Naslovnica Premium

Đurekovića su ubili 'kileri' iz riječke grupe, a ne Arkan?

Šokantno: Imena iz te skupine poznata su hrvatskim pravosudnim tijelima i iz istrage ubojstva Brune Bušića.
26. kolovoza 2013. u 12:00 0 komentara 470 prikaza
'                               '
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/4

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Nje­mačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva uboj­stva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač.

Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnaž­nija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima.

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi \"Zločini komunističke mafije\", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, iznosi prvi put izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Kako je krenula priča

Kad je u Njemačkoj pokrenut postupak za okrutno ubojstvo Stjepana Đurekovića, i kad je za sudjelovanje u tome optužen, a onda i osuđen bivši agent Udbe Krunoslav Prates i kad su osumnjičeni bivši šefovi Udbe Zdravko Mustač i Josip Perković, krenula je priča da je ubojstvo bilo organizirano u Beogradu, da su iza njega stajali Arkan i njegova skupina, a da hrvatska Udba s time nije imala veze. Dakako, ta je priča išla i još uvijek ide iz krugova bivših djelatnika Udbe koji tako misle zamesti svoje tragove u svemu. No sve je više tragova, indicija i činjenica da je iza Đurekovićeva ubojstva stajala hrvatska Udba, i to u prvom redu riječka skupina. Prvi je o tome počeo javno govoriti bivši poznati udbaš Vinko Sindičić, inače jedan od ključnih svjedoka na suđenju Pratesu, a zatim je u lipnju 2009. njemačka savezna kriminalistička policija objavila međunarodnu tjeralicu za Perkovićem, Mustačem i Ivanom Lasićem, ali i za trojicom bivših dužnosnika riječkog centra SDS-a Brunom Smokvinom, Ivanom Cetinićem i Marinom Modrićem te njihovim navodnim suradnikom Borisom Brnelićem. Za svima je tjeralica raspisana zbog sumnje da su sudjelovali u Đurekovićevoj likvidaciji.

Poznavali su Sindičića

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi pita jesu li uistinu arkanovci ubili Đurekovića. I zatim nastavlja: \"Jedna od najšokantnijih novosti koju je Sindičić objelodanio dopunjujući iskaz jest sudjelovanje tzv. riječke skupine u Đurekovićevu ubojstvu. Zbilja šokantna novost – premda njemačka policija nije iznijela detalje – jer se dotad podrazumijevalo da su \'killeri\' pripadali Ražnatovićevoj bandi, a njihovi rukovodioci republičkoj centrali crnogorske Udbe u Titogradu (danas Podgorica) i saveznoj službi u Beogradu. No treba napomenuti da su ta riječka imena, izuzev Brnelića, već bila poznata hrvatskim policijsko-pravosudnim tijelima, samo iz jednoga drugog slučaja – iz istrage i suđenja za ubojstvo Brune Bušića. Iz njihovih tadašnjih iskaza nedvosmisleno proizlazi, ma koliko god su pokušavali vrdati, da su poznavali Sindičića, da su znali da je on Udbin suradnik Pitagora, a da je i Sindičić itekako poznavao njih. Zbog čega je, uostalom, u Njemačkoj i dobio status insajderskog svjedoka.\" Vukušić zatim poimence čitatelje upoznaje s članovima te riječke skupine.

Prvi je Bruno Smokvina, načelnik Centra SDS-a Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989., za kojega navodi: \"Prije toga obnašao je dužnost društvenog pravobranioca samoupravljanja u Zajednici općina Rijeka, a još prije radio je u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka. I to punih dvadeset i pet godina. Dakle, bio je dosta dugo Đurekovićev kolega.

Kao svjedok pred Županijskim sudom u Zagrebu Smokvina je 7. siječnja 1993. iskazivao o Sindičiću, kojem je u više navrata – na izričit Perkovićev zahtjev – morao rješavati probleme\". I Vukušić zatim citira njegov sudski iskaz: \"Vinka Sindičića iz Rijeke ja sam osobno upoznao kada je dolazio u prostorije Centra i tražio da mu pomognem u pogledu nekih njegovih privatnih problema ili incidenata. U samom početku mog rukovođenja nisam bio upoznat da bi Sindičić bio suradnik ili na neki drugi način vezan uz Centar Rijeka. Međutim, tijekom 1980., a naročito kasnije, uvidio sam iz nekih postupaka da je Vinko Sindičić itekako vezan uz Centar Rijeka. Do tog saznanja sam došao kada sam uvidio da gospoda iz tadašnjeg SDS-a RSUP-a SRH – gospodin Josip Perković i Srećko Šimurina traže od mene da rješavam neke probleme uz Vinka Sindičića koje je imao na području Rijeke. Kasnije bi gospodin Perković, tada načelnik II. odjela u SDS-u RSUP-a SRH, kada bi tražio da interveniram za Vinka Sindičića, objašnjavao da to od njega traže iz SDB-a Beograd, SSUP-a. Ja sam zaključio da je Vinko Sindičić suradnik Službe čim traže da za njega vršim različite intervencije kod različitih organa. Negdje 1985. poduzeće Adriamont iz Rijeke išlo je u stečaj pa su me zvali kako bi regulirali stan koji su dali Vinku Sindičiću na korištenje još 1973., a dodijeljen mu je iz zamjenskih stanova koji su dobili od Komunalnog zavoda iz Rijeke. Nisam o tome imao nikakvih saznanja pa sam u Zagrebu nazvao Šimurinu i Perkovića, ali ni oni nisu znali preciznije odgovoriti u pogledu te obveze jer da se moraju konzultirati sa SDB-om SSUP-a u Beogradu. Ja ni danas ne znam tko je i zašto taj stan iz zamjenskih stambenih fondova dao na korištenje Vinku Sindičiću u Rijeci. Kasnije sam od nekog djelatnika Centra saznao da iza Vinka Sindičića stoji pseudonim \'Pitagora\'.\"

Smokvina je umro 1. srpnja 2010. u Pagu i Vukušić zaključuje: \"Što se tiče međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Njemačka, Hrvatska je u tih više od godinu dana poduzela – ništa.\" Drugi iz skupine – Ivan Cetinić počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina avansirao je u načelnika II. odjela Centra SDS-a Rijeka. Prestižnu će dužnost obnašati sve do prvih višestranačkih izbora. U istražnom postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. također kazao kako je upoznao Sindičića, a Vukušić dodaje: \"Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.

Štoviše, Cetinić je nešto više od godinu dana nakon raspisivanja tjeralice, 15. rujna 2010. dobio državnu koncesiju za sadnju vinove loze i maslina u korčulanskoj uvali Zavlatici. Ni njega, kao ni Smokvinu, njemačka policijsko-pravna tijela više nemaju priliku ispitati. Umro je od srčane kapi 19. srpnja 2013. te pokopan u rodnom Blatu.\" Treći – Marin Modrić bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. I on je pred Županijskim sudom u Zagrebu (7. siječnja 1993.) iskazivao o Sindičiću. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.

No Modrić je još živ. I dolazimo do najintrigantnijeg dijela o riječkoj skupini. Vukušić napominje da bi Modrićevo moguće svjedočenje u Njemačkoj bilo tim zanimljivije jer ga s ubojstvom Đurekovića, osim Sindičića, povezuje još jedan Riječanin – Momir Blagojević, sin partizanskog prvoborca te poslije rata pukovnika KOS-a Slavka Blagojevića. Momir Blagojević u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar. Vukušić piše: \"Kako god ga nazivali, starim ili novim imenom, on tvrdi da je jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. A to je bila ni manje ni više nego Slavica Radić, buduća gospođa Ecclestone! No prije no što će postati svjetska dama, tvrdi Blagojević alias Komar, prostituirala se i džeparila diljem Europe! I svako malo bivala protjerana iz Italije, Njemačke ili Austrije, uz oduzimanje putnih isprava. Blagojević je bio ludo zaljubljen u Slavicu.\"

Fatalna Slavica

Komar je osobno razgovarao s Vukušićem 21. srpnja 2013. u Rijeci te mu je ovaj precizirao neke detalje iz te bizarne romanse. Vukušić napominje da je Komar vjerovao da će se Udba zadovoljiti s dvije-tri Slavičine dojavice, ali da se grdno prevario. I prenosi Komarevo svjedočenje: \"E sad, znajući tog Marina Modrića iz kafe-bara \"Sport\", to je bilo glavno okupljalište kod tog udbaša Branka Bijelića, Killera, svi su ga zvali Killer, ja sam došao na ideju da je savjetujem – odi k njemu. Odi k njemu i ponudi trgovinu. Ja sam bio, valjda sam retardiran, ne znam, vjerojatno nešto nije u redu kad sam uopće predložio da ponudi nešto udbašima, informaciju i da dobije pasoš nazad i da se zaustavi, da udari rampu udbašima. Pa to je mislim maloumno, kompletno.\" I Vukušić nastavlja: \"Kad te Služba jednom uzme u kolo, iz njega te ne pušta! Nakon što je Blagojević alias Komar saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju.\"

Zatim slijedi daljnje Komarevo svjedočenje: \"Mene je to toliko iritiralo da sam počeo pisati predstavke (...) da prave ruglo od jedne državne institucije (od SDS-a), zašto su uopće nju, ona je takva i takva, zašto su oni nju toliko angažirali, to isto nije baš u redu. Međutim, nisam dobivao odgovore, nego neke posredne prijetnje. Onda sam pozvan u Udbu i tamo me čekao Bruno Smokvina kojeg nikad u životu nisam vidio, jedan visok, zgodan čovjek, naočit, i tri vjerojatno udbaša. Ja sam iznio, bez obzira na taj uspjeh njihov, ja sam reko nije u redu što mi radi, taj Marin Modrić. I Smokvina mi veli da nije u redu što je to radio, mi smo to, te vaše pismene pritužbe obradili, nije u redu, nije korektno, ta osoba će sigurno snositi konsekvence. A mi vam moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela. To je bilo ni 15 dana nakon likvidacije. Kad se sjetim tog razgovora s njim, odmah mi živac proradi jer nakon pola sata me zaustavi na Korzu, ovaj njen stariji brat Savo, i paljba – pička ti materina, Marin će ostati bez posla zbog tebe, pa ti nisi normalan, čovjek živi godinama ko bubreg u loju, samo da Slavicu razvoza, Omišalj, aerodrom, pulski aerodrom, Rijeka i opet nazad na akcije, operacije.\"

Vukušić nas upoznaje i sa Slavicom: \"Fatalna Slavica upoznala je Bernieja Ecclestonea na nekoj talijanskoj utrci formule 1. Njene prve golišave slike snimio je Ivan Balić – Cobra, ali ju je u svjetski jet-set ubacio Čedo Komljenović, alias Monty Shadow, koji se proslavio kao fotograf djevojaka s duplerice.\" I posljednji iz riječke skupine jest Boris (Borislav) Brnelić, za kojega Sindičić tvrdi da je bio suradnik riječkog centra Udbe te da se još 1956. zaposlio u Jadroagentu, prijevoznom i špediterskom poduzeću, te da je kao njegov stipendist završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Vukušić dalje prenosi: \"Od 1973. do 1977. vodio je predstavništvo te tvrtke u Londonu, a u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio je direktor sektora međunarodne špedicije. Ubrzo potom će napredovati: 1985. imenovan je generalnim direktorom. Sindičić je izjavio da je oružje kojim je Đureković ubijen prokrijumčareno u Njemačku upravo preko Jadroagentovih kanala pa je to Nijemcima vjerojatno bila poveznica prema Brneliću. Inače, Sindičić je poslovno bio povezan s tom tvrtkom i Brnelićem jer je prije neuspjelog atentata na Nikolu Štedula (1988. u Škotskoj) u prizemlju novosagrađene Jadroagentove upravne zgrade u Rijeci unajmio prostor za restoran Stara vrata. Nakon privatizacije 1994. Brnelić postaje najveći mali dioničar Jadroagenta, a trenutačno je predsjednik NO-a tog poduzeća. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela – ništa.\"

U sljedećem nastavku: Trokut Ina - Špiljak - KOS

'Svaki bi put do putovnice dolazila prek

'Svaki bi put do putovnice dolazila preko kreveta'

Vigor Komar još je prije 15-ak godina javno iznio potresnu priču o Slavici Radić: "S Udbom surađuje od 1982., a na suradnju sam je, nažalost, nagovorio ja. Tada smo stalno izlazili zajedno, ali mi je već bilo navrh glave što se u mom društvu nabacuje drugim muškarcima. Jednostavno sam htio da opet ode u inozemstvo jer – daleko od mojih očiju, daleko od srca. Svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela. No budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, izvjesna gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam je uputio na suradnju s Udbom" (kako bi ponovno dobila pasoš).

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.