Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

‘Decu ubijaju na spavanju. Plaši me da se ne podigne vampir četnički. Šta vampir zna o iseljavanju? I on sve vidi čisto etnički...’

Tko nam je kriv što je najljepšu poetsku posvetu vukovarskoj tragediji napisao Srbin, ali ta pjesma ne može u našu lektiru
17. travnja 2016. u 10:50 0 komentara 1937 prikaza
razred
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

 Pitam se bi li ova Vlada ukinula ured bivšem predsjedniku i da je riječ o Tuđmanu? To je samo jedno od pitanja koje si čovjek mora postaviti u ovako blesavo bezobraznim vremenima.

Moramo se pitati i zar je stvarno potrebno da nam ekonomskom klasom stiže nižerangirani tutor iz Amerike da bi nas poučio što trebamo misliti o Holokaustu, Jasenovcu i NDH? Moramo li i na tako bijedno autističan način kontinuirano pokazivati da nemamo ni kičme ni obraza i da ćemo vlastitu civiliziranost gradirati prema šamarima koje nam udijele oni kojima tepamo da su partneri, a zapravo su neprijeporni gospodari. Smisao našeg jada leži u autoiluziji važnosti. Uostalom, kako isplivati iz karakterne ispodprosječnosti kada je u ovisničkim količinama konzumiramo od najranije mladosti. Ona je dio našeg odgoja i obrazovanja, mi smo taj ocijeđeni anakronizam koji nema hrabrosti ni volje živjeti čak ni u svom vremenu. Za stotinjak godina ni nas ni Hrvatske neće biti. Budite mirni, dao sam nam dobar rok.

Proces nestajanja počeo je s formaliziranjem državne samostalnosti, ali ne zbog neprežaljenosti bivše države, već zbog nerazumijevanja što moramo učiniti s ovom i što smo u globalnim odnosima robova i gospodara bezuvjetno sami sebe bacili u te iste globalne klade. Iz toga nema van pa kad nam zato i dođu narediti kako se ponašati i što govoriti i misliti, onda je to samo jedan od segmenata našeg nestajanja. Sinteza ovog crnila objedinjuje se i kroz reformu obrazovanja o kojoj mjesecima slušamo kroz odvratnu riječ kurikulum. Kurikularna reforma?! Ma dajte, molim vas. Zar je to doista nešto što želimo navaliti djeci na vrat, mengeleovsko eksperimentiranje s najmlađima u ovom našem koncentracijskom logoru ignorancije, nepravde i socijalne netrpeljivosti. Terminologija u kojoj se za reformu hrvatskog školstva ne može pronaći hrvatska definicija paradoks je isključivo ako se otpamećivanje nacije ne shvati kao namjerni proces. Uopće, puno prije nas ljudi su bili puno pametniji pa dok su, recimo, određenu kategoriju nekada zvali robovlasnicima, feudalcima, gazdama, buržujima danas krvopijama tepamo da su poslodavci.

Mislite li da bi vam osigurali radno mjesto da u sebičnosti računice ne vide koliko ste im neophodan minimum da sebe učine bogatijim. I klinci će tako sigurno učiti da su poslodavci ključna socijalna komponenta sustava u kojem će uskoro biti i jedina komponenta. Nikada neću moći razumjeti tu dobrovoljnu spremnost da za sitnu korist radiš milenijsku štetu, koja se ogleda i u detaljima da nam pod nos guraš iritantne mamlaze koji bi trebali postati standard.

Takvo što čuči čak i u pokušaju oktroiranja lektire, u naredbi da u nju uđe i stanoviti Branimir Štulić, koji se pokondireno nazvao Johnny i koji je godinama objektivan manjak nadarenosti pokušao agresivno krpati famom o neshvaćenosti talenta. Kako se itko mogao navući na Azrin plićak od filozofije metrički obrađen stihovima što se grčevito trude biti pametni, pritom zamotani u pljesnivu glazbenu kulisu i nemaštovito predvidljivu aranžersku nužnost. Bilo je tu skrivanja izostanka svake autorske invencije iza tradicionalne narodne glazbe, bilo je tu i unjkavo neartikuliranog vokala, bilo je tu previše ispodprosječnosti u kojoj čak ni foliranje nije moglo biti autentično. Imao sam osjećaj da su Azru slušali oni koji nikada nisu uspjeli objaviti pjesme napisane u pubertetu i koji su željeli samima sebi opravdati kvaziintelektualnu dioptriju.

Pa onda s takvim autorstvom šiš u lektiru, da se na vrijeme shvati kako je osrednjost ovdje neprocjenjiva. Da ne spominjem kako je i riječ o čovjeku koji 30 godina energično odbacuje svaku pomisao na vezu s Hrvatskom, a mi ga ipak dupeglavo i snishodljivo preklinjemo na povratak. Mislim da bi bilo puno hrabrije i poštenije u lektiru onda ubaciti, recimo, Đorđa Balaševića, vjerojatno najvećeg pjesnika Austro-Ugarske, dakle onog prostora u koji se baš zadnjih desetljeća zaklinjemo da je naše prirodno političko stanište. U hrvatsku lektiru Balašević bi mogao ući i samo zbog jedne jedine pjesme, zbog “Čoveka sa mesecom u očima“, posvećene još 1992. Vukovaru i strahotama koje je taj grad proživio i, da ima imalo pameti, ta bi pjesma bila službena himna grada. Ili nam je prevelik problem da je najljepšu i najdostojanstveniju posvetu vukovarskoj tragediji napisao Srbin.

Ali tko nam je kriv kad smo mi i od poetskog naklona Vukovaru radili isto ono što smo radili i politički; jeftino, patetično, jednokratno, malograđansko prenemaganje bez razine i poštenja, bez osjećaja za mjeru i razumijevanja stvarne veličine kraha ljudskosti koje seže daleko preko nacije. Balašević je i o 1987. napisao pjesmu čiji su stihovi i 30 godina kasnije vremenska prognoza nevremena koje dolazi. U jednoj strofi piše: “Decu ubijaju na spavanju. Plaši me da se ne podigne vampir četnički. Šta vampir zna o iseljavanju. On to vidi čisto etnički“. Pomalo me strah spomenutih vampira, ali možda baš zato Balašević nikada neće ući u lektiru. Da se djecu i dalje može održavati u kriogenom nacionalnom snu, spremnu da budu upotrijebljena i iskorištena.

>>Ateizam postaje inkvizicija kad se obruši na iskrenost

Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici
Nema predaje
Proveli smo jedan radni dan u adventskoj kućici: Radila sam kao BioManijak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.