Ljetna škola teologije Dubrovačke biskupije, koju je za studente ovoga tjedna organizirao biskup Mate Uzinić, našla se pod optužbama da širi herezu jer je za predavačicu pozvana 64-godišnja londonska profesorica katoličkih studija Tina Beattie. Ona nije formalno teologinja, ali promišlja vjeru i Crkvu kao fenomen, i to iz feminističke vizure. Prilikom prošlogodišnjeg irskog referenduma o pobačaju, javno se založila za njegovu legalizaciju, a zbog tog su joj neke katoličke institucije otkazale predavanja. Iako je katolkinja, i tvrdi da nije nikad pobacila jer smatra da je pobačaj prekid ljudskog života, u svojem pisanju nalazi opravdavanja za pobačaj.
Beattie začeto dijete naziva “daškom života”, a ne životom – ali zašto bi nešto što živi bilo najprije dašak, a potom beba? Nadalje, smatra da se ne može govoriti o “trenutku začeća” jer je prenatalni razvoj “kontinuitet” – ali baš je Toma Akvinski argumentirao da svaki kontinuitet mora imati početak, pa tako i svijet kontinuirano postoji, ali je ipak bio nastao. Osim toga Beattie rani pobačaj smatra manjim moralnim zlom od kasnijeg.
Ratzinger se ne bi složio da postoje manja i veća zla: jer ako bismo birali između manjih i većih zala, onda bismo s manjim zlom učinili i nešto relativno dobro, a relativiziranje dobra povratno relativizira zlo - zlo je međutim apsolutno, a ne relativno. Na koncu, Beattie kasni abortus uspoređuje s eutanazijom, čime hoće reći da je abortus ubojstvo, što je vrlo katolički, ali usporedba je promašena – eutanazija je ubojstvo iz milosrđa samrtnika koji trpi nepodnošljive patnje, a nerođeno dijete je sasvim zdravo i ima perspektivu ispunjenog života.
Međutim, Beattie nije pozvana u Dubrovnik da govori o pobačaju, nego o ženama u Crkvi.
“Unijeti ženske glasove u teološku diskusiju”, rekla je Beattie na Ljetnoj školi, “pitati se o smislu života u politici, etici, društvu, za mene je jedan od najhitnijih zadataka ako želimo imati vjerodostojni teološki govor. Različitost je znak lijepog Božjeg stvorenog svijeta i to vrijedi za ljudska bića kao i za druga stvorenja u prirodi. Papa Franjo u enciklici ‘Laudato si’ neprestano nas na to podsjeća: ljudska različitost je dar. Danas ima više žena koje se bave teologijom i proučavanjem Biblije negoli ikad prije u povijesti kršćanstva. Mislim da je najvažniji i najpotrebniji dijalog, a koji se trenutno ne događa, onaj među muškarcima i ženama koji se u Crkvi bave teologijom. Ne može biti dijaloga s pluralnim društvima ako nismo u dijalogu jedni s drugima”.
I biskup Uzinić je prilikom otvaranja Ljetne škole pozvao upravo na unutarcrkveni dijalog:
“Oko dijaloga se treba truditi razgovorom, sučeljavanjem mišljenja, postavljanjem pitanja, ali i traženjem odgovora na sva ona pitanja koja život stavlja pred nas”, to jest treba “istraživati, proučavati vlastitu tradiciju, crpiti iz sveg njezinog blaga” i nalaziti “nove odgovore na koje su nas nukali uvijek novi znakovi vremena”.
Drugim riječima, ne misle u Crkvi svi isto, i treba o tome razgovarati. Čitanje “znakova vremena” je i jedan od zahtjeva koji je pred teologe zadala 2011. Međunarodna teološka komisija, čiji je član i jedan od dubrovačkih predavača, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu Željko Tanjić. Prema dokumentu Komisije, “Teologija danas – perspektive, principi i kriteriji”, katolička teologija mora biti utemeljena na Svetom pismu, vjeri u Boga i razumu, a cilj joj je duhovna dobrobit vjernika. Međutim, nužan joj je zadatak “pomoći Crkvi čitati znakove vremena prosvijetljena svjetlošću božanske Objave”.
Kako pročitati znakove vremena, prošli je mjesec tumačio papa Franjo pred tisuću teologa na skupu u Napulju. Franjo je zatražio od teologa da pođu k izvorima – Svetom pismu, Tradiciji i susretu s Bogom - ali i da budu “teološki slobodni”. Jer “bez mogućnosti da se isprobavaju novi putovi, ništa novo ne može nastati, i ne ostavlja se prostor novosti Duha Uskrsloga”. Franjo je ohrabrio teologe – ne prvi put – da istražuju, a da će Učiteljstvo, to jest papa i biskupi, odrediti jesu li pretjerali i izašli iz pravovjerja. Odnosno: neka teolozi na nov način protumače vjeru, a nadležni će ocijeniti je li to u skladu s Tradicijom.
Međutim, mnogi katolici sumnjaju da je Franjo to u stanju. Kako je to uočio njemački katolički autor Martin Mosebach, “Papa proizvodi ozračje kao da će se sad izmisliti jedna potpuno nova Crkva kakve na taj način još nije bilo; kao da Franjo ispravlja krivi tisućljetni razvoj i stvara originalnu Crkvu bez dogme, bez mistike – Crkvu koja se nalazi u suglasju s današnjim društvenim uređenjem”. Ne samo mostarski i hvarski biskup, nego i mnogi katolički portali misle da teološki eksperimenti i uvođenje raznih kultura i perspektiva samo zamućuju vjeru, koja je ionako već previše zamućena, i da bi bolje bilo pozvati na Ljetnu školu nekoga tko vjeru utvrđuje umjesto da je propituje.
Doktorat Tine Beattie temelji se na radu belgijske postmoderne teoretičarke Luce Irigaray. Postmodernizam propituje temelje svakog mišljenja pa je zainteresiran i za vjerske teme, što kršćanima može biti korisno i zanimljivo. Luce Irigaray napisala je knjigu o tome kako smo nesvjesni disanja, a njen “Zaborav zraka” može se čitati kao zaborav Duha; francuski filozof Alain Badiou, deklarirani ateist koji izričito tvrdi da su Djela apostolska izmišljotina, napisao je izvrsnu studiju o svetom Pavlu; zadnja knjiga oca postmodernizma Francoisea Lyotarda, nedovršena, posvećena je svetom Augustinu. A kao što i u ateista i postmodernista ima nešto vjere, tako i u svetaca ima stvari s kojima se danas ne hvalimo. Sveti Augustin veliki je kršćanski filozof i teolog, ali njegov nauk o slobodnoj volji danas bi se smatrao heretičnim; Terezija Avilska žalila je da se Lutherovi sljedbenici ne mogu oružjem istrijebiti, što danas ne bismo odobrili; sveta Klara imala je viziju svetog Franje s dojkama, a danas bi se našao u grdnoj nevolji onaj koji bi to htio naslikati u crkvi; francuski matematičar i fizičar Blaise Pascal duboki je kršćanski mistik, ali najbolje je stranice ispisao dokazujući da su isusovci heretici (kojima pripada i papa Franjo).
Beattie ne zastupa katolički nauk u pogledu abortusa, ali ima maštovitih ideja o ulozi žena u Crkvi. Možda su neprovedive, no ima i znamenitih teologa koji su bili heretici. Primjerice, pariški profesor iz srednjeg vijeka, Meister Eckhard, imao je divnih misli, ali papa je tražio da se zbog krivovjerja odrekne niza svojih članaka. Ima i obratnih slučajeva: Tomu Akvinskog bio je napao Gerard iz Abbevillea kao “protivnika kršćanskog savršenstva”, Nikola iz Lisieuxa smatrao je njegov nauk “pogubnim”, Ivan Peckam optužio ga je da je “Božju kuću ispunio idolima” – a Toma u međuvremenu postao filozofski i teološki temelj Crkve! Ništa nije normalnije za kršćane nego da jedni druge optužuju za herezu. A hereza nekako miriši na lomaču. Zato je bolji dijalog.
Da je gospođa najavljena kao "akademski" ili "građanski" (ma što to značilo) teolog. ne bi bilo nesporazuma. Nitko nije protiv dijaloga i pluralizma ideja i mišljenja. Uostalom, ekumenizam se i sastoji od iznošenja mišljenja i usuglašavanja. Gospođa je predstavljena kao katolička teologinja koja zagovara protucrkveni i protukatolički svjetonazor. Katolička teologinja ???