Zabavna je ova Hrvatska. Sad ćete imati predsjedničke izbore na kojima će, kako stvari stoje, glavni konkurenti biti komunjara i članica Trilateralne komisije. I sad se pošten glasač mora odlučiti kad u svakom slučaju masoni kolo vode. U jednom jedinom zaokruživanju skupit će se sve predrasude i frustracije koje iz njih proizlaze. A predrasude su posvojena djeca neznanja, neukosti i strahova koji se na njima lako zasiju.
Josipović kao “crveni” i Kolinda kao članica Trilaterale, globalne organizacije koja koketira sa svjetskim centrima razgranate mreže tajnih moći, vlade nad vladama i ljudima. Čini se da nam nije ostavljen nikakav izbor. Osim da se skrušeno molimo po crkvama. To će nam pomoći, jer to uvijek pomaže. No što u stvari znademo o tajnim društvima, osim da su, naravno, tajna? Kakva to zla iskustva imamo s njima? Kolike su nesreće posljedica njihovih opskurnih djelovanja, a koliki su jad izazvale organizacije koje javno slavimo i u čije se toteme, idole i vođe kunemo? Kolika su ti na sceni samo vanjska pokrića za tajne rabote? Ljudska povijest premrežena je nesuvislim, logici i moralu posve stranim potezima pa ih je najlakše opravdati zakulisjem, izvanjskim, tajnim djelovanjem, a ne posve jednostavnim objašnjenjem da smo to mi.
Priznati si kako ljudskost nije najveći stupanj humanosti, naravno, nije lako, ali to je početak objektivnog sagledavanja činjenice da su Hrvatskoj posve sigurno više zla učinila zavičajna nego tajna društva. Kada pogledamo koja su imena u ne tako dalekoj povijesti bila pripadnici tajnih društava; recimo koji su to hrvatski biskupi, književnici, kipari, znanstvenici, umjetnici, političari bili masoni i kad pogledamo rezultate njihova djelovanja, teško je povjerovati da su svi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojim su se okomili na najsvetije tradicijske temelje ovog naroda. Osim što mislim da je tradicija nešto najgore što se čovjeku ikada dogodilo i da je doista treba rušiti i podrivati na svakom koraku budući da iz nje proizlaze neodrživa pravila ponašanja i svetinje koje to nisu, a nalažu klečanje pred njima, uvjeren sam da je baš to tradicionalno, nepopustljivo konzervativno otjeralo u jednom trenutku pamet u ilegalu i odredilo joj da stvari na bolje mijenja decentno. Jasno, ne gajim iluziju, nijedna ljudska organizacija, javna ili tajna, nije lišena glavne opasnosti, a to je već spomenuta ljudskost pa se i najsvetija ideja može pretvoriti u blato.
Ono što želim reći da se konačno i jednom zauvijek treba osloboditi predrasuda i ostaviti mogućnost da možda, makar samo malo možda, stvari odudaraju od tradicionalne podjele dobro – loše. Svijet je mjesto prožimanja. Dobro i zlo lako zamijene mjesta u društvenoj iskoristivosti, ali ne mogu promijeniti vlastitu suštinu. Zlo ostaje zlo čak i onda kada vas na sav glas uvjerava da radi za vaše dobro. Osvrnite se malo i razmislite koliko vas je njih javno i glasno uvjeravalo da radi za vas i što ste imali od toga. U pravilu, najdragocjenija je kroz život ona pomoć kojoj se ne nadate, koja je diskretna i koja u toj diskreciji ne traži ropsku zahvalnost. Na spominjanje tajnih društava padat ćemo u katatoničnu nacionalnu euforiju, dok ćemo zloglasna, neformalna ali čitljiva zavičajna društva prihvaćati s odobravanjem. Premda bi nam iskustvo trebalo govoriti da nas je baš svakovrsno rođaštvo i jaranstvo uvaljivalo u najveća govna i da nema sumnjivije organiziranosti s dalekosežno opasnijim posljedicama kao što je zavičajno organiziranje.
Ono ne samo da uporno sprečava logičnu integraciju u društveni global, nego tipičnom agresivnom inferiornošću društvo dovodi u stadij radikalne osvetoljubivosti. Dodamo li tome poslovne planove, ihaj, sve se svodi na folklorno-interesnu razinu iz čijeg kola mogu isplesati jedino glasne, zaslinjene, supijane i novca gladne grupe. Zadnje namjere zavičajnih društava nisu ništa manje tajanstvene od namjera tajnih društava. I dok kod tajnih društava imamo dilemu postaješ li velik čovjek tek kad postaneš njihov član ili njihov član postaneš zato što si već velik čovjek, kod zavičajnih društava te dileme nema; naš si i samim time možeš biti koristan bez obzira na to kakav karakter kriješ u sebi. Činjenica da si “naš” onemogućuje ti razvoj da postaneš svoj, da u svijetu različitosti potražiš vlastiti identitet i njime, svojom autentičnošću pridoneseš toj različitosti. Jer u svijetu bez različitosti i zavičaj postaje mjesto iz kojeg nema smisla otići.
>> Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović - evo što kaže prvo istraživanje!
