Kada je nedavno Britanac Andy Tomlinson koji živi u Hrvatskoj, izjavio za hrvatske medije kako je „Hrvatska antiintelektualna zemlja“, možda nije bio ni svjestan koliko je njegova opaska važna, ne samo za vanjsku percepciju naše sredine, već i za demistifikaciju naše često iskrivljene samopercepcije kao nacije. Naravno da je teško precizno kvantificirati, statističkim istraživanjima, koliko su jedna zemlja ili narod intelektualni, postavlja se i pitanje kriterija koji određuju intelektualnost. Je li riječ o postotku pismenih u ukupnom broju stanovništva, o kulturi čitanja? O postotku visokoobrazovanih u populaciji? Koliko se ulaže u odgojno-obrazovni sustav, znanost i kulturu? Prema zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj je oko 30.400 nepismenih, međutim, sve je manje nepismenih osoba, i raste broj visokoobrazovanih osoba. U usporedbi sa zemljama EU te godine, Hrvatska je u dobnoj skupini 15 do 64 godine, imala 17,7 posto visokoobrazovanih osoba, dok je prosjek Europske unije bio 23,7 posto. Najobrazovaniji su Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo (po 33,3 %) te Finska (32,5 %). Hrvatska je po broju visokoobrazovanih ispred Austrije, Slovačke, Češke i Italije.
Dakle, kada bi se ocjenjivala intelektualnost jedne nacije prema broju visokoobrazovnih i pismenosti, Hrvatska ne bi trebala zavidjeti drugim zemljama EU. Također si treba postaviti pitanje zašto unatoč tom europskom prosjeku u Hrvatskoj opada kultura čitanja i zbog kojih je uzroka na djelu dominantni trend iseljavanja visokoobrazovanih mlađih naraštaja? Naime antiintelektualizam u Hrvatskoj ne može se sagledavati kroz isključivo statističke i socioprofesionalne prizme već duboko zadire u moralno-duhovnu svjetonazorsku krizu naše nacije, u kojoj upravljački sustav i institucije, od vrha do baze društvene piramide ne prepoznaju i ne vrednuju dovoljno kapital znanja kao jedan oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je više smatraju sporednom neiskoristivom intelektualnom robom i djelatnosti.
Demistifikacija intelektualizma
Govoriti o antiintelektualizmu pretpostavlja prethodnu demistifikaciju intelektualizma kao jednog oblika sustava vrijednosti koji afirmira primat intelekta, inteligencije nad voljom, emocijama i osjetilnim funkcijama, koji unatoč tome što vuče korijene iz prvih sokratskih filozofskih učenja i kasnije se razvija kod Spinoze, svakako trpi veliku dozu redukcionizma koji određuje ljudsko biće isključivo po intelektu i razumu, zanemarujući njegove druge, afektivne, duhovne dimenzije. Međutim specifikum antiintelektualizma u Hrvatskoj jest da je prvenstvo naslijeđen na mentalno-strukturalnoj razini od bivšeg komunističkog totalitarnog sustava koji je imao averziju prema svemu što je bilo građansko, intelektualno i često asimilirano s antirevolucionarnim i klasno neprijateljskim. Takav ideološki antiintelektualizam zajednička je osobina svih modernih nacističkih i komunističkih totalitarizama, jer je intelektualni društveni sloj uvijek bio asimiliran elitističkim i konzervativnim antisocijalnim ideologijama. Od staljinizma, preko nacizma, do crvenih Kmera Polt Pota, intelektualci su u totalitarnim sustavima uvijek bili stigmatizirani kao klasni neprijatelji i izdajnici. U bivšoj Jugoslaviji, titoizam i marksizam-lenjinizam, pa i filozofija Praxisa, služili su kao glavne antiintelektualne poluge službene režimske ideologije.
Taj relikt antiintelektualizma danas je i razvidan kod hrvatske postkomunističke ljevice koja, prigrlivši pravila tržišne demokracije i liberalnog modela društva, pod pomodarskom plaštom urbane pseudointelektualne ljevice, još uvijek shizofrenično brani antiintelektualne dogme dvosmislenog antifašizma, kulturne hegemonije, egalitarizma i kulta titoističkog naslijeđa, kao skup ideološki uvjetovanih matrica koje ne priznaju različita mišljenja, dijalošku raspravu i pluralizam kao ključne sastavnice intelektualnog demokratskog zrelog ponašanja i ozračja. Hrvatski lijevi antiintelektualizam proizlazi iz nedostatka emancipacije i neovisnosti od ideološkog kalupa i dominantne političke sfere, što objašnjava da zapravo u Hrvatskoj još ne postoji, u punom smislu riječi, neovisni „intelektualni sloj“ već samo ono što Antonio Gramsci naziva „organskim intelektualcem“ – društveni sloj koji reproducira i politički održava dominantnu poziciju u društvu putem medija, sveučilišta, instituta. U Hrvatskoj još uvijek nisu sazreli povoljni i poticajni društveni uvjeti za pluralno tolerantno intelektualno ozračje, jer se još uvijek provodi u stranačkom, društvenom, kulturnom i gospodarskom životu, negativna selekcija po ključu podobne „nomenklature“ a ne po kriteriju inteligencije, a znanost se često percipira kao profesionalni obrt umjesto da bude nositelj kritičkih stremljenja i društvenih promjena.
Mentalna ovisnost o društvenom nasljeđu
Ono što je zajedničko znanstvenom sloju postkomunističke tranzicijske elite jest njihova podložnost sociološkom fenomenu path dependency, mentalne ovisnosti o društvenom nasljeđu te njihovo uvjetovanje prethodnim društvenim habitusom. Fenomen path dependency razvidan je u mentalitetu novonastalih znanstvenih elita u postkomunističkim zemljama, gdje je nasljeđe komunističkog habitusa još snažno zbog toga što je u navedenih elita, unatoč demokratskim promjenama, komunizam kao ideologija ostao i dalje snažan strukturalno-psihološki čimbenik konstrukcije društvene zbilje. Taj fenomen objašnjava niz politoloških paradoksa u postkomunističkim zemljama, u elitama gdje nedostaju generacijska obnova i cirkuliranje.
Antiintelektualizam uvijek je bio desnog i lijevog političkog spektra, odraz antielitističkog stremljenja koji veliča, poput romantičarskog pokreta, narodni duh, iracionalne iskonske porive, intuiciju i zdravo-razumski duh protiv prosvijećenih političkih znanstveno-intelektualnih oligarhija. Takav antiintelektualizam je česta zajednička matrica svih populističkih desnih i lijevih europskih pokreta (poput populističkog pokreta Pierre Poujadea u Francuskoj u 50-tih godina), a danas razvidan u populističkoj retorici francuske Nacionalne fronte, Sjeverne Lige u Italiji i pokreta pet zvijezda Beppo Grilla ili grčke Syrize.
Živi zid u Hrvatskoj
Kod nas bi takav reaktivni antiintelektualizam ilustrirali pokreti Živog zida ili pokreti euroskeptične nacionalističke struje koje stigmatiziraju tehnokratizam i oligarhizam politike. Nakon nestanka modernih totalitarizma u zapadno-američkim liberalnim društvima, pojavljuje se novi oblik antiintelektualizma pod pritiskom industrijalizacije kulture i potrošačkog materijalističkog društva. Tako i danas u SAD-u, unatoč velikom postotku visokoobrazovanih i velikim financijskim ulaganjima u znanstveno-tehnološka istraživačka postignuća, prevladavaju snažne antiintelektualne tendencije. Takav se fenomen djelomično uklapa u američku kulturnu tradiciju i proizlazi iz protestantskog puritanizma (direktni odnos s Bogom), demokratizma (koji se održava sa sumnjičavim stavom prema elitima), liberalizma (individualni izbor iznad transcendentalnih normi), utilitarizma (naobrazba se ograničava na profesionalnu tehniku), društva zabave i hedonizma koji privilegiraju materijalni užitak na štetu intelektualnog rada i napora.
Zanimljivo je reći kako je 1964. Richard Hofstadter dobio Pulitzerovu nagradu za knjigu ''Anti-intellectualism in American Life'’, u kojoj istražuje antiintelektualne korijene američke kulture u odnosu na tehnokraciju. Ostali autori poput Charlesa Pierca smatraju da je riječ o smišljenoj političkoj tradiciji u smislu održavanja stanovništva u permanentnom konzumerističkom stanju bez aspiracija za društvene promjene. Prozivanje za elitizam poistovjećuje se s najvećom uvredom u američkoj kulturi, a pogotovo u političkoj sferi. Takav je antiintelektualizam toliko prisutan da poznati znanstvenik i književnik Isaac Asimov ističe kako "u SAD-u postoji kult neznanja te je antiintelektualna tradicija sastavni dio američkog načina života". Unatoč tome što je antiintelektualizam jak, SAD ostaje najbogatija zemlja, dok američki sveučilišni i odgojni sustav sve manje kotira u svijetu.
Idiotokracija
Zapravo je to dokaz da antiintelektualizam nije proporcionalan s visokom stopom obrazovanih te neki intelektualci i umjetnici prikazuju SAD kao idiotokraciju (američki film Idiocracy Mike Judgea) u kojoj je antiintelektualizam pobijedio. Antiintelektualizam se snažno afirmira u lijevim intelektualnim krugovima za vrijeme razdoblja između dvaju ratova, kod komunističkih intelektualaca poput Paula Nizana i kasnije, iz redova pokreta 1968., kod pokreta Maospontexa i proleterske ljevice koji su veličali akciju umjesto razmišljanja i spontanost u odnosu na iskustvo i zrelost. Cijeli je pokret '68. zapravo bio impregniran antiintelektualizmom. Treba također podsjetiti kako još danas područje znanosti i školstva boluje od razornih posljedica revolucije '68. koja je omogućila rastvaranje temelja tradicionalnog akademskog obrazovanja, rada i autoriteta uime kontraproduktivne emancipacijske ideologije bratstva i jedinstva uz instaliranje novog jednoumlja političke korektnosti. Jedan od ključnih slogana šezdesetosmaške generacije ''Ni Boga ni Gospodara'', pretvorio se na dulji rok u odgojno-obrazovnu noćnu moru gubitka repera, bezgraničnog hedonizma i institucionaliziranog egoizma i negiranje intelektualnih autoriteta. Tzv. sloboda izbora na području znanosti pretvorila se u bastion nove represivne tolerancije (netolerancije uime poštovanja različitosti) i provedbe inkvizicije uime individualne slobode te kasniju pojavu postmodernizma koja promiče relativizam i neprestanu dekonstrukciju u sklopu tzv. french theory negirajući zapravo vjerske i znanstveno-intelektualne postulate.
Na kraju, kada Britanac Andy Tomlinson stigmatizira hrvatski antiintelektualizam zbog nedovoljnog korištenja domaćeg kapitala znanja i suviše izražene individualističke hedonističke crte hrvatskog naroda, treba napomenuti kako “intelektualnost” ne isključuje i određenu dozu ležernosti i epikureizma u životu. Intelekt ne mora nužno biti unosni konzument i roba već treba biti i prepoznata njegova “apstraktna i besplatna“ funkcija u društvu, kao nešto što se ne bi smjelo instrumentalizirati, uniformizirati i komercijalizirati jer novi neoliberalni antiintelektualizam današnjice proizvod je globalne potrošačke društvene nivelacije.
>>Jahači apokalipse kalifata: Kontrola izvan – kontrole
>>Zašto je Günter Grass važan za dekomunizaciju Hrvatske?
dobra je analiza jer raskrinkava predrasude o "pametnoj lijevici" i tzv.anti-intelektualnoj desnici .