Naslovnica Premium Kultura premium

Dok su svi pričali o Del Torovu čudovištu, ispod radara je prošao briljantni animirani mjuzikl o smrti

Dječak Miguel živi u obitelji koja je izopćila glazbu, a u potrazi za gitarom završi u svijetu mrtvih. Treba izabrati – obitelj ili muzika. Teško da ćemo ikada zaboraviti ovaj klasik. I zato je šteta što nije bio nominiran za Oscar za najbolji film jer to i jest – film godine.
14. ožujka 2018. u 23:30 0 komentara 145 prikaza
Foto: Pixar
Pogledajte galeriju 1/3

Dok je filmski svijet brujao o ovogodišnjem dobitniku glavnog Oscara, filmu “Oblik vode” meksičkog redatelja Guillerma del Tora, i o tome je li priča o ljubavi i erotskoj privlačnosti vodenog čudovišta i gluhonijeme žene umjetničko djelo ili bizaran filmski uradak, mnogima je ispod radara prošao pravi filmski dragulj koji se okitio s dva Oscara.

Ivana primorac Najtraženija šminkerica današnjice: Radim s najboljima, donijet ću i ja taj Oscar u Hrvatsku

Riječ je o novom animiranom klasiku iz zajedničke kuhinje Pixara i Disneya “Coco i velika tajna”, autentičnom remek-djelu sedme umjetnosti, priči koja svojom čarolijom, emocijom, estetikom i kronologijom osvaja sve generacije gledatelja, kao što to pravi filmovi i čine. Mogao je osvojiti Oscar i za najbolji film, no nije ni nominiran. I to je velika pogreška Američke filmske akademije.
No Oscar je poput nogometa, vrlo konzervativan. Nogomet se i dalje igra po kiši, snijegu, vjetru, po najgorem suncu ili po mrklom mraku, dok se, recimo, teniski meč zaustavlja na prvu kap kiše ili dječji kašalj iz publike. Nogomet se sporo mijenja, a takav je i Oscar. Jer kad bi u Američkoj filmskoj akademiji koja dodjeljuje Oscare brže evoluirali, onda bi unosili promjene od kojih bi profitirala cijela filmska industrija, pogotovo američka.

Akademija, naime, i dalje ljubomorno dodjeljuje zlatne kipiće uglavnom američkim filmovima te još pokojem filmu iz Velike Britanije ili Australije koji su na engleskom jeziku. Što se tiče ostatka svjetske kinematografije, ona je strpana u pet nominiranih filmova u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja. A i kriteriji da se uđe u tu nominaciju beskrajno su blesavi pa se producent nekog malog, sirotinjskog, ali dobrog filma mora zadužiti do grla da bi ispunio sve uvjete kako bi članovi Akademije pristali pogledati njegov film i eventualno ga ubaciti u igru. Sjajni glumci iz najboljih južnokorejskih, rumunjskih, danskih filmova uopće neće biti uzeti u obzir. Tako Oscar propušta, iako se radi o američkoj nagradi, da postane svjetski izbor najboljih filmova, i kad-tad će se, kao što već pokazuje naznake, ispuhati. Ove se godine dosta srozao izborom najlošijeg filma u posljednjih desetak i više godina koji je ovjenčanim glavnim Oscarom.

Je li problem u tome što je “Coco” animirani film, jer samo su tri crtića u povijesti bila nominirana u kategoriji najboljeg filma (nijedan nije pobijedio)? Vjerojatno jest, kao i u činjenici da su mu članovi Akademije unaprijed osiguirali Oscar za najbolji animirani film i izgubili iz vida mogućnost da može konkurirati i u glavnoj kategoriji. Na koncu, i “Oblik vode” donekle je animiran, docrtan i dotjeran u studiju. Koliko god se Oscar trudio iskazati politički aktivizam i otpor prema konzervativnim snagama u društvu, s druge strane u samoj njihovoj ideologiji vlada jedna antirevolucionarna i konzervativna misao. Kao da su tamo sve sami filmski Trumpovi koji se drže načela stare dobre Amerike i američkog sna.

Koncem prošle godine, prije nego što je ovaj film došao u hrvatska kina, u Vogueu je osvanuo naslov “Zašto bi ‘Coco’ mogao biti najvažniji film godine”. Autorica Michelle Ruiz napisala je političku priču o važnosti ovog filma jer je 2017. bila godina kad je Donald Trump položio zakletvu kao novi vladar Bijele kuće Amerike. Tada je potvrdio da će graditi zid prema Meksiku, a kad bi govorio o meksičkim migrantima, govorio bi o njima kao onima koji su Americi donijeli kriminal i drogu. U istoj godini jedan animirani film koji slavi meksičku tradiciju i glazbu, postao je broj jedan po gledanosti u Americi, i to unatoč, kako je napisala autorica, “povremeno neuobičajenim ksenofobnim osjećajima” kakvima je i sama nazočila.

No čak ni ta politička epizoda nije toliko važna koliko činjenica da je ovaj animirani glazbeni mjuzikl o mrtvima jedna predivna, epska priča koja gledatelje suočava sa smrću i pokušava ih pripremiti na gubitak najbližih. I tu autori iz Pixara i Disneyja čine gotovo nemoguće: i djeci i odraslima jednim univerzalnim jezikom, bez izmotavanja, pričaju o smrti. Teško se prisjetiti kad su u nekom filmu mrtvi bili toliko prisutni, a da film nije skliznuo u zonu trasha ili horora.

Priča je to o dječaku Miguelu koji želi postati glazbenik iako je u njegovoj obitelji to zabranjeno. Doslovce – glazba je izopćena iz njihove kuće u kojoj živi nekoliko generacija ljudi pa tako Miguel ima živu i prabaku. Razlog takvom oštrom stavu prema glazbi jest što je njegov predak napustio obitelj zbog gitare i turneja te tako potaknuo mržnju prema muzici. Ipak, Miguel se ne miri s ambijentom koji mu ne dopušta da svira gitaru, a na Dan mrtvih, kad je iz mauzoleja na groblju htio ukrasti gitaru slavne preminule lokalne zvijezde, nađe se s one strane – u svijetu mrtvih. Pobunivši se protiv živih, Miguel se tako nehotice našao u svijetu mrtvih iz kojeg nije lako pronaći izlaz natrag u život. I tu počinje pravi, raskošni, koloritni film, koji su mnogi usporedili s Burtonovim štihom, ali i istaknuli kako filmovi Tima Burtona u odnosu na “Coca” djeluju kao da su crno-bijeli. Autori su pronašli neku toplu i utješnu matricu koja im je pomogla da se igraju u tom fantastičnom svijetu mrtvih. Taj je svijet vizualno vrlo ambiciozan – u njemu ne postoji ništa neprihvatljivo za živog čovjeka osim što se treba naviknuti da ga okružuju kosturi. Ali i ovdje postoji kraj: iz svijeta mrtvih može se otići u potpuni mrak, dakle može se još jednom umrijeti ako vas zaborave živi, ovaj put zauvijek. Izgleda pomalo komično, a i jest, ali mrtvi se od svega najviše panično boje – smrti. Oni na Dan mrtvih mogu zakoračiti u svijet živih ako im netko zapali svijeću uz njihovu fotografiju, ali ako na njih potpuno izblijedi sjećanje, oni će otići i iz tog živahnog svijeta kostura.

Mali pak Miguel nalazi se rastrgan: s jedne je strane ljubav prema obitelji, a s druge prema glazbi i mora se pomiriti da će ostati bez nečega. Tako da se film zapravo pita i mogu li naše ambicije koegzistirati s ljubavlju prema našim voljenima. Ta duboka egzistencijalna pitanja prezentiraju se u lepršavom, šarenom svijetu, obojenom bogatim akcijskim scenama, prevratima i, naravno, predivnom glazbom. Posebno je upadljiva “Remember me” koja je osvojila Oscar za najbolju pjesmu i koja će postati slatko-tužni glazbeni klasik.

Ima ovdje nešto što nas može vratiti i na razmišljanje novinarke Voguea Michelle Ruiz, kada ona ovaj film stavlja u kontekst Trumpa i zida prema Meksiku. Naime, ovdje je granica između živih i mrtvih prikazana kao carinska zona između te dvije zemlje. Poput kultne rijeke Rio Grande preko koje su nekada s Divljeg zapada kriminalci bježali u Meksiko, a danas Meksikanci ilegalno ulaze u SAD u potrazi za boljim životom. Iako se u jednom trenutku čini da film ide uobičajenom dramaturgijom, dolazi do iznenađujućeg obrata u drugom dijelu filma, a sama je završnica isporučena s takvim delikatnim emocijama da će se i oni najtvrđi gledatelji uhvatiti s očima punih suza. Dakle, ovo je film o mrtvima, o tome kako preboljeti gubitak i na neki način poruka umrlih da trebaju našu ljubav i sjećanje. Coco je ipak zabavan, uzbudljiv, dojmljiv i zapravo – neophodan.

Da se vratimo još malo na Michelle Ruiz koja kaže kako je “Coco” nužna i pozitivna priča koja Meksiko čiji sjajnim u očima baš onih koji su se naviknuli na predsjednika koji demonizira te ljude. “Dok sam sa svojom četverogodišnjom kćeri gledala film u kinu, divili smo mu se, smijali i plakali, a ona nijednom nije spomenula Miguelovu boju kože. Naprotiv, mislila je da bi joj učenje španjolskog bilo jako zabavno.” “Coco” je film koji vrijeme neće pojesti ni učiniti manje aktualnim. Smrt je najveća ljudska zagonetka, a gubitak najbližih često je teži i od pomisli na vlastitu smrt. No ovaj film kao da vas tapša po ramenu i govori – ima i nakon smrti nešto što uopće nije tako loše. Možda je čak i zabavnije nego ovdje.

Još su dva filma, koja su bila nominirana za najbolji animirani film ove godine, progovorila o ozbiljnim temama i pravo je čudo da barem jedan od njih nije naišao na više reakcije javnosti. “Mali šef” bavi se odnosom nataliteta i kućnih ljubimaca, pri čemu film kritizira ljude koji se umjesto na djecu odlučuju na život s ljubimcima. Mali šef poslan je direktno s neba da riješi situaciju i da zlog Franka Franka spriječi kako bi proizveo ultrasimpatičnog psića za kojim će ljudi poludjeti i doslovce svi prestati željeti imati djecu.

Drugi važan film, “Ferdinand”, u vrlo zabavnoj kompoziciji govori o neprihvatljivosti korida i stavlja čovjeka i životinje u nužan suodnos, ali bez patnje. Ferdinand zapravo vrlo plastično uočava besmisao zabave u ubijanju bikova, a cijela se priča može shvatiti kao oštra kritika lova, pogotovo onoga koji istrebljuje određene vrste. Ove je godine animirani film snažno zagazio u ozbiljnu sferu igranog filma, dok je igrani film, sudeći po ovogodišnjem pobjedniku, skrenuo u sferu animiranog filma, ali onog zabavljačkog. 

1 / 27
Dobitnici Oscara
Naslijedila Kidman Jennifer Garner svi se smiju nakon dodjele Oscara i postala je viralni hit Specifične uloge On je najpoznatiji nepoznati filmski glumac na svijetu IVANA PRIMORAC Ostala bez Oscara za šminku zbog pravila o tri nominirane osobe
Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.