Narodi se osjećaju ponosnijima kada im svira himna, pobjeđuje reprezentacija ili kad, pak, slave blagdane. Svoj ponos izražavaju raznim proslavama na kojima su zastave nezaobilazni folklor. Hoće li se za nekoliko dana vijoriti trobojnice u hrvatskim domovima, primjerice, za Dan antifašističke borbe 22. lipnja, Dan državnosti 25. lipnja ili, pak, za Dan neovisnosti 8. listopada? Vjerojatno ne, a još je poraznije to što dio građana i ne zna što slavi tih dana.
Tim praznicima Sabor bi mogao uskoro dodati i 23. listopada kao “Dan Hrvata izvan Hrvatske”. Datum kada je hrvatski jezik proglašen službenim jezikom u javnoj uporabi (1847.) trebao bi biti službeni simbol iseljeništva. Borba za svoj jezik neraskidivo je povezana s borbom za političku slobodu i suverenost. Idealna je to poveznica domovinske i iseljene Hrvatske.
Iako predlagači uistinu imaju argumente za novi praznik, Sabor ipak treba propitati je li 23. listopada najprikladniji datum s kojim će se poistovjetiti dijaspora. Ako u Sydneyju, New Yorku, Frankfurtu ili bilo gdje drugdje u svijetu, kao i u RH, njihov praznik neće biti slavljen s ponosom, onda ga je besmisleno proglašavati. Svehrvatsku proslavu, osobito toga dana, trebalo bi iskoristiti i za gospodarsko, kulturno, političko te svako drugo nacionalno umrežavanje četiri milijuna iseljenih i četiri milijuna Hrvata u domovini. I svih njih zajedno s Hrvatima iz BiH.
Dvojim bi li, recimo, 15. kolovoza, kada se slavi Velika Gospa, koja je ujedno i zaštitnica, kraljica Hrvata, bio prikladniji? Ona je Hrvatima ono što je Ircima Sv. Patrik ili Talijanima Kolumbov dan. Osim toga, kao i Hrvati, Veliku Gospu slave i Amerikanci, Europljani i mnogi drugi narodi.
U takvom ambijentu i naši iseljenici uklopili bi se u već stvoreno svečarsko ozračje. Ako ne 15., onda je prikladna “uočnica” 14. kolovoza. Time bi se postojećem neradnom danu dodao još jedan pa bi slavlja i u RH bila bogatija. Čak je i za gospodarstvo prihvatljivije postojećem neradnom danu (15. 8.) pridružiti još jedan (14.), nego jednim danom (23. 10.) prekidati radni tjedan. Uz sve argumente, treba dodati i to da posljednje desetljeće iseljenici više dolaze u domovinu za Veliku Gospu nego za Božić.
I 30. svibnja (konstituiranje prvoga Sabora RH) bio bi prihvatljiv datum. Do 2001. godine obilježavao se kao Dan državnosti. Taj praznik najviše je zaživio u hrvatskom narodu. Ukinula ga je SDP-ova koalicija. No, on se još uvijek slavi u dijaspori. U dijelu BiH, u Zapadnohercegovačkoj županiji, službeno je neradni dan.
Ima još dosta prijedloga koje bi valjalo razmotriti. Nikako se ne smije uvesti u kalendar još jedan praznik koji Hrvatima neće puno značiti. Dijaspori treba konačno nešto i simbolično što će je jače povezati s matičnom domovinom. Ako se ipak odluči da se kao poveznica uzme dan kada je hrvatski jezik proglašen službenim, onda bi taj datum (23. 10.) morali razumjeti svi u iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj. Do sada je često trebao prevoditelj.
Dobro je uočeno u članku da bi možda trebalo odabrati već uvriježeni dan.