Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Čuđenje redu ispred HNK govori koliko smo duboko potonuli u ružnoću i prostotu

Baletne čarolije i glazba Čajkovskog su poput slapa koji čisti oči, uši i dušu
05. studenoga 2017. u 08:43 13 komentara 1989 prikaza
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Prvi, šesti, četvrti, peti... Glazbenici i glazbeno obrazovani ljudi prepoznat će u ovim brojevima harmonijski obrazac, jedan od najjednostavnijih, kojim barataju svi autori popularnih i jeftinih pjesmuljaka. Izmjena durskih trozvuka na prvom, četvrtom i petom stupnju durske ljestvice, a među njima još i molski trozvuk na šestom stupnju.

svi žele ulaznice 'Interes za predstavu Orašar dokazuje kako je kazalište u Hrvatskoj iznimno važno'

Čim svladate ta četiri zahvata na vratu gitare, već ste sposobni zasvirati i zapjevati u društvu. Četiri akorda poput četiri lego kockice.
Takvo nizanje suzvučja zove se harmonijska progresija. Jedno od prvih poglavlja glazbeno-teoretske nauke o harmoniji ovjekovječio je Leonard Cohen u jednom stihu svoje pjesme “Hallelujah”: “It goes like this, the fourth, the fifth, the minor fall, the major lift...” Cohen, jedan od genija koji je od tih nekoliko istih kocki izgradio toliko različitih pjesničko-glazbenih minijaturnih čuda, opisao je kako grešni i zbunjeni kralj David sklada psalam svom bogu: “ide ovako, četvti, peti, mol koji pada, dur koji diže...”.

Toliko znanja glazbene teorije dobar je temelj za svu nadogradnju i istraživanje bezobalnih mora glazbe na koje se ljudi u životu otiskuju, ovisno o svojoj mašti, znatiželji, ukusu, hrabrosti, ali i životnim i društvenim prilikama u kojima žive. Upravo zato, glavni cilj glazbenog obrazovanja u općim osnovnim školama trebao bi biti da nijedno dijete ne ode u svijet i život bez osobnog iskustva stvaranja glazbe u tih nekoliko najjednostavnijih koraka. Naravno, neće glazbenik postati svatko tko to nauči, a pogotovo umjetnik. Tu nema pravde, to je stvar dara koji se dobiva ili ne. I ne samo dar stvaranja glazbe, nego već i samog prepoznavanja, sposobnosti da se osjeti to klizanje niz padine mola i uspinjanje po stepenicama dura, raspoznavanje i razlikovanje boja zvuka da bi se barem naslutio razgovor violina s flautama, violončela s klarinetima, da bi se moglo sluhom i duhom gledati gusto tkanje sličnih glasova u jednom gudačkom kvartetu...

Zato bi svakom djetetu, a i odraslom građaninu trebalo pružiti makar priliku da osjeti umjetnost glazbe. Doduše, premda većina ljudi nije toga svjesna, svi upoznaju snagu glazbe gledajući filmove. Mnogi bi ljudi ostali začuđeni, zatečeni i razočarani kada bi neki filmski prizor koji im je inače najdraži, najdojmljiviji, najpotresniji, najtužniji ili na bilo koji drugi način najsnažniji, gledali bez glazbe koja ga prati.

Tako je i s baletom. Pogotovo s Orašarom Petra Iljiča Čajkovskog zbog kojeg su neki dan građani satima stajali u redu koji je vijugao oko zgrade zagrebačkog HNK. U skladu s bajkovitom pričom bajkovita je i scenografija. Kostimi i maske moraju biti raskošni da bi dočarali sva ta bića kojima su napučeni mašta i snovi jedne djevojčice. Od balerina i baletana i u toj se predstavi, kao i u drugima koje plešu, traži da još jednom polete bez pomoći bilo kakvih naprava, trikova i digitalnih efekata, da prkose fizičkim zakonima kako bi postali samo utjelovljenje glazbe koja je potpuno bestjelesna i jednostavno prelijepa.

Glazbena partitura Orašara jedan je od najčudesnijih kataloga prelijepih melodija i skladateljskog umijeća. Od lakih poteza gudala ispod kojih izlijeću prvi tonovi uvertire do veličanstvenih simfonijskih slika koje se grade, blistaju i nestaju. Valceri cvijeća i snježnih pahuljica dio su vizija koje se izmjenjuju jedna za drugom ne ostavljajući slušatelju ni trenutak da predahne, obriše oči i sabere se prije nego što ga sustigne novi val čiste ljepote.

Pomama Nezapamćena gužva ispred HNK!

Kada sam ovaj tekst počeo harmonijskom brojalicom prvi, šesti, četvrti, peti u ušima mi je bio duboki pizzicato kontrabasa i dvije harfe na kojima se nižu ti akordi u tonalitetu G-dura i u tempu Andante maestoso. Tako počinje Pas de deux, ples vile i princa, za mene glazbeni vrhunac cijelog Orašara. Nad tim akordima u polaganom, otmjenom i profinjenom ritmu, genije Čajkovski spušta jednu običnu dur-ljestvicu. Silaznu. Onu koju djeca nauče u prvom razredu glazbene škole. Do, ti, la, so, fa, mi, re, do. I tako nekoliko puta. Najprije u violončelima. Pa onda u flautama i klarinetima. Pa u fagotu i basklarinetu. A orkestar se oko te jednostavne melodije polako budi i rascvjetava. U nekoliko minuta izgradi se prizor silnog dramatskog naboja, s kulminacijom u tutnjavi trombona i tube. I odjednom, da ne znate ni kako ni zašto, umiveni ste vlastitim suzama. Nađete se iznad prostora i vremena, iznad svega zlog i ružnog oko vas i u vama samima. Glazba vas zalijeva poput slapa, čisti vam oči, uši i dušu.

Mnoge se znanosti već desetljećima bave proučavanjem tog fenomena, ali mogu ga samo opažati i registrirati, ali ne i objasniti, jer to bi značilo proniknuti u samu tajnu stvaranja, vrijednosti i jedinstvenosti čovjeka. Tko je barem jednom došao blizu takve ljepote, neće se iščuđavati, niti će nezapamćenim čudom nazivati ljude koji satima stoje u redu da bi kupili ulaznice za predstavu Orašara. Trebalo bi te iščuđavajuće vijesti i senzacionalne naslove ovako proširiti: usprkos svoj ružnoći i prostoti, svim banalnostima i vulgarnostima i svem promoviranju površnosti i neznanja kojima već godinama, mi, hrvatski i svjetski mediji, novine, televizije i portali, zasipamo ljude, eto, još uvijek ih ima na tisuće koji prepoznaju i traže nešto dobro, lijepo, plemenito i trajno.

Blagajna HNK radila je taj dan do devet navečer, sve dok nije prodana i posljednja ulaznica za svih četrnaest predstava Orašara u prosincu i siječnju. Nije to ništa nezapamćeno. Tako je već godinama. Rasprodano je već i svih devet predstava Labuđeg jezera. Tako je širom svijeta, tako je i u Zagrebu, u kojem će Orašar biti izvođen uza živu izvedbu orkestra, čije će disanje pod vodstvom izvrsnog maestra Čobanova bajku učiniti još snažnijom i ljepšom. To je znak da još uvijek postoji civilizacija i kultura i da joj i mi pripadamo. Dok god se ta ljepota uzdiže nad hrpama mentalnog smeća u kojem se gušimo, ima nade i života.

Apoksiomen -  praizvedba u zagrebačkome HNK Premijera “Apoksiomen” je protest protiv ratova, ali i bogova Nina Violić Kao društvo ne shvaćamo da je država naša, a ne onih s Markova trga Orašar Svi ludi za baletom Fenomen Orašara ne poznaje socijalne ili druge granice, pred HNK kilometarski red
Od polja do polica u 24 sata
Domaći proizvodi koji u najkraćem roku dolaze na police dućana kako bi mi imali svježe voće i povrće
  • Croman 95:

    Dovoljno je reći, Pofuk.Da ti pokvari prvu jutarnju kavu.

  • Vito:

    Čuđenje redu ispred HNK govori koliko smo duboko potonuli u ružnoću i prostotu ::::::: I neobrazovanost te neukost __ Sramota za novinarstvo __ No, ništa čudnog kad se osvrnemo na prošlost i komunizam __ U komunzmu se ružnoću i prostotu, ... prikaži još! neobrazovanost te neukost poticalo i praktički "uzgajalo" __ To nam sad "dolazi na naplatu" __ Neuki i neobrazovani "novinari" u službi udbaške klike koji putem novinskih članaka "peru mozak" čitateljstvu kako bi im skrenuli pozornost sa stvarnih problema u Hrvatskoj. __ "Daj raji kosti da ih glođu" kako bismo bezbrižno vladali i dalje pljačkali Hrvatsku "u zakonskim okvirima" __ Da bi "novinar" prepoznao bit problema mora nešto i znati __ No, sadašnje "novianrstvo" se temelji na prepisivanju tekstova "iz visokih" ili "pouzdanih" izvora __ Nekolicinu pravih novinara su pobili, stari su umiroviljeni po sili zakona, a preostale neuke ispranih mozgova prestrašili otkazima __ Sadašnji "novinari" "mašu repom" svaki put kad im "gazda" dodjeli plaću ili "honorar" pa pišu ono što "gazdi" odgovara, a to su teme zatupljivanja i obmanjivanja čitateljstva i gledateljstva u Hrvatskoj.

  • tolitol:

    Čuđenje redu ispred HNK ne govori o tome koliko smo duboko potonuli u ružnoću i prostotu, kako to fantazira novinar, nego proizlazi iz činjenice da u 2017. u Zagrebu očito nije moguće kupiti željenu ulaznicu na internetu, iako se iz ... prikaži još! svake i najmanje ruralne sredine u Hrvatskoj preko interneta bez ikakvih problema i sasvim normalno može kupiti ulaznica za predstavu u bilo kojoj kazališnoj ili opernoj kući u Beču, Milanu, Bayreuthu, Londonu itd. To je ono čemu se ljudi čude. Vrlo jednostavno, a očito opet nekima nevjerojatno komplicirano. Kao i HNK-u koji očito u 2017. još nije u stanju raspolagati internetskim sustavom za prodaju karata.