Bez Oluje ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Da je tadašnje hrvatsko vodstvo bilo neodlučno, nesposobno i nejedinstveno kao sadašnje, Oluje sigurno ne bi bilo. Hrvatska bi danas bez Oluje sličila na Cipar, bila bi etnički podijeljena i s čvrstim i opasnim unutarnjim granicama.
Da je nekadašnji kninski milicajac, kojega su uvjerili da je “predsjednik države”, potpisao nakaradni Plan Z4, Hrvatska bi bila jednaka Bosni i Hercegovini, u kojoj su Srbi dobili pola države. Da je Plan potpisan, tzv. Republika Srpska bila bi država u državi. Hrvatska bi se o njoj morala brinuti, morala bi je uzdržavati, dok bi ta tvorevina bila prema Hrvatskoj gotovo bez ikakvih obveza. Olujom i hrvatskom ratnom pobjedom srušen je san o jednonacionalnoj velikoj Srbiji. Zbog toga i svih ovih 19 godina srpske optužbe, galame i podmetanja Hrvatskoj.
Da su hrvatski generali, koji su Oluju vodili, u Haagu osuđeni, srpske bi optužbe nakon toga bile još otrovnije. Kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač završili u Haagu, ni u Hrvatskoj neke medijske i političke elite nisu o njima prestajale širiti sumnje. Zapravo, sve je počelo još i ranije dok je trajao lov Vlade Ive Sanadera na Antu Gotovinu. Počelo se širiti podmetačko uvjerenje da generali ne bi ni dospjeli u Haag da nisu nešto krivi.
Stvarana je javna atmosfera da su suspektni ne samo glavni hrvatski generali nego i sama Oluja.Hrvatska se javnost medijski preparirala da je optužnica protiv generala, pa onda i protiv Oluje, zapravo utemeljena. Čak su rađene i ulične ankete u kojima su i neke poznate pitali, dok je general Gotovina još bio u bijegu, što bi učinili da ga slučajno vide. Jedna je brbljiva “javna uglednica” sasvim ležerno rekla da bi ga prijavila, jer je ona lojalna građanka i legalist. Dok je trajao taj dugotrajni lov na odbjegloga generala, neprestano je stvarana psihoza protiv njega, pa i protiv drugih hrvatskih generala. General Ivan Korade, koji je podigao hrvatski barjak na kninsku tvrđavu i tako simbolički označio kraj srpske okupacije Hrvatske, nekoliko mjeseci kasnije proganjan je po varaždinskim bregima kao da je najgori razbojnik, kao neka inačica Vinka Pintarića.
Na kraju se čovjek, zbog te sramote, i ubio. General Mladen Markač pak javno je prikazivan gotovo kao lovokradica, koji poput Tita uživa u lovu i ubijanju životinja. General Gotovina tada više nije bio legendarni ratni zapovjednik, nego je u nekim medijima postajao “kradljivac dragulja u Francuskoj”. Bilo je čak i potihoga likovanja kada su u prvostupanjskom haaškom postupku dobili drastične zatvorske kazne. Kada je napokon časni haaški sudac Theodor Meron generale Gotovinu i Markača oslobodio svake krivnje, skinuta je službeno takva hipoteka i s Oluje.
No, prije izricanja te presude neke su hrvatske novine imale čak pripremljene i naslovnice poput: “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”. I nominalno Hrvatska televizija već je imala pripremljene emisije slične teme i sadržaja. Sudac Meron srušio im je takve konstrukcije.Sve su dosadašnje beogradske vlade i srpske izbjegličke udruge u Beogradu protestirale svako ljeto na dan Oluje. Čak je i traženo da se Oluju zabrani. Što bi tek bilo da su generali u Haagu osuđeni? To istočno ludilo nema granica i ne treba imati iluzija da će uopće prestati.
Ono se može prometnuti samo u nešto drugo, ali jednako suludo. Ne bi trebalo čuditi da nakon što traže da se kardinala Stepinca ne proglasi svetim, da uskoro počnu bjesniti da u Hrvatskoj pada više kiše nego u Srbiji, odnosno da ima više sunca nego preko Dunava.
Na koncu će i za to optužiti “genocidne Hrvate”. Za srpske zločine nad Hrvatima u tadašnjoj Krajini nitko se, osim kninskoga zubara Milana Babića, i nije pokajao. Učinio je to u Haagu, moleći “braću Hrvate da oproste”. Ali ubrzo nakon toga naprasno je umro premda nije imao ni 50 godina! Hrvatska je ratna pobjeda ne samo razbila iluziju velike Srbije nego i unijela neke vojnostrateške novosti u načinu ratovanja. Za to su zaslužni i hrvatski generali, koji su ratnom pobjedom pobudili najveće zajedničko nacionalno oduševljenje. Možda je tako još bilo samo kada su ljudi, koji su vjerovali u nedužnost hrvatskih generala, izašli na ulice da bi spontano proslavili njihovo oslobađanje. Svaka godina kada se ta pobjeda proslavlja, sigurno će i dalje, bez obzira na sve veću diktaturu relativizma, biti trajni hrvatski biljeg, nepomućeno sjećanje hrvatskog patriotizma.
>>'O Domovinskom ratu se govori kao o građanskom ratu u kojem su svi jednako krivi'
>>Karamarko o zvižducima u Kninu: Milanović se mora zapitati zašto je to tako
Da nije bilo Oluje , Hrvatska bi izgledala poput Cipra... O tome nema nikakve dvojbe!!! Zapravo bi situacija izgledala još gore od Cipra, zaradi izrazito nepovoljnog zemljopisnog položaja !ljnog zemljopisnog položaja !