Trebalo je proći nekoliko godina da Europa – pošto je jednom zbrinula sirotinju iz uništenih područja (ne)dalekoga Bliskoga istoka – otvori oči i da među izbjeglicama i prognanicima otkrije fenomen „djece bez pratnje“. Bilo bi točnije i pravednije govoriti o djeci rata, da se ne bi pomislilo da su se sami stvorili na krivom mjestu i u krivo vrijeme, i da znaju što ih još sve čeka; mlađi su tek počeli živjeti u surovosti, a stariji učiti što je to surovi život. Strašno je već to što pod šatorima, ili pod vedrim nebom, da budu dostupniji pogledu Svevišnjega, uopće žive, ili mogu živjeti, djeca, čak i da su s roditeljima. Moguće je da su neke od njih roditelji neroditeljski gurnuli na taj izbjeglički put, da bi im se oni poslije priključili; moguće je da nemaju roditelja, da su roditelji stradali prije njih i da se o njima stvarno nema tko brinuti; moguće je da netko njima manipulira iz pozadine, možda i da na njima zarađuje novac.
Nesreće nikad nemaju jedno objašnjenje. Sve je moguće, osim jednoga: da su ta djeca kriva za svoju nesreću! Nisu oni mogli birati sudbinu „djeteta bez pratnje“; sudbina je izabrala njih kad je u njihovim zemljama započela duga sezona ratovanja svih protiv sviju. Takvi se ratovi obično odvijaju u nastavcima: prvo stradavaju djedovi, kao žrtve diktatura; zatim stradavaju očevi, kao žrtve oslobodilačke borbe, a na kraju stradavaju i djeca, kao žrtve „oslobođenja“. „Trijumf zločestih”, pisao je Honoré de Balzac, “uvijek je prolazan“. Problem je što u ovakvim ratovima zločestih ima na svim stranama, pa ih je teže završiti. Možda je, u krajnjemu, nafta kriva za sve; ima tamo i drugih pogonskih – i poganskih – goriva koja pokreću nove ratne operacije, neke iz strateških interesa država, neke iz duhovnih uvjerenja grupa, a neke radi gole zarade pojedinaca. Nema rata bez ratnih profitera. Na kraju se svaki rat svede na isto: na brojne žrtve, koje se ne mogu osloboditi bijede, i na moćnije pobjednike, koji ne znaju što bi s pobjedom, osim da je dobro unovče.
Migranti na graničnom prijelazu Pazarkule između Turske i Grčke
Na granici pakla i raja
Migracija bi bilo i da nema ratova; iz zaostalih i siromašnih krajeva, ljudi su uvijek gledali prema Europi (i Americi). Ratovi su pokrenuti da bi se u Afganistanu, u Iraku, u Siriji, u Libiji, zapadne demokracije srušile diktature. Pokazalo se da nisu imale valjane domaće saveznike: pali su diktatori, osim sirijskoga, a iza njih je ostao – nedemokratski kaos. Migranti su, ako ne u cjelini, onda u većini, sastavni dio (ne)programiranog kaotičnog „uređenja“. Je li u tim zemljama s „arapskim proljećem“ bornih razloga, nagodi s talibanima, i prepusti im brigu za zemlje u kojima su prije toga primitivno rušili hramove. Generacije se tamo rađaju i umiru u ratu; nije sigurno znadu li unuci živjeti u miru grobova. Za izbjegličku sudbinu „djece bez pratnje“ moralo se znati i prije; nije bilo rata u kome nisu stradavala djeca. Nekad ciljane, a nekad kolateralne žrtve. Kad je otkriveno ono što je bilo poznato, da pet-šest tisuća ničije djece luta po humanitarnim rubovima, počeli su po europskim metropolama teći potoci krokodilskih suza: svi se, odjednom, žure pružiti ruku siročadi koja na sebi, ili u sebi, nose neke druge viruse, neprolaznije od famoznoga COVID-19“. Europa organizira obranu od zaraze, kako zna i umije; očekuje se da u tome bude efikasnija od Kine i manje smušena od Italije. U obrani prava djece, od nje se očekuje da bude plemenita.
Osim Victora Orbana, koji se strogo drži svojih nacionalističkih kanona da Mađarska pripada Mađarima, od drugih glasova disonantnog glasa čuti nije. Veteranka europske politike Angela Merkel ne bi podnijela novi migrantski val, potopio bi je sa svim nasipima koje je u međuvremenu podigla, pa „djeci bez pratnje“ nude čak 1500 mjesta, da bi se manje vidjelo da se okrenula od njihovih roditelja. I Hrvatska pokazuje lice velikodušnosti iako se ispod površine opažaju tipični hrvatski strahovi od različitosti; mogu strana djeca dobiti gostoprimstvo, ali bez izgleda, ili prava, da će ih netko udomiti ili prisvojiti. Čini se da s mladim migrantima Europa za rep hvata vlastitu prošlost; daleko je još od toga da bi vjerovala Jamesu Joyceu da „postoje rane koje treba liječiti melemom srca“. Širok je krug poštenih građana, na svim stranama, koji ne mogu razumjeti da netko može biti pošten drukčije nego oni. U nedostatku projekta, u europskoj se politici budućnost odvija kao ponavljanje prošlosti. Shvatljivo je što Macron nudi liderske usluge kad nema više Engleza koji bi ga svesrdno blokirali, kad je njemačka kancelarka na odlasku (ili silasku?), kad u Italiji izbija dramatično na vidjelo duboka kriza vlasti i politike; Francuz, međutim, nailazi na otpor „nove Europe“ koja se plaši da će se ponovno zagubiti u „globalnim rješenjima“. Njima je ekonomski dobro, da bi se kockali do kraja oko svoga (ne)sumnjivog političkoga statusa u Bruxellesu. Što je vladavina prava, što su sloboda i svi drugi ideali, dok nepoznati virus u nekoliko tjedana može poremetiti cijelu ravnotežu? Što može biti s burzama, glavnom erogenom zonom kapitalizma, ako virusi nastave voditi politiku? Prizori s europske granice moraju potresti Europljane kojima briga ide dalje od kućnoga praga: kako zbrinuti „nekoliko tisuća“ (ne zna se koliko?) djece o kojima nema tko brinuti. Je li to milosrđe ili licemjerje? Ima i jednoga i drugoga. Svi koji su potpaljivali vatre po diktaturama, a ostavljaju iza sebe veći kaos, ne mogu imati mirnu savjest. Ima nešto gore od rata; to su njegove žrtve. Neće u migrantskim kolonama pomrijeti sva siročad svijeta; nije to nikakva utjeha u svijetu koji prati hladnokrvno kako se formiraju kolone nesretnika, a onda velikodušno pruža pojas za spašavanje djeci koja su zalutala među njih.
Neće ni od koronavirusa nastradati svi stanovnici na našem planetu; ni to nije nikakva utjeha za ljude koji su oboljeli ili za sve druge koji žive u većem ili u manjem strahu. Čovjek traži spas u medicini, to se događa s virusom; nalazi časoviti lijek u milosrđu, koje nenadano okružuje mlade migrante „bez pratnje“; u vjeri traži utjehu a u pijanstvu zaborav. Ima, dakle, puno načina da se socijalna i psihološka bolest ublaži, prije nego što savlada, ili ona ne savlada slaboga pojedinca. Jedan virus teže pogađa odrasle, zapravo, stare, koje svi proroci apokalipse otpisuju hladno, kao da su na kladionici gdje bolest ima svoje favorite. Medicinu ne valja ignorirati. Drugi virus najteži je za djecu, jer im ubija budućnost.
Zaboravljaju li odrasli da su i oni bili djeca? Bi li se, inače, s toliko ravnodušnosti odnosili prema djeci koju gledaju svaku večer iz svojih fotelje kako žive u blatu, gdje čovjeku ne bi smjelo biti mjesta. Tamo su završili bez svoje krivnje: ostali su bez roditeljske „pratnje“ i završili u logorima gdje nikad nisu živjeli sretni ljudi. U surovome svijetu real-politike, postoji objašnjenje i za takve teške sudbine: ta su djeca žrtve rata, zastala negdje na granici između bliskoistočnoga pakla i europskoga raja. Stoje negdje napola, kao u kakvom Čistilištu, gdje im nije suđeno ni po jednome zakonu: nisu ubijali, nisu lagali, možda nisu ni krali, ako prilike i u takvim situacijama ne čine lopova. A izrečena im je surova kazna da budu u izolaciji, i da ih ne može tješiti fraza jednog okorjelog fašiste (Knuta Hamsuna), kad je u poodmakloj dobi govorio: „Domovina je ondje gdje nam je dobro“! Gdje je toj djeci domovina kad im nigdje nije dobro? Stoji li tko iza granulo sunce? I dalje je mrak, samo drukčiji! Treba li kriviti ljude, mlade i stare, koji bježe iz toga mraka, išta više nego one koji su jedan mrak zamijenili drugim? Možda zavlada i treći mrak, ako se Donald Trump, iz striktno iz takve kolone „bez pratnje“, iza nekog skrivenijeg plana, ili radi nekog konkretnijeg probitka? Ni to ne treba isključiti: nije bilo nevolje a da se na nju nisu šlepale i kojekakve bande iz najgorega podzemlja, mračni tipovi lišeni bilo kakvih osjećaja. Kad bi se sve moglo objasniti upletanjem kriminala u politiku i angažiranjem kriminalaca protiv politike, mnoge bi savjesti bile mirnije. Netko je tu djecu izveo na krivi put, netko ih je za taj put pripremio, netko je njima upravljao. Sve je to, vjerojatno, točno. Ali, djeca ni u tom slučaju ne mogu biti kriva što ih se godinama prepušta njihovoj sudbini da žive bez doma i bez roditeljske ljubavi. I ta će djeca, kao i druga djeca, jednom odrasti; kakve će biti njihove uspomene na djetinjstvo? Svojedobno je Max Weber uvjeravao da onaj tko ima omladinu, ima i budućnost. Borba za budućnost prerasla je u tržišno natjecanje za novim tehnologijama i u utrku za novcem.
Tko u tome zaostane, završava u migrantskoj koloni ili na njenu rubu. Globalizacija potiskuje solidarnost, klasnu borbu izbacuje iz političkog prometa, a sisteme vlasti podređuje interesima (tj. profitima) vlasnika. Čini se da je danas zavladao revijalni marksizam, pa i u odnosu prema mladima: u modi više nije Karl Marx i njegova revolucija, svijetom vladaju sljedbenici drugoga Marxa, Groucha: „Ne vidim”, tvrdio je komičar, “zašto bih se borio za buduće generacije. Što su one učinile za mene?” Zločin uvijek nalazi odvjetnike, nedužnost ponekad, pisao je Albert Camus. Ni njemu krv nije bila voda: kad je 1957. godine primao Nobelovu nagradu u Stockholmu, u njegovu rodnom Alžiru vladao je teror; ako je pravda da netko baci bombu u tramvaju u kome se vozi moja majka, onda sam ja između takve pravde i majke, za moju majku! Nije uvijek do kraja čisto što je teže: opravdati zločin ili dokazati nedužnost? Mnogi se veliki sporovi, ovdje i danas, vode oko toga teškog pitanja tko je u kome ratu bio krivlji, a tko nedužniji, što su Hrvati učinili Srbima, a što su Srbi napravili Hrvatima. Ratove pokreću odrasli, ne uvijek za evidentne interese; djeca su uvijek među žrtvama, zato što su najmanje zaštićeni, što su najslabiji. Tko je štitio srpsku nejačad s Kozare? Ili hrvatsku djecu iz Vukovara i drugih gradova koji su bili na puškomet srpskim agresorima? Hrvatsku će memoriju opterećivati slučaj djevojčice Aleksandre Zec, prvo zato što se mogao dogoditi, a drugo zato što hrvatske vlasti nisu na njemu dokazale čuvenu Spinozinu tezu da je „razum najveći čovjekov dar“. Da je uspostavljena pravda, ne bi se na tome i takvim slučajevima razvijao osjećaj krivnje kod svih onih ljudi koji ne mogu prihvatiti da je u ratu sve dopušteno. Nemarni odnos prema mladima, ne samo u zonama rata, pokriva nebrigu koja prevladava na svim stranama u odnosu očeva (i majki) i djece.
Ne vidi se čovjek
Današnji „naraštaj odrastanja“ suočen je s „djetinjašću odraslih“, kako je taj odnos svojedobno, u drugoj dramatičnoj situaciji, sagledavao Karl Kraus. Mladi imaju obitelj, ali odrastaju bez pravoga utjecaja roditelja, zato što su suviše okupirani poslom, što su posvađeni, što su rastavljeni ili što, jednostavno, imaju „svojih“ briga; što su ciklusi promjena kraći, to je međugeneracijsko nerazumijevanje veće. Mladi pohađaju škole, ali s osjećajem da škola više misli na sebe nego na njih; kako se šire drugi izvori (ne)znanja, moć učitelja pada. Mladi idu u crkve, ali se njihovo uvjerenje, ili (ne)povjerenje, formira u sredini koja se postavlja materijalistički, ili klijentelistički, koliko i duhovno; što neiskrenije objašnjavaju grijehe Crkve, svećenicima je teže otkloniti rasprostranjenu sliku grešnosti, koja ide sve do pedofilije. Od politike mladi uglavnom zaziru, što i ne bi bilo loše kad bi razvijali vlastitu kritičku sposobnost da se i njima ne dogodi da gledaju domovinu, naciju, vjeru, državu, a da ne vide čovjeka. Da se ne formira čovjek koji neće pamtiti što je bilo jučer, koji neće cijeniti što se događa danas i koji se neće plašiti što će biti sutra. Svaka priča o mladima mora završiti na odraslima; đavo je u njim, kako je F. M. Dostojevski pisao, oni su „pojeli jabuku“.
Pogledajte i video: Migranti u Grčkoj
g.galicu cijeli zivot velicate zlo titoizam koji je izvrsio genocid nad nama hrvatima...prosetajte malo po sloveniji pa ce te se uvjeriti vlastitim.ocima...imate casa u mirovini ste.. djevojacke kose u grobistima su zive..