Naslovnica Premium Kolumne

Dokaze domoljublja Hrvati i Srbi ne smiju tražiti soškama i u ispovjedaonicama, već u frižiderima

Gdje su Hrvati i Srbi danas i nije toliko važno kao pitanje gdje će biti sutra, i to u situaciji u kojoj se Srbija ne odriče memorandumske intubacije, a Hrvatska uvjetovane misaone kome
20. veljače 2018. u 13:04 11 komentara 1816 prikaza
Izjave za medije nakon sastanka predsjednice Grabar-Kitarović s kolegom Vučićem
Foto: Igor Soban/PIXSELL

Bože, sačuvaj me srpskog junaštva i hrvatske kulture, Krležina je misao koja nije dramatična zato što to dvoje ne postoji, nego jer postoji karikaturalno. Srbi su junaštvo poistovjetili s fatalizmom zbog kojeg objektivni i prigodno spektakularni porazi olako postaju povijesne pobjede, a Hrvati su, brkajući politiku kulture i kulturu politike sami sebe uvjerili da placebo-efekt u bildanju identiteta ima smisla bez obzira na kvalitetu obaju dosega.

Jandroković i Vučić ZVONIMIR DESPOT Hrvatska kao takva teško Srbima ide kroz usta

I Hrvati i Srbi našli su se tako u objektivno neugodnoj situaciji da sami sebi trebaju priznati kako za sve njihove nedaće nije kriv nitko drugi, nego one proizlaze iz unutrašnjeg konflikta koji ih čini lakom metom u manipulacijama velikih. Inertnost u stjecanju i uvažavanju povijesnih iskustava vidio se najbolje tijekom Vučićeva posjeta Kolindi Grabar-Kitarović. Na stranu fraze o tome da razgovarati treba, da smo susjedi i slično, ovaj posjet strogo je subjektiviziran jer, osim skupine politički potpuno neartikuliranih prosvjednika, ostali dio Hrvatske i nije bilo briga o dolasku još jednog političkog konvertita u kumstvo još jednom političkom konvertitstvu. Čak ni premijer Hrvatske nije bio pretjerano zainteresiran da se predvalentinovski “date” pretvori u politički menage a trois. Ruku na srce, što je i dobro, budućnost odnosa Hrvata i Srba ne ovisi o odnosima Vučića i Grabar-Kitarović iz jednostavnog razloga što oni već odavno ne ovise o političkoj volji pa za odnose postaje ključna hrabrost intelektualnih krugova. Posebno je apsurdna teza da imamo puno sporova u prošlosti, ali da u budućnosti nemamo nijednog. To bi bilo točno da hrvatskoj i srpskoj intelektualnoj kamarili 1941., 1945., a onda logično i 1991. iz perspektive 2018. nisu daleka budućnost. Jer razmišljanja o naciji u obje ekipe koje figuriraju kao intelektualni voždovi ili su tu pretenziju uzurpirali ne nadilaze koncept nacionalne afirmacije 19. stoljeća, što bi značilo, sportskim terminom Vladanka Sojakovića, da prava uzbuđenja tek predstoje.

Srpski intelektualni krugovi striktno su vezali koncept veličine nacije uz veličinu teritorija pa, kad nije išlo drukčije, onda su i srpske grobove prenamijenili u političko građevinsko zemljište. To je, naravno, strogo crkveni koncept širenja evanđelja kao izbornog programa u boju za svakog platišu crkvene desetine i bez obzira na shizofrena iskustva od njega se ne odustaje, i to baš u ime spomenutog i nepostojećeg junaštva. Kulminaciju svog fatalizma doživio je u samo naoko famoznoj prijetnji s Kosova da “Srbi ne umeju da rade, ali umeju da se biju”, koja je frojdistički razorila i najmanju pomisao na postojanje intelektualnog konstrukta u definiranju mjesta vlastitoj naciji u binarnom 21. stoljeću. U piramidu nacionalne veličine Srbi su ugradili nove poraze nakon kojih je uslijedio zavjet „ćeraćemo se još“, potvrda fiksaciji da je u središtu srpske intelektualne misli humus, a ne humanost. S druge strane hrvatska intelektualna osrednjost u posljednjih 150 godina razvijala je drugu vrstu fatalizma. Odbijajući preuzimanje bilo kakvog rizika u definiranju budućnosti vlastite nacije uglavnom je kutrila uz političke vlasti, što radi i danas, a što je srednjovjekovni crkveno-feudalni koncept kovačićevskog odnosa Illustrissimusa i Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, alias Imbrice Špičeka iz Volovšćine.

Umjesto da hrvatstvo približi svijetu, hrvatski intelektualni provincijalizam svijet je tjerao iz hrvatstva stvarajući samodopadnu iluziju o zastrašujuće nestvarnom kulturnom kontinuitetu. Posljedica je da još i danas, kao i prije stotinjak i više godina, hrvatstvo stupanj autentičnosti autistično iskazuje isključivo na skali opreke s nekim drugim. Zbog toga čuvena hrvatska šutnja nije bila posljedica političke mutavosti, nego intelektualnog kukavičluka koji je tu mutavost kreirao. Gdje su Hrvati i Srbi danas i nije toliko važno kao pitanje gdje će biti sutra, i to u situaciji u kojoj se Srbija ne odriče memorandumske intubacije, a Hrvatska uvjetovane misaone kome. To bi trebale, dakle, utvrditi intelektualne ekipe koje moraju doputovati iz pretprošlog stoljeća i nacionalne ciljeve emancipirati iz tobolca oligarhijskih interesa. Ili, još jednostavnije; svaki politički dogovor bez pameti ima upravo toliko šanse koliko političkim marginalcima treba da nakon što ih se promovira u političku osovinu ponovno dobrovoljno pristanu na marginalnost. Dok god Srbi sjenu svoje veličine budu promatrali na teritoriju drugih, a Hrvati, šuteći, odbijali se suočiti s razlozima vlastite neznatnosti, krivnju druge strane neće biti teško pronalaziti.

Prekid s obje poražavajuće tradicije morala bi napraviti nacionalna pamet i cjelokupnu energiju destrukcije i autodestrukcije preusmjeriti u kreaciju, i to kroz neprekidno inzistiranje na socijalnim prioritetima kao jedinim preduvjetima opstanka i Hrvata i Srba. Jer umjesto da neprekidno otvaramo soške i ispovjedaonice, trebali bismo početi otvarati frižidere da bismo iza tih vrata napokon ugledali sav smisao iskrene nacionalne politike. Pamet bi napokon trebala preuzeti odgovornost inicijative, od nacije za pojedinca napraviti sredstvo, a ne cilj, a od pojedinca za naciju napraviti građana, a ne militanta. Demobilizacija i hrvatske i srpske političke misli tada bi omogućila da i države napokon počnu voditi prve violine, a ne trube.

Ivica Dačić DENIS DERK Zašto Srbija spominje Jasenovac, a Gromko šuti o logoru Jajinci? Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u HGK IVAN HRSTIĆ Hvala Vučiću što se nije ispričao! Jezik je zakon NOVA EMISIJA: jezik je zakon Kojim jezikom govore Srbi u Hrvatskoj?

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar Django
    Django:

    A kaj je to soška?

  • Deleted user:

    pravom hrvatu je bitno gdje je hrvatska bila gdje je danas i gdje će biti sutra... a gdje će biti srbija kaj se to nas dotikavle... suze za njima ne treba biti .. treba im reći povijsno ...laku noć. tekst ... prikaži još! je čisti promašaj.......

  • Rope22:

    Mokri snovi o bratstvu i jedinstvu druga milana.