Naslovnica Premium Kolumne

Demografska politika – vratite vrijednost radu, a domoljublje na platne liste, ne samo u rovove

Hrvati su iz bivših država bježali u svijet od nenarodnih režima. Kako je emigracija danas najjača, bježi li se opet od nenarodne vlasti?
14. travnja 2019. u 14:20 6 komentara 1078 prikaza
Autobusni kolodvor: Zagrepčani odlaze na more
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Sve se češće čuje kako Hrvatskoj nedostaje radnika. Spominjali su se liječnici, medicinske sestre, pa građevinski radnici, pa oni u ugostiteljstvu, a ovih se dana počelo govoriti i o profesorima.

Sve plaže na otoku Hvaru obiluju ljepotama A SVI SPUSTILI ZBOG BREXITA Otočki mediji otkrivaju: Hrvatska skupa i za britanske turiste!

Ne znam koliko ste svjesni ove činjenice budući da su vijesti o manjku radnika pomno disperzirane ne samo kroz mjesta objavljivanja nego i kroz vrijeme pa ispada da je riječ o parcijalnim problemima pojedinih struka, a ne i o strateškom pitanju države koja se s aktualnim dramama suočava preko kosturnica iz Drugoga svjetskog rata.

Uglavnom manjak radnika kao logična posljedica višeslojnih procesa koji se nezaustavljivo odvijaju i perfidno potiču nije sastavni dio strateškog odlaska stanovništva u emigraciju. Nikada, uostalom, hrvatska emigracija i nije bila jača kao proteklih godina i, ako bismo se prisjećali da smo iz Austro-Ugarske, te prve i druge Jugoslavije odlazili bježeći od nenarodnih režima, morali bismo, ako želimo zadržati minimum dosljednosti istu metriku primijeniti i sada; i danas ljudi iz Hrvatske bježe zbog nenarodnog režima.

Ipak, manjak radnika nije posljedica samo fizičke dezintegracije tkiva društva već se tu radi o logičnoj posljedici devalvacije rada. Ne radnika, jer njih ionako već odavno nema, otkako smo ih u tranziciji promaknuli u djelatnike. Kad devalvirate radnike ošamutite čovjekovo dostojanstvo, ali ne ubijete i radnu etiku kao motiv nastavka klasne borbe i viziju vrijednu ostanka.

Predsjedništvo BiH BURE BARUTA Paradoks Balkana: što veći apetit za teritorijem, sve manje stanovnika

Kada obezvrijedite rad, onda obesmislite unaprijed i najmanji pokušaj da se egzistencijalni smisao manifestira usred radnog procesa s pravednim ishodom u obliku plaće koja će omogućiti život. Kod nas se, otkako je samostalne, neovisne, demokratske i očito nenarodne Hrvatske, neskriveno primjenjuje ovaj drugi model pa su primjeri uspjeha i ambicije postala ne neproduktivna, nego kontraproduktivna zanimanja; menadžeri, influenceri, bankari, zastupnici, analitičari i ostali šupljatori, dakle sve ono što jamči brz i mastan uspjeh, a bez konkretnih znanja i truda.

Olako obećana brzina bila je kovanica koja je pred gotovo pola stoljeća dubinski mapirala jedan politički metastazirani tumor koji i nije mogao završiti drugačije nego moralnim i materijalnim sunovratom. Olako obećana brzina upravo je ovo što se danas postavlja kao imperativ društvenoj stratifikaciji u manifestiranju i realizaciji svakog oblika prenapuhane ambicije. Osrednjost, da ne kažem nižerazrednost, time je dobila punu legitimaciju da zasjedne na tron i počne ubirati vrhnje i, kamo god se okrenete, vidjet ćete zle neznalice kako grabe i gomilaju.

Budući da iza njihova angažmana, osim beskrupuloznosti prema nižerangiranima i ponizne udvornosti prema višerangiranima, nema nikakvog drugog sadržaja, kreiran je model u kojem vještine opstanka ne ovise o kvaliteti rada, nego o kvaliteti prepoznavanja razlikovnosti trenutka kada treba viknuti JA SAM i kada treba viknuti ON JE. Samoreklama i prokazivanje, to su tajne mizernih majstora velike kuhinje.

Burza BILI SMO 3. NAJGORI U EU Prepolovio se broj mladih bez posla: Odlijepili smo se od neslavne Grčke

Bajke o tržišnoj utakmici i viteškom natjecanju vještih pokazale su se ipak samo opasnim bajkama, a ono što se neizostavno moralo dogoditi i o čemu nitko nije vodio računa potpuna je demotivacija ljudi da rade. Zašto, bit će logično jednostavno radničko pitanje na ponuđene, potplaćene, obezvređujuće, ponižavajuće poslove čija je kalkulacija razvučena rubom uvredljivosti da bi se zadovoljila grabež eufemizirana u profit.

Nakon tog pitanja čut ćete kokodakanja o tome da naši ljudi ne žele raditi, da nas još uvijek pegla mentalitet socijalizma, da su ljudi nezahvalni premda je suština, naravno, posve negdje drugdje; ljudi ne žele raditi poslove od kojih njihove obitelji ne mogu živjeti. Računajući na vječnu posloprimčevu neminovnu zahvalnost za to što će mu ponuditi uvredljivo potplaćen posao, poslodavac nije računao da takva vrsta talačke krize neće moći potrajati vječno. Ljudi iz hrvatske žele, vole i znaju raditi, ne boje se posla i svatko tko tvrdi drugačije istinski je neprijatelj ovog društva.

Postigli napredak Finska je najsretnija zemlja na svijetu, a znate li na kojem se mjestu nalazi Hrvatska?

Da nisu takvi, zar bi se uopće upućivali generacijama u inozemstvo jer tamo nisu odlazili na izlete i plandovanje,nego na teške, često najteže poslove, ali koje su mogli vidjeti kao ulaganje u svoju budućnost. Ulagati vlastiti znoj isključivo u tuđu budućnost po tom hrvatskom tranzicijskom modelu moglo se forsirati neko vrijeme, skrivajući se iza viših nacionalnih interesa, iza ratnih godina pa onda iza posljedica rata, iza unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, iza svjetonazorskih nepremostivosti i klerikalnih bezbožnosti, ali ljudi će, dobro barem neki, jednom ipak progledati. I pokazati srednji prst dijabolici koja će kao nacionalni interes podmetati klasni egoizam.

Pa su počeli odlaziti radnici, a politika i poslodavci su se počeli čuditi i sveudilj pričati o demografskoj politici i drugim teoretskim nebulozama. Vratite vrijednost radu i ponos radniku, vratite plaće i kolektivne ugovore koji će jamčiti socijalnu sigurnost, vratite stimulacije koje će pokazati da trebamo i cijenimo ljude, vratite domoljublje na platne liste, a ne u rovove, oltare i zavode za zapošljavanje. Jer čak i ako ne ode iz ove postkapitalističke kloake radnik i dalje zadržava svoje ustavno pravo; radije ne raditi nego da te se podmuklo pretvara u kmeta.

Promocija knjige Mirka Galića

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Ze Roberto u:

    I ovaj pisac je domoljub......jugoslovenski

  • golgeter14:

    ..gerovac,ti i pofuk ne pomišljate na irsku?

  • stefj:

    Hm, ima više stvari koje su problematične i zašto smo došli u ovu situaciju, a kolektivni ugovori ovakvi kakve su ispregovarali sindikati jesu jedan od ogromnih problema. Pa kolektivni ugovori su ti koji štite nerad, oni su ti koji degradiraju ... prikaži još! radnika, a nagrađuju neradnika... Problem je što se sve svelo na formu, pa se štiti radno mjesto, umjesto da se štiti radnik. I ove gluposti s poslodavcima, jedini poslodavac koji može beskonačno produžavati ugovor na određeno vrijeme je država, svi ostali to ne mogu... Imamo državu koju su godinama uređivali političari u dogovoru s državnim i javnim sindikatima te nas je to dovelo tu gdje smo. Ide se stalno ka ujednačavanju plaća, umjesto prema valorizaciji posla, ide se prema nekakvim stečenim pravima, a ne prema zaslugama... Tako da je tekst potpuno promašen, potpuno je kriva detekcija problema i prijedlog rješenja. Daleko smo mi od bilo kakvog slobodnog tržišta ili neoliberalnog kapitalizma, mi smo još duboko u socijalizmu... Tržišta se mogu bojati samo neradnici, radnici bi na tržištu jako, jako dobro prošli. I toga su svjesni neradnici s ovakvim tekstovima...