Jedno od općih mjesta u govoru o već šestogodišnjoj krizi je kako rastuća nezaposlenost, opće osiromašenje, prezaduženost građana, beznađe i ogorčenost korumpiranim političarima vrlo brzo mogu dovesti do “socijalnog bunta” , tj. stanja u kojem se pređe donja granica socijalne izdržljivosti pa stvari izmaknu kontroli.
Možemo zamišljati da takvo nešto započinje generalnim štrajkom, i predočiti si urednu, beskrajnu kolonu sindikalista s papirnatim kapama, transparentima i pištaljkama kako protestira ispred vlade. Javljaju se zatim više ili manje organizirane grupe koje se sukobljavaju s policijom u simboličkoj borbi oko fizičkog pristupa zgradama institucija koje smatraju odgovornima za svoje stanje. U Hrvatskoj smo prije tri godine svjedočili manjim neredima, u kojim je bilo takvih sukoba, no daleko je to bilo od općeg “socijalnog bunta”. Iz današnje perspektive gledano, radilo se o politički dirigiranim prosvjedima koji su za cilj imali rušenje ionako krhke vlasti.
Uz današnjih preko 380 tisuća nezaposlenih, tadašnja brojka od 317 tisuća čini se rajskom i teško dostižnom u bližoj budućnosti i u najoptimističnijim scenarijima. Čudi što pjevaljka koja je nosila broš s brojkom 317.625 danas šuti. Na tim prosvjedima okupilo se ponešto i rekreativnih prosvjednika, salonskih ljevičara i maminih sinova, tipova čije je nezadovoljstvo korupcijom i socijalnim stanjem u zemlji mnogo manje od nezadovoljstva državom kao takvom, šačica huligana i ponešto slučajnih prolaznika. Ta vrsta prosvjeda pokazuje određenu razinu organiziranosti i racionalnosti, jer se zna cilj. Kad se nije uspjelo srušiti vlast, odustalo se, jer je bilo očekivano da će ona ionako uskoro pasti na izborima.
Za razliku od tog igrokaza, pravu stravu socijalnog bunta iz najdubljeg očaja od srijede možemo vidjeti u Tuzli. Ono što je počelo kao prosvjed radnika velikih gradskih poduzeća “Konjuh”, “Polihem”, “Dita”, “Poliolhem” koja su zadnjih desetak godina uništena, pretvorilo se u nešto dosad neviđeno. Ne toliko radi demolirane zgrade kantonalne vlade, kamenja, baklji, petardi, zapaljenih guma, desetina ozlijeđenih i privedenih. Stravičnost tuzlanskog slučaja je u strukturi ljudi koji prosvjeduju. Dovedeni do egzistencijalnog očaja na specijalce koji čuvaju zgradu kantonalne vlade jurišaju ljudi koji bi donedavno bili zadnji koji bi izazivali bilo kakve nerede. U prilozima iz Tuzle mogli smo u prvim redovima vidjeti radnike, obiteljske ljude koji su mjesecima bez plaće i koji doslovno nemaju od čega živjeti, ali i mladu ženu koja je diplomirani pedagog i koja je trinaest godina na birou.
Točka pucanja je tamo dosegnuta, bijes je proključao, a kritična masa očajnih ljudi koji više nemaju što izgubiti je skupljena. Kao i uvijek tu će se brzo prikrpiti i nešto maloljetnih delinkvenata željnih akcije, koji jedva čekaju bilo kakav povod za razbijanje prozora i automobila, ima i pomodnih likova koji su zapalili par guma što je zadnji prosvjednički hit prispio iz Ukrajine, jedan se čak proglasio vođom fejsbučkog pokreta kojeg je, po ukrajinskom modelu, nazvao Udar. Sve to se na osnovnu jezgru prosvjeda zalijepilo naknadno. Da se nije radilo o unaprijed organiziranim neredima i sukobima svjedoči i to da su ih prvi dan prosvjeda jake snage specijalaca relativno lako razbile. Ali već drugi dan, u četvrtak, stvar se nastavila još većom žestinom, novim napadom na zgradu vlade.
Ono što plaši je i potpuna politička, ideološka i vrijednosna konfuzija prosvjednika. Spaja ih samo nezadovoljstvo. Ikonografija koju su nosili dok su jurišali na zgradu vlade je šarolika, često i proturječna: od državnih zastava, preko ratnih zastava Armije BiH s ljiljanima pa sve do velike slike J. B. Tita.
Zašto nas se to tiče? Socijalno stanje u Tuzli je znatno gore nego u većini gradova u Hrvatskoj, ali nismo daleko od granice koja je tamo očito pređena. Očajan, dezorijentiran narod nema jasnog cilja. U srijedu su prosvjednici provalili u zgradu Vlade, iz koje su kantonalni ministri pobjegli na drugi ulaz. Jučer su se ministri vratili na posao, da bi, nakon ponavljanja prosvjeda i juriša na zgradu, pod zaštitom specijalaca ponovo zbrisali. Vrlo je moguć i scenarij u kojem će i policajci, čije će plaće također uskoro postati upitne, obustaviti rad. Političari zbrišu, kormilo ostane prazno. I što tad? Netko mora preuzeti odgovornost za javne poslove. Hoće li se ići na prijevremene izbore? U Tuzli je na vlasti SDP, kojem je alternativa SDA, stožerna bošnjačka nacionalna stranka koju se, zajedno sa srpskim i hrvatskim nacionalnim pandanima, najčešće optužuje kao glavne krivce za ekonomsko i socijalno propadanje zemlje.
Sve kad bi na izborima odnekud i iskrsnuli i pobijedili novi, savršeni, najsposobniji i najmoralniji ljudi, što bi oni mogli učiniti s propalim poduzećima koja više ne mogu nigdje konkurirati, s radnicima prestarima da se prekvalificiraju. s mladima koji su godinama nezaposleni i koji su u struci već izgubili korak? Racionalno gledano, tuzlanskim poduzećima nema spasa. Očajni prosvjednici mogu dobiti samo simboličku satisfakciju rušenjem vlasti. Eventualna nova vladajuća struktura ne može izmisliti radna mjesta, već eventualno izvršiti redistribuciju ionako skromnih gradskih i kantonalnih prihoda pa čak i da, kao u ratno vrijeme, dijeli hranu, jer stanje je dovedeno dotle. Takva očajna situacija nosi opasan totalitarni potencijal. Zazivanje čvrste ruke nakon razdoblja dugotrajnih nereda je previše puta viđeno u prošlosti.
Stanje u Hrvatskoj nije daleko od onoga u Tuzli ili u Grčkoj. Imamo duboke probleme, koji se ne mogu više pripisivati globalnoj ekonomskoj krizi, jer se dobar dio zemalja već počeo oporavljati, a u nas nema ni naznake poboljšanja. Kao što postoji donja granica socijalne izdržljivosti, postoji i granica isplativosti vladavine. Je li danas u Hrvatskoj, kad više nema pipa za sisanje ni mogućnosti za uhljebljivanje “svojih”, ugodnije biti na vlasti ili u oporbi? Jesmo li već u situaciji u kojoj vladajući daju sve od sebe da izgube vlast, a oporba čini sve što može kako ne bi slučajno dobila sljedeće izbore? Prema zadnjim potezima i SDP-a i HDZ-a čini se da je tako.
U općem beznađu i rasapu, utješna je spoznaja kako ipak imamo neke institucije koje savršeno funkcioniraju, poput glavnog državnog odvjetnika, na čije ovotjedno izvješće o radu u Saboru nisu imali bitnih primjedbi ni vladajući ni najveća oporbena stranka. Iz perspektive takve sveopće harmonije Tuzla se čini jako daleko, no ako se podrobnije osvrnemo oko sebe, nikad nam nije bila bliža.
Sarajevska elita također je mišljenja da su dvije škole pod jednim krovom u FBIH apartheid. Sarajevska elita ima još jedno mišljenje. Smatraju istovremeno da dvije škole pod jednim krovom u RS nisu apartheid! SA elita u RS-u naime traži takodjerdjer što i EU, ili EU u BIH samo traži što predloži SA elita, – uvođenje dviju škola pod jednim krovom. Smatraju da ce u suprotnom Srbi Bošnjake tamo asimilirati u Srbe. A SA eliti novih Srba ne treba. Pa zato treba odvojiti razrede. Kad Hrvati u FBIH kažu isto to – da ne žele asimilaciju, Sa elita im kaže da su fašisti i da moramo skupa u klupe. Dva građanina jedan bukvar. Tamo gdje smo većina tamo dakle ujedinjujemo, asimiliramo. Gdje smo manjina tamo može apartheid i razdvajanje. Ima još nelogičnosti… Kad HV napusti Posavinu to je izdaja. Kad HV uđe u FBIH to je agresija. Kad tuzlanski korpus ABIH igra tavle dok pada Posavina to nije izdaja. Kad tuzlanski korpus kolje po hercegovačkoj Grabovici to je samoobrana i junački pohod. Kad se oformi paravojska sa fašističkim znamenjem koja ne priznaje Tuđmana (HOS) to su domoljubi i patrioti BIH. Kad se oformi paravojska sa nefašističkim znamenjem koja ne prizna Aliju (Vojska Fikreta Abdića) to su izdajnici i njih treba pred sud. Kad HOS oformi logor u Dretelju to je prihvatni centar. To što se tu tako zaklao koji četnik i što je šef logora bio Bošnjak, ništa to. I dalje je to prihvatni centar. Kad HVO preuzme Dretelj, onda to postaje logor. Iako nema preklanih vratova kao u vrijeme Edina Bulljubašića Dretelj dignuti na razinu Srebrenice. HVO logori su logori smrti. Srpski logori su logori smrti. ABIH, HOS logori su prihvanti centri. Dragovoljci iz RH, Srbije, makar imali BIH korijene su agresori. Dragovoljci iz Sirije, Turske, Sudana, Saudije su braća. I patrioti. Izručenje lašvanske šestorke nije BIH stvar. Izručenje Alžirkse skupine mora da boli svakog građanina BIH. Kad Hrvat pobjegne iz Banjaluke to je progon iz genocidne. Kad Hrvat pobjegne iz Zenice/Saraja – žrtva je Tuđmanove politike od koje ga nije uspjela zaštiti niti bošnjačka multietničnost. Ako postoji Hrvat/Srbin koji će javno govoriti protiv hrvatske/srpske politike u BIH, daj mu najbolje sarajevske kurve, najčistiji kokain, svu minutažu, moć, daj mu sve. Proglasi ga moralnim , hrabrim i namjesti mu dobar posao. Ako je takav još uz to svećenik – Bingo! Ako je svećenik uz to i gay, i hoće davati intervjua koliko želiš, daj mu dečkića koliko upita i ne pitaj za cijenu. Ako postoji Bošnjak koji će javno govoriti protiv bošnjačke politike u BIH neka nestane, neka medijski ne postoji, uništi ga na svim poljima. Kao što je nestao svojedobno veleposlanik SDA u ZG koji je izjavio da Treći entitet jest dobro rješenje za stabilnu BIH, nacrtao mapu, i nestao bez traga… Ako se pojavi medij na njihovom području koji možeš preuzet preuzmi. Dok ne preuzmeš, nazivaj ga fašističkim. Kad ga preuzmeš njihove vođe kriminaliziraj preko njega jer je efektnije. Medije koje plaćaju i oni, a koji su na tvom području i pod tvojom kontrolom nazivaj demokratskima. Ako u RH ili Srbiji postoje vrsni pisci, naročito dnevni satiričari s međunarodnim ugledom u pisanju protiv prijašnjih režima, pokušaj ih vrbovati da konačno pišu za režim. Cijeli život bili su na strani slabijih, uvjeri ih da si ti, koji si najveći i najmoćniji, najslabiji. Pa će pisati. Kad hodže podrže NDH to je greška malobrojnih pojedinaca o kojoj nećemo (iako ih je 99% podržalo). Kad fratri podrže NDH to je dokaz o višestoljetnom fašizmu u Hrvata. Oni koji nisu podržali NDH samo su izuzetak koji potvrđuje pravilo. Kad Zvizdović klekne pred okupatorom, to nazivaj vjekovnom mudrošću bosanskih fratara. One koji Zvizdovića nazovu kvislingom nazivaj manipulatorima. Čin u kojem okupator daje porobljenome pravo da diše, potpis koji potom krši, nazivaj pretečom povelje o ljudskim pravima. Do kraja se uvuci u anale sarajevskog političkog sadizma. I bit će ti sigurna glava na Baščaršiji. Opet, kad širokobriješki kler klekne pred SS trupama to nazivaj kvislinzima. Kad sarajski kler, islamski i katolički klekne pred SS trupama o tome šuti. Toga nije niti bilo. No kad “Dobri pastir” klekne pred Titom , onim istim koji ti ateizira društvo, krši ljudska prava i provodi diktaturu, iako je to strogo protiv tvojih klerikalnih ciljeva, to nazivaj Zvizdovićevim mudrim naukom suživota koji se pronio kroz stoljeća. Sutra kad ti pripišu da si šutio o sarajevskoj majorizaciji, dok si iz pozicije pripadnika potlačenih , napadao u interesu onog koji tlači, opet reci da je to bila vjekovna fratarska mudrost. Ako te razotkriju da si daidžam a ne fratar, i da svjedočiš laž iako si se pri ređenju zakleo na istinu, sakrij se među bosanske franjevce. Ma koliko te se oni stidjeli. Kad Srđan spasi kolegu to je dokaz da i među srpskim fašistima kojih je 99% ima i nešto ljudi. Kad Neđo spasi kolegu to je dokaz da i među hrvatskim fašistima kojih je 99% ima i nešto ljudi. Kad Bošnjak ne spasi ni Srđana ni Neđu to ne znači ništa. Kad se naime ne može pronaći bošnjački Srđan ili Neđo, to je dokaz da su svi Bošnjaci ljudine, a komšije i nisu trebali spašavati jer ABIH nije radila zločine. Ako bi broj Hrvata pao ispod 10% trebalo bi ih odmah proglasiti manjinom jer što oni više kojeg vraga hoće, tako ih je malo, a stalno nešto žugaju. Ako bi Bošnjaka u RS-u bilo ispod 10% ne smije ih se proglasiti manjinom jer bi to bilo priznavanje rezultata rata. Srbi i Hrvati nemaju pravo na patriotizam, tj. imaju neki, ali mi ćemo odrediti koji, ne svi, jer su izdali i šurovali s agresorom. Mi opet određujemo šta je patriotizam, kolika je dopuštena mjera srbovanja i hrvatovanja, što je agresija, a što nije. Saudijski vojnici u srpskim/hrvatskim selima nisu recimo agresija. Bosanski i hercegovački (srpski i hrvatski) vojnici u bošnjačkim selima jesu. Mi nismo nikad izdali, nismo nikad šurovali s agresorom. Otomani su druga priča. Kad Kavazović kaže za Otomane da su preci, a Cerić da smo Turci, to je fino. Kad nam Srbi i Hrvati kažu da smo Turci to je uvreda. Kad se Bošnjaci vrate u Stolac odmah nastaje apartheid. Kad se Hrvati ne vrate u Bugojno nema apartheida. Protiv smo izborne jedinice u FBIH jer je to dezintegracija. Dezintegracija nije preglasavanje. To što smo 570.000 Hrvata okrenuli protiv države to nije dezintegracija. Dezintegracija je čim se nešto crta. Neke mape, područja. Za europski smo standard (euri mogu), ali smo protiv europske prakse uređenja višenacionalnih država (prava ne mogu). Borimo se za prava svakog čovjeka na cijelom teritoriju BIH pod uvjetom da taj čovjek nije Srbin i Hrvat. Nitko u BIH nije ugrožen jer smo svi ugroženi jednako (Iako mi u Sarajevu imamo duplo više po glavi stanovnika prema zakonu o PDV-u). Volimo druga Tita, ali ne i njegovu praksu. Nećemo naime reći da ga volimo baš zato jer nam je priznao naciju i riješio nacionalno pitanje, nego eto volimo ga zbog Zdravka Čolića. Okrupnjavanje s 13 federalnih jedinica na 3 je usitnjavanje. To nije integracija nego dezintegracija. Nemamo ništa protiv tog da se biraju dva člana predsjedništva na tlu FBIH i da oba biraju Bošnjaci. To nije apartheid. I nije nas uopće stid biti jedini narod na svijetu koji bira dva predsjednika. To je građanski i cool. I mi ćemo odrediti hoćemo li im ga metnuti il nećemo. Kako nam bude ćeif. Protiv toga smo da Bošnjacima Srbi u RS-u biraju predstavnike. To je pak majorizacija i dokaz srpskog fašizma. Primjećuje li netko ono, kako se to kaže, nešto malo licemjerja kod naših poštenih, divnih i super tolerantnih komšija ili mi baš u svom fašizmu ništa ne kužimo? p.s. Inače planirao sam ove sezone na svojoj njivi zasaditi svoju papriku. Nadam se da to ne ugrožava nacionalne interese Bošnjaka i da SDA neće povući instrument zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Jer logika je ista. Ako kanal na hrvatskom jeziku, s relejima na hr zemlji ugrožava Bošnjake, što ne bi i moja paprika? Nikola Zirdum