Recentno uskrsnuće gotovo zaboravljene priče o proglašenju hrvatskog isključivog gospodarskog pojasa nakon posjeta talijanskog šefa diplomacije Luigija Di Maia Zagrebu može se na prvi pogled činiti pomalo neobičnim, pa i paradoksalnim, s obzirom na talijansku ulogu u toj priči posljednja dva desetljeća. Di Maio je došao u Zagreb kako bi svom hrvatskom kolegi Gordanu Grliću Radmanu prenio da je Italija pokrenula postupak proglašenja isključivog gospodarskog pojasa na svojoj strani Jadrana, očekujući da će Hrvatska napraviti isto, iako je upravo Italija u proteklih 20-ak godina uložila silan diplomatski napor kako se to ne bi dogodilo i kako Hrvatska ne bi dobila svoju isključivu gospodarsku zonu na Jadranu, smatrajući da bi to ugrozilo talijanske interese u istočnom dijelu Jadrana.
Sjetimo se samo u kakvoj se situaciji Hrvatska našla početkom dvijetisućitih, nakon što je tadašnji zastupnik HSP-a i znanstvenik Tonči Tadić pokrenuo priču o gospodarskom pojasu i inicirao prvu saborsku raspravu o toj temi. Iako je riječ o prijedlogu koji je bio posve razumljiv i racionalan – i koji nije bio samo pitanje političkog izbora nego i naša obveza prema međunarodnom pravu i konvencijama koje obvezuju obalne zemlje da zaštite svoje more kao opće dobro cijelog čovječanstva, ponajprije UN-ove Konvencije o pravu mora, čija je potpisnica i Hrvatska – pitanje proglašenja isključivog gospodarskog pojasa ispriječilo se na hrvatskom putu u Europsku uniju. Ono na što su svi drugi imali pravo i što su brojne druge obalne europske zemlje i učinile, proglasivši svoje gospodarske pojaseve isključivo svojom suverenom odlukom, jer za to i nije potrebno odobrenje drugih zemalja, Hrvatskoj je bilo uskraćeno. Protivljenje su izrazile Italija i Slovenija, koja je bila znatno glasnija od Italije, iako je Italija snagom i utjecajem svoje diplomacije u tom slučaju ipak imala glavnu riječ.
Na kraju je Hrvatska morala popustiti i tadašnja Vlada Ivice Račana proglasila je 2003. godine zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), nekakvu “light” verziju isključivog gospodarskog pojasa, ali je i njegovo stupanje na snagu odmah odgođeno za godinu dana, ne bi li se smirile reakcije u susjedstvu. Uskoro je uslijedila nova drama. Iako sa ZERP-om nitko nije bio potpuno zadovoljan, s obzirom na to da se radilo isključivo o surogatu za isključivi gospodarski pojas, koji se uopće ne spominje u međunarodnim konvencijama, i ZERP je ubrzo postao prepreka na našem trnovitom putu u EU. Europa, ponovno na pritisak Italije i Slovenije, doslovce je prisilila Hrvatsku da bira između ZERP-a i EU. Bila je to prva od nekoliko otvorenih ucjena s kojima će se Hrvatska suočiti na svom putu prema punopravnom članstvu u EU.
Tadašnja vlada Ive Sanadera odlučila je na pritisak Rima i Ljubljane odgoditi primjenu ZERP-a za članice EU, što je zaključeno na tripartitnom sastanku čiji je zapisnik, glasoviti “Agreed Minutes”, potpisao Hido Biščević, iako se još mjesecima nakon toga raspravljalo o tome je li zapisnik pravno obvezujući dokument ili nije. Slovenija i Italija tada su postigle svoj cilj, iako je, paradoksalno, Italija baš nekako u to vrijeme proglasila svoj ekološki pojas na Jadranu, a učinila je to i Slovenija, premda na to nije imala pravo. Obje zemlje učinile su to jednostrano, što je i normalno s obzirom na to da ekološki dio gospodarskog pojasa ne spada u Acquis i svaka ga zemlja može proglasiti jednostrano, bez ičijeg dopuštenja, odnosno bez dopuštenja Bruxellesa. Osim Hrvatske kojoj je to pravo bilo uskraćeno.
I sada, nakon toliko godina, talijanski šef diplomacije dolazi u Zagreb pozvati Hrvatsku da slijedi Italiju u proglašenju isključivog gospodarskog pojasa, što se možda može činiti ironičnim, ali to samo upućuje na zaključak kako su se Zagreb i Rim ovaj put dogovorili o proglašenju gospodarskih zona na svojim stranama Jadrana, što je u svakom slučaju dobro. Ovdje je od drugorazredne važnosti činjenica da vladajućima sada neće biti jednostavno objasniti što se to promijenilo da su odjednom postali zagovornici punog gospodarskog pojasa, a dosad su takvu ideju u pravilu odbacivali. Točnije, odbacivali su je kada su bili na vlasti, a podržavali dok su bili u opoziciji, što je u Hrvatskoj uobičajena razdjelnica koja određuje poteze dviju najvećih stranaka, pri čemu ipak valja napomenuti da su najveći zagovornici aktiviranja punog gospodarskog pojasa u pravilu bile opozicijske stranke, najprije HSP, a zatim Most, kao i naši pravni stručnjaci.
HDZ, koji sada najavljuje proglašenje isključivog gospodarskog pojasa do kraja jesenskog saborskog zasjedanja, proteklih je godina redovito odbacivao takve inicijative. Plenkovićeva prva vlada tako je u studenome 2017. donijela zaključak prema kojem Hrvatska u okviru UN-ove Konvencije o pravu mora ostvaruje svoja prava i interese na Jadranu, zbog čega nema potrebe za proglašenjem isključivog gospodarskog pojasa, a onda je HDZ prošle godine odbacio prijedlog opozicije o proglašenju takvog pojasa na Jadranu. Takve političke nedosljednosti u ovom su trenutku od drugorazredne važnosti s obzirom na to da je isključivi gospodarski pojas u interesu cijele zemlje, a ne samo HDZ-a. Proglašenje gospodarskog pojasa stuba je više u zaštiti strateškog resursa zemlje, iako valja reći i da Hrvatska, zbog ograničenih kapaciteta, proteklih godina nije uspijevala iskoristiti ni sve mogućnosti ZERP-a.
Najvažnije je što je Hrvatska, nakon višekratnih neuspjeha na tom planu, koji su ponekad znali biti i vrlo ponižavajući, napokon naučila lekciju da se takve odluke, premda se formalno donose jednostrano, kako to i propisuje Konvencija o pravu mora, ipak ne donose bez konzultacija i dogovora sa susjednim zemljama, s kojima Hrvatska dijeli odgovornost za Jadran i kojih se takva odluka itekako tiče. I zato Hrvatska u ovom slučaju ne smije zaboraviti ni Sloveniju, koja je također i jadranska zemlja i s kojom dijeli odgovornost za najosjetljiviji i najugroženiji sjeverni dio Jadrana. Iz Slovenije već stižu prve reakcije koje upućuju na strah od dogovora Zagreba i Rima iza leđa Ljubljane i zabrinutost kako bi hrvatsko-talijanski dogovor o proglašenju isključivih gospodarskih zona mogao i definitivno zapečatiti slovenske nade u implementaciju osporavane arbitraže. Premijer Plenković ne bi smio ponoviti pogrešku Ive Sanadera i podcijeniti Sloveniju zanemarujući slovenske interese na Jadranu, na koje je susjedna zemlja, što je Hrvatska proteklih 20-ak godina više puta iskusila i na vlastitoj koži, iznimno osjetljiva.
Zemljopisno gledano, postoji izravan dodir ITA i HR teritorijalnog mora u zoni otočja Palagruže, odnosno ti slovenski prohtjevi da (i) oni hoće svoj gospodarski pojas da bi mogli slobodno do Otranta su posve neutemeljeni jer svaki brod, bilo na "silaznoj" ili "uzlaznoj" ruti prema Otrantskim vratima mora proći ili kroz hrv. ili kroz tal. terit. more. No, to njihovi mediji znalački prešute odnosno ustrajno podmeću teze o nekakvoj slobodnoj plovidbi (iako civilni brodovi imaju pravo neškodljivog prolaza prema UN Povelji) koja bi bila ugrožena da RH proglasi gospodarski pojas. Jednostavno, SLO pripada klubu 27 država svijeta bez kontakta vlastitog terit. mora i međunarodnih voda i kao takva je "zemljopisno uskraćena", kako glasi prijevod s eng. jezika te službene fraze - što su i sami sebe opisali u prvim dokumentima koje su slali u ZG devedesetih godina. Kasnije, kad je Rupel krenuo s platformom ucjenjivanja, "otrgnuli" bi Hrvatskoj mora do Lošinja jer oni smatraju da se na "dimnik" (iz parafa D-R) može još toga oho-ho "navrnuti". Zato i je bila tolika pobuna ak. Rudolfa tada jer D-R nudi koridor koji ima status međunarodnih voda, što nema do sada u povijesti da bi se jedna država odrekla vlastitog terit. mora. Slovenija traži more bez svoje obale, odnosno oni bi diplomatski, ucjenama prvenstveno, "zapasali" more koje se prostire ispred tuđe obale. I onda povrh toga proglasili i gospodarski pojas, temeljen na tom zahtjevu da im se "preda" more ispred tuđe obale. Kako da ne!