Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Dan kada su krunice na retrovizorima zamijenjene maskama protiv virusa dan je kada smo poručili da je i nebo na respiratoru

Ekshibicionizam se pretvorio u obvezan i poželjan oblik ponašanja i preko njega se mjeri nečiji utjecaj u društvu; koliko si od sebe spreman učiniti dostupnog idiota, toliko ti klikabilna popularnost raste
23. studenoga 2020. u 20:11 707 prikaza
U Zadru sve veći broj koji nosi zaštitne maske na otvorenom
Foto: Marko Dimic/PIXSELL

Kojeg su dana na retrovizorima u automobilima, umjesto krunica, osvanule maske protiv koronavirusa? Još se manje mogu sjetiti kada je na retrovizorima počelo masovno vješanje krunica pa mi se sve činilo da ni tehnički pregled ni registraciju auta neću proći ako mi se ispred šoferšajbe ne klati križ.

Zadar: Testiranje na Covid-19 u Općoj bolnici PISMO OBIŠLO HRVATSKU Prebolio COVID-19 pa otkrio što morate imati doma: 'Korona boli kao sam vrag'

Vrijeme je manifestacija i ništa što činimo nema smisla ako to nismo objelodanili. Nitko se više ni podaprati ne želi ako ne objavi polugolu fotografiju odraza u špiglu iz kupaonice, nitko do placa nije htio otputovati, dok se još putovati moglo, a da to ne natakne drugima na nos preko društvenih mreža. Ekshibicionizam se pretvorio u obvezan i poželjan oblik ponašanja i preko njega se mjeri nečiji utjecaj u društvu; koliko si od sebe spreman učiniti dostupnog idiota, toliko ti klikabilna popularnost raste. No, retrovizori u automobilima vjerojatno su bili među prvim oblicima društvenog umrežavanja u smislu javnog objelodanjivanja osobnih stavova vozača i njihova kabinskog osoblja.

Sjećam se kako je moj stari godinama vozio s Dinamovom zastavicom, sve dok 1982. nije nakon 24 godine osvojen naslov prvaka. Onda ju je svečano skinuo i pospremio, onako za svoju dušu, uz obrazloženje da je Dinamo sada prepopuluran da bi se kitilo plavim perjem.

“Trebalo ju je imati onda kad nam nije išlo, kada su nas svi ismijavali i rugali se maksimirskim gubitnicima. To je viteški, a ovo sada je puko pomodarstvo, to da smo svi dinamovci. Biti uz nekoga kad mu ide ili kad se isplati, ma to ti je najgori mogući oblik kurvaluka”, objašnjavao mi je i istovremeno na retrovizor kvačio lutkicu rokera s gitarom, raščupane kose i s hipi furkom. Starci su ga zvali Bitls, a meni i sestri ga je nekako draže bilo zvati Ramones premda su starci, ako bismo gledali autentičnost plastične figurice, bili potpuno u pravu.

Uglavnom, Bitls ili Ramones se sljedećih godina pogoistički trzao dok bi stari ulazio u zavoje, a mašina škripala kao neartikulirana dionica solo gitare, pa je i dočekao već spomenuti dan okrunićenja većine voznog parka mlade države u nastajanju. „Hoćeš li staviti krunicu?“, pitao sam ga i pokazao prstom na retrovizor, a on se nakašljao, ležerno uhvatio mjenjač i rekao: „Možda vratim Dinamovu zastavicu. Ima i hrvatski grb i petokraku i d i plave je boje. Krunica? Nisam je baš viđao proteklih desetljeća po automobilima“, odgovorio mi je, a ja sam ga upozorio da se nije smjelo. „Uvijek se može samo ako se želi. Sve ostalo je sebični kukavičluk“, rekao je i dodao gas. Ramones je zadovoljno zaplesao.

Rijeka: Ivan Đikić sudjelovao na znanstvenom skupu o virusu COVID-19 Ivan Đikić: 'Do kraja prosinca bit će tisuće umrlih, duboko me razočarala i kolegica Markotić'

Starog mi već odavno nema pa nisam siguran bi li on sada stavljao krunicu kada svi stavljaju maske ili bi držao plavu Dinamovu zastavicu s malom petokrakom, hrvatskim grbom (mrzio je izraz šahovnica jer je tvrdio da je to pogrdno) i ponosnim d, ali se sigurno ne bi uklopio u poltronsku mijenu prema zlovolji većine. Nisam bio siguran što krunica na retrovizoru znači. Je li praktična zaštita od zlih prometnih demona, svjedoči li ona novootkrivenu vjeru ili samo utemeljeno potvrđuje onu drevnu, znači li ona krunsku, da ne kažem kruničnu izjavu „nikad nismo bili u Partiji“ ili je tek modni dodatak na duhovnom oplemenjivanju.

Nisam stigao postaviti ni sva pitanja kad su iznenadna sletjele već spomenute maske i otvorile novi krug nedoumica. Stavljaju li ih ljudi na retrovizor iz praktičnih razloga, da im se nađe rezerva kad idu u trgovinu ili u neki obrambeni prostor, drže li ih pred nosom kao vudu da bi odagnali zlokobni virus, znači li ona ustoličenje novog božanstva, a time i obavijest o gubitku ufanja u starog boga, ili je sve defenzivni cinizam kojim su neduhovito vrijeme u kojem živimo natakli na neku stvar. Više ne znam ni gdje je završio ni tatin Bitls ni moj Ramones. Izgubio se negdje u silnim previranjima i pretjerivanjima, ali ja ga volim zamisliti kako se bacaka i na mom, inače neopremljenom retrovizoru, u ritmu muzike koja nije hit, nego bezvremenski odjekuje pravom na nepovredivost osobnog prostora slobode. Za razliku od ovoga uokolo, gdje je sve milo za drago, gdje se infantilno guraju fige pod nos drugoj strani i gdje druga strana imperativno mora postojati samo da bismo mogli znati vlastitu stranu. Ne pripadam narodu koji se zna veseliti a da to veselje ne bude u inat nečemu ili nekomu, a veseliti se ne znamo jer ne znamo ni tugovati, a da to ne bude autodestruktivna optužba prema nekome.

Vukovar: U posebnim epidemiološkom mjereama krenula Kolona sjećanja oko 10.000 sudionika Nekoliko dana poslije Kolone sjećanja rekordne brojke u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji

Ponekad sam dojma da nam nije dopušteno biti sretnima, da se u neopterećenoj i relaksiranoj stvarnosti ne povedemo za mišlju kako život ima smisla jedino ako se budućnost može vidjeti optimistično, a prošlost sagledati realno. Stiješnjeni smo u stražarskim nacionalnim ili ideološkim kućicama, ovisi već o prilici i ne napuštamo mjesto na mrtvoj straži sve kad i neoborivo shvatimo da je održavanje položaja besmisleno samožrtvovanje na oltaru kolektivnog kraha. Nametnuti osjećaj krivnje i nacionalnog izdajstva ako u onome što prevladavajući trend vidi kao svetinju ugledaš zrno sumnje i javno ga izraziš, ako si ostaviš „metar neba“ za pravo na osobnu ili obiteljsku sreću i ako na retrovizor želiš staviti insigniju koja odudara i ometa druge u vožnji, nije ništa drugo no totalitarizam s kojim se ne možeš efikasno nositi jer traži da budeš više od onog što već jesi. Biti veliki Hrvat po standardima koje nikad ne možeš zadovoljiti, a koje određuju mizerije od ljudi hrvatstvo dovodi u višedimenzionalni raskorak, što je tek korak u shizofreno cijepanje kolektiva.

Prošlo je 25 godina od kraja zadnjeg rata. Stavite godine na papir i usporedite; 25 godina od kraja Drugoga svjetskog rata znači da je bila 1970. godina, da je već donesena Deklaracija o položaju hrvatskog jezika, da je pao Ranković, da se razbuktavalo Hrvatsko proljeće, da su studenti prosvjedovali u dva velika vala, da su oslobođeni procesi koji su stvarali preduvjete za osamostaljenje, da se u Hrvatskoj ozbiljno zaljuljala Jugoslavija...

VELEBNI PROJEKT U Ploče stigao kineski brod s ključnim dijelovima za Pelješki most, putovao je mjesec dana

Danas je kraj 2020. Samo kad pogledate ove brojke, izgledaju epski, kao uvod u film Ridleyja Scotta, a bogami imaju i “bladeranerovsku” intonaciju. Vrijeme nas je prestiglo jer smo ga uporno htjeli zaustavljati, držati na uzdi jeftinog koristoljublja, trošiti na sebično zamrzavanje kadra u kojem nam se činilo da smo najbolje ispali i da smo najvažniji.

Nismo željeli da se redaju sličice kako već nalaže logika radnje i lenta vremena i film nam se zavrtio u krug. Šteta. Glupo je neprekidno jurišati, a nikamo ne stići. Poput obješenih lutkica na nečijem retrovizoru. Zaklatarimo i zatitramo svaki put kad netko bijesno opiči po gasu ili stisne bremzu. Zato je dobro da su počeli po automobilima vješati maske. Možda jednog dana, u tom nacukavanju, one doista i padnu.

NOVA PODRHTAVANJA
Zabilježen potres magnitude 3,8 kod Gline, osjetio se i u Zagrebu
HUB
Napravite prvi korak
Financijske poteškoće moguće je riješiti