Naslovnica Premium Kolumne

Komisijo, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo

Stvarnost u kojoj živimo zapela je na prijelazu iz ranog feudalizma u kolonijalno robovlasništvo
26. ožujka 2018. u 07:55 1 komentara 917 prikaza
Zagreb: Vlada raspravljala o zbrinjavanju stanovnika Hrvatske Kostajnice
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Iššš! – poplašili gazde domaće nam usplahireno jato, koje se u samoprijekoru okupilo, spremno na packe, pjevajući u zboru „Komisijo, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“. Pa, za Boga miloga, zar se u ovih četvrt stoljeća otkako je iz javne uporabe nestala jugokomunistička „lična karta“ , nakon što je omrznuta riječ „komisija“ koja zaudara po komitetima, Udbi, cenzuri i svim zlima zbog kojih nam nikako ne postaje bolje, zamijenjena lijepom hrvatskom riječju „povjerenstvo“, ipak našao jedan nepreimenovani, tvrdoglavi, jugokomunistički posljednji Mohikanac, kojega pokorno, protiv svojega duha i ponosa, i dalje nazivamo „komisijom“, a to je Europska komisija? Zašto ta skupinica anonimnih činovnika koji nam sole pamet nije za nas Europsko povjerenstvo nego komisija“? Vjerojatno stoga što tu naddržavnu tvorbu, koja je uz dragoga Boga jedina iznad Hrvatskoga sabora, ne doživljavamo kao svoju, kao nešto što je potrebno jezičnim izričajem pohrvatiti.

Kiowa Dejan Šorak Kako je zbog munjevitog uspjeha eskadrile naših Kiowa Pančevački most preimenovan u Most hrvatskih brigada

Nagone nas oni na reforme, reformama tutnje naši stranački glasi i programi, „reforme se sporo provode“, te se od „refomi bježi“, te se na „reforme nije spremno“, baš kao u onim socijalističkim tminama, kad je ta riječ letjela sa svake provincijske komitetske govornice, a da nije značila ništa, za razliku od danas kada je njezino značenje više nego jasno.

Kad vam europski činovnici i njihovi domaći, slobodnom voljom građana izabrani namjesnici i oni koji bi to tek htjeli postati stanu govoriti o reformama, i to još strukturnima, to u prijevodu na hrvatski vrlo jasno i nedvosmisleno znači; Hrvati, građani, ljudi, stanovnici ove naše prelijepe nam i sustavno pljačkane države – nastradali ste i bit će vam gore nego što jest. Jer nijedna vlast u povijesti nije načinila bilo kakvu reformu na svoju štetu, već samo na tuđu. Reforme koje traže briselski službenici znače da ćete imati manje plaće, manje mirovine, da ćete sami plaćati svoje zdravlje, da ćete lakše dobivati vritnjake po tvrtkama, da će starija gospođa iz Gajeve, koja živi u velikom naslijeđenom građanskom stanu, od svojih bijednih dvije i pol tisuće kuna mirovine plaćati porez na nekretnine. To znači to. To su te reforme. Taj europski naddržavni sultanat ne traži svoje provincijalne age da se voze u običnim autima, da prepolove svoju birokraciju, da ukinu sve te silne agencije za skladištenje stranačkih otpada čijih se imena i poslova ne bi dosjetila ni mašta Iljfa i Petrova. Ne zanima ih ni čačkanje po pravosuđu i kaznenome postupku kojih se ne bi postidjelo ni Kafkino pero, koji su smišljeni zato da beskrajem meandara i labirinata bogati i moćni sretno plivaju za vječna vremena, a riblji se sitniš učas nabode na osti Gradiške i Lepoglave privilegiranim prečacem kroz izvorno hrvatsku galaktičku crvotočinu kojom putuju samo bijednici.

Ma ne, sve bi to bio tek „jeftini populizam“, ali nije populizam kad rebneš svim topničkim sredstvima po tome istome populusu, to jest narodu, po kojem je ta riječ i dobila ime.

Vazali, kojima se opasno klima jer ih s trona može srušiti jedna obična crijevna viroza ili ukliješteni živac u leđima, bježe od tih eurokomisijskih direktiva i befela kao autohtoni hrvatski đavo od bruxelleskoga tamjana. Jer i taj sneni i dobrohotni hrvatski div Regoč, koji se nakon blistave pobjede u Domovinskom ratu, čini se, zanavijek skrasio u podatnome drijemežu, mogao bi se trgnuti iz dosanjanoga sna o slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi, mogao bi se ritnuti, mogao bi se, pače, možda i osoviti.
Uzdišući od pregolema tereta koji svaki pristojan gonič robova i član korporativne uprave zvane državni aparat nosi na svojim plećima, vape za „rasterećenjem“. To nikako nije rasterećenje ljudske marve koja uz blagajne šoping-centara stoji osam sati na vjerske i državne blagdane za dvije i pol tisuće kuna, to nije rasterećenje zemaljskoga roblja za vječna vremena s privilegijom slabo plaćenoga posla na određeno vrijeme.

Nije to rasterećenje umirovljeničke sirotinje. To je rasterećenje onih čiji je najveći teret njihovo vlastito bogatstvo i moć. Doista ne spada u bezobraštinu i hipokriziju, već u poetska nadahnuća sebe zvati „poslodavcima“. Zamislite, njihovo poslanje nije profit, nije zarada, nije stjecanje, već je njihova uzvišena, mučenička misija „davati posao“. A pritom – ne daju ništa.
Unajmljuju ljude za posao, pa onda ti bezobraznici, zamislite, očekuju da za to još budu i plaćeni, umjesto da su sretni što rade, pridonose boljitku, BDP-u, svim lijepim statistikama, a ne da dangube u birtijama. I ne samo da bi ti nezahvalni lopuže plaću. Oni bi još k tome i da im se uplaćuje za mirovine i za njihovo zdravlje. Ma nemoj! Neka si tati Kristuševi to plate sami ako žele uživati mirovinu i ne krepati od upale pluća.

To su te reforme koje od svojih podanika traži Komisija. Ma nisu oni zločesti, već žive u trajnoj zabludi da se u nas primio kapitalizam njihove vrste, a da u nas nađe njegove nevidljive tragove, morao bi se dobro potruditi i Gibbsov CSI tim. Kad razgrneš po tome našem autohtonome kapitalizmu, s jedne ćeš strane naći Ali Babine špilje pretvorbenih razbojništava, a s druge strastveni zagrljaj javnoga novca s privatnim računima.

A kad ti se čini da si nadohvat nacionalnoga kapitalističkoga grala, onda je to opsjena od deset milijardi eura. Unatoč svim članstvima, euroatlantskim integracijama, poveljama, poglavljima, zakonima i deklaracijama, naš mentalni sklop i stvarnost u kojoj živimo zapeli su negdje na prijelazu iz ranoga feudalizma u kasno kolonijalno robovlasništvo.

Ti bruxelleski komisijski ignoranti znaju da u njihovim Belgijama i Danskama, ako dobro radiš, onda si dobro i plaćen. A u Našoj nam Lijepoj, ako dobro radiš, moraš raditi ne osam nego deset sati, bez plaće, a kad posustaneš, eto te na rajskim poljanama “tržišta rada”, što u prijevodu znači “one way ticket” za Dublin. A eto, i Vlada Njezinoga Veličanstva izdaje neograničeni “licence to kill” svih onih ostataka sposobne i obrazovane hrvatske mladosti koju, za razliku od utopljeničkoga roblja s libijskih obala, bijele doverske stijene čekaju radosno, s pouzdanošću obećane zemlje.

Dejan Šorak Inteligencija ljudske ruke razara strahotnije od nuklearne bombe ljudi Dejan Šorak Od Čovjeka do Boga i natrag; u raju u koji se vraća ljudski rod nema mjesta za pobunu jer u njemu ne raste Drvo Saznanja HNK Dejan Šorak Kako sam se s torbom punom eksploziva, bombi i topovskih udara našao okružen udbašima
Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

  • verica2:

    Da bi čovjek bar donekle razumio što se događa i što se zapravo krije iza „strukturnih reformi“, morao bi biti vrlo dobro informiran. Siromašan, umoran i opterećen čovjek možda pogleda dnevnik, prelista dnevne novine…. Ako se preko vijesti o Severininoj ... prikaži još!ninoj novoj spavačici, snobovima na zagrebačkoj špici ili princezi Kate i uspije probiti do informacije bitne za njegov život, ništa ne razumije. Ne zato što bi bio glup, nego zato što je vijest skrojena da zamagli, a ne da rasvijetli. „O Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju jer bogati se i onako za sebe pobrinu!“