: kao dobar vojnik ispravno je shvatio kritiku, kome god bile upućena; brzopletom ostavkom samo je potvrdio da postoji kvar o komunikaciji na samome vrhu države. Da u pozadini svega nije bio požar koji guta imovinu i ugrožava ljude, sve bi izgledalo kao dvorska zabava.

Valjda i sama iznenađena (pre)osjetljivošću ministra obrane s kojim dijeli odgovornost nad vojskom, Kolinda Grabar-Kitarović pokušavala je prekinuti drugi požar laudama na račun svoga bivšeg savjetnika, i uvođenjem psihologije u odnose s Plenkovićem, priznajući da s premijerom ima razlike u temperamentu i u “razmišljanju o nekim pitanjima“. Razlike koje otkriva šefica države mogu biti važne, ako se državna politika vodi voluntaristički; u organiziranoj državi, one nisu bitne; demokracija počiva na razlikama i na bezbolnom usklađivanju različitosti. Ako dva čovjeka o svemu misle isto, jedan je – kaže američka sociološka teorija – suvišan. Zašto se to ne bi protezalo i na odnose predsjednice države i predsjednika Vlade: nije problem u njihovim razlikama u mišljenjima, problem može nastati kad se pojavljuju razlike u djelovanju, bez zaštitnih mehanizama koji bi na vrijeme sprečavali štetu. Osim dojma o pomirljivosti, predsjednica u ispravcima svojih navoda nije u javnosti postigla neki jači efekt: Damir Krstičević zbog njezine je lekcije iz Salzburga htio napustiti Vladu, a radi Andreja Plenkovića i njegove agitacije u korist stožernoga ministra, odlučio ostati u Vladi. Kao da se u nekoj minijaturi zemlja vratila u stanje “mi ili oni“. Narušena ravnoteža u vladajućem trokutu može stvarati probleme u funkcioniranju države u osjetljivom pitanju vojske i obrane. I ne samo od vatre i od požara.

A pravi je problem u ustavnom opisu funkcija i njihovoj interpretaciji, u rasporedu ovlasti i nadležnosti između dviju nejednakih polovica izvršne vlasti: jedna s pravom pretendira da ona vodi državnu politiku, i iz Banskih dvora dirigira samostalno političkom operativom; druga s Pantovčaka ljubomorna čuva demokratski ekskluzivitet izravnoga izbora na poglavarski položaj u zemlji. Dok je ondje stolovao Franjo Tuđman nije bilo sadašnjih prijepora, ne zato što je autokratski vladao zemljom, nego zato što je legitimno imao svu vlast u svojim rukama i raspoređivao je dalje na suradnike i institucije. Tko može znati kako bi prvi hrvatski predsjednik koristio politički autoritet da vlada u novim ustavnim gabaritima? Fikus, sigurno, ne bi bio. Ili kako bi se ponašala Kolinda Grabar-Kitarović, ili prije nje Ivo Josipović i Stjepan Mesić, da imaju Tuđmanove ustavne ovlasti? Bi li se Damir Krstičević usudio dignuti glas kad bi moćni šef države rekao koju suvišnu riječ na račun vojske? Možda Plenkovićev ministar obrane i nije najbolji primjer oportunista, zna li se da je i njegov potpis stajao na peticiji zbog koje ga je vrhovni zapovjednik (Mesić) promovirao, ili protjerao potpisnika, u najmlađeg umirovljenika u zemlji. Što god tko naknadno mislio o toj predsjedničkoj odluci, da je bila zaslužena, zbog svojevrsne političke pobune generala, ili nepravedna, zbog brzopotezne kazne, s njom je počela ozbiljna depolitizacija vojske. Možda je Krstičevićeva ostavka posljednji dokaz koliko je uspjela.

Napetosti između dva brda Na Pantovčaku 'ne doživljavaju' HDZ-ove kritike predsjednice

Način na koji je razriješena kriza vladanja – ne vlasti – dok još dimi oko Splita svjedoči da su u svemu mogle postojati, ili su stvarno postojale, neke pozadinske igre. Nelojalna konkurencija nije nešto novo u Hrvatskoj, niti će je budući istraživači moći locirati uz Andreja Plenkovića i Kolindu Grabar-Kitarović; u pitanju je latentno stanje napetosti unutar vlasti, čak i kad je vlast iste političke boje. Poznato je da je Ivo Josipović malo bio u SDP-u, malo nije bio, ali nikad nije skrivao da politički pripada ljevici; nije nepoznato da je Zoran Milanović bio šef SDP-a, i da je s njegovim imprimaturom Josipović bio SDP-ov kandidat i pobjednik na predsjedničkim izborima. Očekivalo bi se da će dvije polovice državne (izvršne) vlasti funkcionirati idilično. A kako je bilo? Više (Milanovićeve) ignorancije nego prave suradnje, mnogo soliranja nauštrb usklađenog djelovanja. Da dva bliska brda državne vlasti u njihovo vrijeme nisu bila tako i toliko udaljena, vjerojatno bi sinergijskim djelovanjem Josipović dobio 20-ak i nešto tisuća glasova koliko mu je nedostajalo da ostane još jedan mandat na Pantovčaku, a ni Milanović poslije možda ne bi izgubio sitniš glasova koji su nedostajali za njegovu pobjedu. Ljevica je mazohistički, koristeći podjednako “temperament“ svojih vođa i nedorečenosti Ustava koje su pokrivale nelojalnu konkurenciju, izgledne pobjede pretvarala u konačne poraze. Tijesne ili uvjerljive? Koga to više zanima. Možda se u njihovu slučaju više radilo o sukobu ličnosti nego o političkom sukobu dviju funkcija koje su ustavni dizajneri tako projektirali da poslije Tuđmana ne bude drugoga Tuđmana. Njegov prvi nasljednik Mesić šeretski je podnio gubitak ovlasti, da bi s Pantovčaka u prvome mandatu vodio izbornu kampanju, a u drugome pripremao mirovinu. S lukavim i neagresivnim Ivicom Račanom bilo je povuci-potegni, dok su se crtali tereni podjele vlasti, a s prepredenim Ivom Sanaderom već su postojale crte koje su obojica poštovali, koliko im je trebalo za interese njihove vlasti. Mora im se priznati da su znali skrivati razlike.

Kad je Michel Debré pisao Ustav za De Gaullea (s kojim su se obilato poslužili pisci hrvatskog Božićnog ustava), mislio je na dramatično stanje u kojem se krajem 50-ih godina nalazila Francuska, i tražila jaku ličnost na svome čelu, ali i na Generalove političke proporcije, pa je skrojio takvo ustavno odijelo da su se mnogi plašili da ni jedan njegov nasljednik neće u njega stati; tolika je bila količina vlasti u rukama (samo) jednoga čovjeka da se i čuveni teoretičar ustavnoga prava Maurice Duverger plašio ekscesa osobne vlasti. “Zar ću postati diktator u 67. godini“, branio se De Gaulle, i održao taj dio obećanja. Peta Republika, koja je 90-ih godina živjela i proživljavala i u Hrvatskoj, počivala je na jakom predsjedniku, kad ima vlastitu političku većinu, i odgovornom predsjedniku, kad dijeli vlast s drugom (skupštinskom) većinom. Ustav je u tom pogledu jasan i precizan u definicijama tko vlada, a tko vodi državu, a političari odgovorni ljudi da se drže preciznih ustavnih ovlasti.

Redizajnirani Božićni ustav

Hrvatska replika francuskoga izvornika funkcionirala je stabilno dok “velika koalicija“ poslije Tuđmanove smrti nije odlučila redizajnirati Božićni ustav; nije pri tome išla do kraja, nego je stala na pola puta: radikalno mu je skresala ovlasti, ali je zadržala legitimitet predsjednika Republike koji proizlazi iz izravnoga izbora. Težište državne politike prenijela je na Vladu, i u manjoj mjeri na Sabor, još uvijek – zbog stranačkih obveza – u Vladinoj sjeni, a šefu države ostavila visoki titular, bez stvarne podloge u ovlastima. Dominantna Vlada, s legitimitetom u Saboru, i okljaštreni predsjednik, s jakim legitimitetom birača (građana), stvorili su državu s dvije glave, obično okrenute na različite strane.

Vlade su vladale, a predsjednik je iz zlatnog kaveza na Pantovčaku uglavnom slao znakove političkoga postojanja. Ideal o moralnome autoritetu u društvu, među građanima, slično autoritetu kardinala Bozanića među katoličkim vjernicima, uglavnom se raspadao o pragmatične stijene dnevne politike.

Kolinda Grabar-Kitarović Grabar-Kitarović: 'Žao mi je što je ministar Krstičević tako emotivno reagirao. Izjava nije bila uperena protiv njega'

Prijenos vlasti s Pantovčaka na Banske dvore izveden je oprezno, i ne do kraja, kao da se htjela poštovati činjenica da je Franjo Tuđman stolovao i na jednom i na drugom brdu i da Tuđmanova nasljednika ne mogu preko noći pretvoriti u fikus. Tendencija prelaska s polupredsjedničkoga sustava, koji je mogao imati opravdanje dok je zemlja bila u ratu, na parlamentarni režim, prikladniji mirnodopskim uvjetima, nije sporna ni u dijelovima državne vlasti u kojima šef države nije razvlašten. Ipak, ako predsjednik Republike sukreira vanjsku politiku i nacionalnu obranu, onda ju Vlada kreira: ustavne su pozicije, dakle, u startu jasnije postavljene, ali su nedorečene, kako priznaje i nesporni autoritet za pravna pitanja Vladimir Šeks. Je li pozicija sukreatora dostatna da šefica države pokreće krupne međunarodne inicijative, okreće zemlju prema Trumpovoj Americi i potpisuje ugovor s Aleksandrom Vučićem? Ako je to stvarno činila bez dogovora s Vladom, onda se igrala vatrom. Pokazuje se da pola puta nije uvijek na sredini: Kolindi Grabar-Kitarović je, očito, premalo ono što je Andreju Plenkoviću previše, pa se njihov odnos u javnosti manifestira kao izvor disfunkcionalnosti sustava u cjelini. Država s dvije glave može bolje funkcionirati nego država samo s jednom glavom, ako se međusobno korektno kontroliraju i pomažu; ako jedna drugoj podmeću nogu, onda je to ozbiljan problem države.

Uloga predsjednika Republike nije više da vlada državom, kao u Tuđmanovo doba; to više nije sporno. Želi li opravdati izuzetni legitimitet, kakav nema nijedna druga vlast u zemlji, nositelj najviše funkcije u državi nema puno načina da to učini: umjesto da se bori za sitniš dnevne, operativne vlasti, može na sigurnije igrati na krupnu kartu čuvara zakonitosti i pravednosti u državi i jamca ravnoteže u društvu, između većine i manjine, bogatih i siromašnih, uspješnih i neuspješnih, zadovoljnih i nezadovoljnih. Šef države središnja je točka ravnoteže između različitih interesa, ako pri tome sam ne preteže na jednu stranu: državnik je u onoj mjeri u kojoj dnevnu politiku prepušta političarima. U tome je posebna, specifična funkcija (svakoga) šefa države, pravi okvir za njegovu osporavanu moralnu ulogu i teren za potvrdu nepotvrđenoga legitimiteta. Ne postigne li visoku razinu moralne i političke odgovornosti za stabilno stanje u državi i za prosperitetni položaj državljana, sa svakom novom krizom u funkcioniranju vlasti ponovno će se otvarati pitanje: treba li velika predstava na biralištu za sporednu ulogu u državi?

Damir Krstičević MILAN IVKOŠIĆ Krstičevićeva je ‘ostavka’ najava njegove kandidature za predsjednika države? Požar Tomislav Krasnec Najbolja i tri najgore reakcije na požare Damir Krstičević razgledao borbeni avion JAS 39 C Gripen Kotromanovićeve optužbe Nema sukoba predsjednica - ministar, bitka se vodi unutar MORH-a
Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima
  • Deleted user:

    Minula su mnoga ljeta hrvati nisu imali vodju da ga izvede iz ropstva i tada se pojavi vodja dr franjo tudjman i oslobodi zemlju od tudjinske i dusmanske vlasti stvoritelj je drzave opet ce biti tako minuti ce ljeta mnoga ... prikaži još!a lazni proroci ce likovati a drzavnika i vodje niotkud...pa opet se javi...