Među temama koje povremeno „zabavljaju“ hrvatsku javnost je i navodna dilema o tome treba li hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem smatrati „ustaškim“, pa ga zbog toga prognati iz javnosti i zabraniti. To se dakako odnosi i na korištenje hrvatske trobojnice na čijem je zastavnom polju apliciran takav hrvatski grb s početnim bijelim poljem. U jednom medijskom prilogu koji je reagirao na javno isticanje takve zastave u Splitu u kolovozu 2019. ista je označena „ustaškom trobojnicom“ i „obilježjem NDH režima“, a navodno je zbog „prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi“. Isticanje te zastave posljedovalo je i kaznenim postupkom pred Državnim odvjetništvom u Splitu.
Djecu iz Osnovne škole Ivana Meštrovića na zagrebačkom Jarunu koja su 2010. u Zagrebu na kacigi vojnika na jednom navijačkom muralu u Zagrebu naslikala takav grb netko je zbog toga prijavio policiji, no privedeni dječaci ubrzo su pušteni jer ono što su učinili nije bilo ni po čemu sporno. Niz primjera iz posljednjih nekoliko godina pokazuje kako dio naših sugrađana robuje stereotipu o navodnom ustaškom karakteru hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem.
Kolokvijalno se u javnosti često koristi pojam „ustaški grb“, no takvo što nikada nije postojalo. Ustaška organizacija do 1941. i Ustaški pokret u NDH koristili su, naime, ustaški znak, koji je bio posve drukčiji od unaprijed spomenutih grbova, a nisu imali ni posebnu zastavu. Simboli NDH su se također razlikovali od zastave iz Splita i grba s Jaruna. Zakonska odredba o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 30. travnja 1941. sadržavala je, naime, odgovarajući opis tih simbola te je nemoguće pomiješati izgled grba i zastave te državne tvorevine s onim što se danas nerijetko etiketira kao grb i zastava NDH, odnosno kao ustaški grb i ustaška zastava.
Prema zakonskoj odredbi, grb NDH je „štit sa 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih (…) tako, da je početno polje bijelo (srebrno). Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U tamno modre boje“. Zastava NDH „je zastava sa tri vodoravno položena polja (...). U sredini bijelog polja je državni grb Nezavisne Države Hrvatske bez tropletne vitice. (…). Na crvenom polju kraj koplja nalazi se vitica, kao ona na grbu, izvedena crveno tako, da je njena površina ostavljena bijela. U njenom bijelom polju je veliko tamno modro slovo U. “Prema tome je znak u obliku tropletne vitice koji je sadržavao slovo U kao simbol Ustaškog pokreta obilježio simbole NDH kao isključive simbole baš te državne tvorevine te je bio pokazatelj ideološkog temelja vlasti u njoj.
“Ustaški grb”
Grbovi i zastave koji ne sadrže takav znak jednostavno nisu grb i zastava NDH, odnosno „ustaški“ grb i zastava. Uz to u Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske nema odredbi koje bi priječile uporabu takvih simbola. Oni po svojemu obliku nisu istovjetni grbu i zastavi Republike Hrvatske, no dio su povijesnog nasljeđa i pripadaju hrvatskoj heraldičkoj i veksilološkoj baštini.
Iako je početno polje najstarijeg zasad zabilježenog hrvatskog šahiranog grba bilo crveno, za prva desetljeća njegove uporabe karakteristična je upravo većinska uporaba grbova s početnim srebrnim poljem. Dobar su primjeri grb iz 1495. godine u Innsbrucku i onaj na Carskom prozoru (Kaiserfenster) u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu iz 1514. godine. Prvi šahirani grb koji je sigurno nastao u Hrvatskoj onaj je na pečatu kraljevstva (Sigillum regni) na povelji iz Cetina kojom su 1. siječnja 1527. hrvatski staleži za hrvatskoga kralja izabrali Ferdinanda I. Habsburškog. Sadržavao je čak 64 polja, no nestručna izrada pečata postavlja dvojbu o boji početnoga polja toga grba.
Ono što je sigurno jest da brojni primjeri iz sljedećih stoljeća pokazuju da je važna karakteristika u uporabi šahiranoga grba bila nedosljednost u određivanju boje početnoga polja i broja polja. Taj je grb kao simbol Kraljevine Hrvatske bio prepoznatljiv ne po broju polja i početnom polju, nego po tome što je bio šahiran sastojao se od crvenih i bijelih (srebrnih) polja. U to doba taj se grb najčešće rabio zajedno s druga dva hrvatska zemaljska grba, slavonskim i dalmatinskim, te je s njima činio grb tadašnje hrvatske države – Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Grb od 25 polja
Procesi hrvatske nacionalne integracije i stvaranja suvremene hrvatske nacije tijekom 19. stoljeća su upravo hrvatski šahirani grb istaknuli kao općehrvatski nacionalni simbol, odnosno simbol hrvatske nacionalne identifikacije. Zbog toga je od kraja toga stoljeća takav grb zajedno s hrvatskom trobojnicom, često i apliciran na nju, masovno korišten među Hrvatima u svim hrvatskim zemljama kao prepoznatljiv općehrvatski simbol. S vremenom počela je prevladavati inačica od 25 polja, a od samog kraja 19. stoljeća pa do svršetka Prvoga svjetskog rata dominantna je inačica s početnim bijelim poljem.
Nebrojeni su primjeri takvih grbova od kraja 19. stoljeća do svršetka Prvoga svjetskog rata, pri čemu vrijedi izdvojiti zastavu tadašnjega Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (tada poznato i kao Hrvatsko sveučilište; današnje Zagrebačko sveučilište), koja je izrađena godine 1907. po nacrtu poznatog hrvatskog slikara Bele Csikosa Sesije. Na toj hrvatskoj trobojnici je na obje strane zastavnog polja apliciran i hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim bijelim poljem.
U isto je doba hrvatskoj javnosti bilo dostupno nekoliko desetaka razglednica s domoljubnim motivima, koje su prije svega sadržavale prikaze hrvatskih grbova i zastava. Često su grbovi i zastave kombinirani s vedutama gradova. Bile su u prodaji u Banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a po svoj prilici i u Istri i u Bosni i Hercegovini. To su bile jeftine i svim slojevima stanovništva lako dostupne publikacije koje je bilo jednostavno čuvati. Masovno su korištene, a nože se pretpostaviti da su utjecale na oblikovanje pogleda mnogih suvremenika o tome kako bi trebali izgledati hrvatski nacionalni simboli. Istodobno su njihovi prikazi odgovarali poimanju mnogih o izgledu tih simbola. Autori motiva su kao hrvatske nacionalne simbole izdvojili hrvatski šahirani grb i trobojnicu. Grb je u većini slučajeva počinjao bijelim poljem, a najčešće su to bili grbovi od 25 i od 30 polja.
Propašću Austro-Ugarske Monarhije godine 1918. i ulaskom hrvatskih zemalja u sklop jugoslavenske države došlo je i do znatne promjene u korištenju hrvatskoga šahiranoga grba. Iako je prva inačica grba nove države potkraj 1918. godine sadržavala hrvatski šahirani grb od 20 polja koji je počinjao bijelim poljem, ipak je u smislu izgleda hrvatskoga grba u sklopu toga grba konačna inačica koja je usvojena u veljači 1919. sadržavala grb od 25 polja s početnim crvenim poljem. Ta promjena nije bila plod bilo kakve političke namjere, nego je bila riječ o likovno-grafičkim razlozima. Unatoč otporu vodećih hrvatskih političkih snaga velikosrpskoj dominaciji u novoj državi, ipak su one bez iznimke i same u prvom redu koristile hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem, pa i Hrvatska stranka prava čiji je istaknuti član bio budući ustaški poglavnik Ante Pavelić. U to doba pitanju boje početnoga polja nije pridavana nikakva politički motivirana pozornost.
U međuraću je korišten i grb s početnim bijelim poljem. Od početka tridesetih godina takav je grb u sklopu svojih simbola u inozemstvu koristio i novostvoreni Ustaško-domobranski pokret pod vodstvom dr. Ante Pavelića, u znaku Ustaške organizacije i u znaku organizacija Hrvatskoga domobrana. Istodobno su znak istovjetan znaku Hrvatskoga domobrana koristile i brojne organizacije Hrvatske seljačke stranke u inozemstvu.
U domovini su pak tijekom tridesetih godina i hrvatski nacionalisti, među njima i Pavelićevi sljedbenici, uglavnom koristili grb s početnim crvenim poljem. Uspostava NDH u travnju 1941. donijela je postanak već opisanog grba i zastave NDH, koji su se održali do propasti te državne tvorevine u svibnju 1945.
U grbu Narodne Republike Hrvatske iz godine 1947., koji je kao grb Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) ostao u službenoj uporabi do srpnja 1990., hrvatski šahirani grb je kao njegov središnji element počinjao crvenim poljem. Komunistički pritisak na sve nacionalno priječio je u godinama i desetljećima nakon 1945./1947. značajnije iskazivanje nacionalnih osjećaja, pa i isticanje nacionalnih simbola osim onih službenih – grba i zastave NRH/SRH.
Val liberalizacije u drugoj polovici šezdesetih godina je zakratko omogućio slobodnije izražavanje nacionalnih osjećaja, što je u Hrvatskoj kulminiralo Hrvatskim proljećem godine 1971. U tom su sklopu sve češće javno isticana i hrvatska nacionalna obilježja bez komunističkih („socijalističkih“) oznaka, a među njima su i primjeri hrvatskih šahiranih grbova od 25 polja s početnim bijelim poljem. O tome svjedoče etikete na boci popularnog vinjaka „Trenk“, koji je od travnja 1969. proizvodila tvornica „Zvečevo“ iz tadašnje Slavonske Požege. Poznajući tadašnji sustav, teško da je autor takvo što mogao učiniti na svoju ruku i bez nadzora svemoguće Partije. Pritom je bila riječ o proizvodu za masovnu potrošnju koji je bio izložen pogledima mnogih potrošača. Očito je, dakle, da nisu očekivani problemi i da grb na etiketama nije smatran spornim, a najmanje „ustaškim“, što je u ono doba bila etiketa koja je vodila ravno u zatvor. Na to upućuje i grb s bijelim poljem na zbirci gramofonskih ploča „Antologija hrvatske glazbe“ iz početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa čak i na izdanju iz 1973. godine, koje je dakle objavljeno nakon sloma Hrvatskoga proljeća.
Uporaba simbola do sloma Hrvatskoga proljeća može stvoriti dojam da je tada vladala svojevrsna idila u pogledu uporabe hrvatskih nacionalnih simbola bez komunističkih obilježja ili su oni bili slabo vidljivi. Liberalizacija ipak nije značila i potpuni kraj progona te su neke od onih koji su ih koristili ipak dočekali progoni i kazne. Poznati primjeri redarstvenoga i sudskog progona pojedinaca ili skupina zbog isticanja simbola koji nisu sadržavali komunističke simbole nakon sloma Hrvatskoga proljeća pokazuju kako vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nisu boji početnoga polja hrvatskoga šahiranog grba pridavale pozornost.
Prvenstveni razlog progona bio je nedostatak službenih komunističkih simbola, a ne boja početnog polja. Usvajanju suvremenog grba i zastave Republike Hrvatske, kasnije i obilježja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji se temelje na hrvatskom šahiranom grbu od 25 polja s početnim crvenim poljem prethodila je osobito u proljeće i ljeto 1990. godine intenzivna javna uporaba grba (pa i onog apliciranog na zastave) s početnim bijelim poljem, a u neslužbenoj uporabi su se takvi grbovi i zastave zadržali do današnjega dana.
Heraldička tradicija
Odgovor na pitanje zbog čega pojedinci i skupine unatoč postojanju državnih simbola RH i simbola Hrvata u BiH povremeno još uvijek koriste druge inačice hrvatskih nacionalnih simbola zahtijevao bi posve novo istraživanje koje bi nedvojbeno trebalo uzeti u obzir brojne društvene i političke procese i probleme koji opterećuju hrvatsko društvo. Držim kako u demokratskom društvu njihovo korištenje bez obzira na razloge ne bi trebalo biti upitno. Oni su nedvojbeno dio hrvatske heraldičke (i veksilološke) tradicije te su u nekim povijesnim razdobljima bili snažno sredstvo nacionalne identifikacije.
Pritom nisu utemeljena na činjenicama i danas prisutna sumnjičenja hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem i hrvatske trobojnice s apliciranim istovjetnim grbom kao navodnih ustaških simbola (odnosno simbola NDH). Ustaški znak te državni simboli NDH bili su, naime, jasno definirani i posve određenog oblika koji je kao njihov sastavni dio uključivao slovo U kao simbol ustaštva.
Bravo za članak. Konačno nešto činjenično bez politiziranja.