Vijest je samo naoko šokantna – Miroslav Ćiro Blažević, trenerska nogometna ikona i nacionalni hrvatski mit uoči europarlamentarnih izbora snimio je promidžbeni spot za stranku Milorada Pupovca, za SDSS, koja je sa svojim srbovanjem ekstremno daleko od njegova hrvatovanja. Kažem, samo naoko šokantna, jer ništa ne može biti tako šokantno kao ulazak Hrvatske u Europsku uniju s manje od trećine glasova ukupnog broja birača. Ako tako naše članstvo u EU nema legitimiteta u narodu, zašto bi logike što proizlazi iz političkih orijentacija morali imati Pupovčev poziv Ćiri da snimi spot i Ćirin pristanak na tu “pustolovinu”!? Apsurd obljubio apsurd i rodio se apsurd.
Ali ako nema političke logike u toj suradnji, ima je upravo u njezin nedostatku. Ovisno o tome kako ga tko doživljava, Ćiro je bio ili jest hrvatski domoljub, veliki hrvatski domoljub, hrvatski nacionalist, ekstremni hrvatski nacionalist, “ustaša”, progonjeni miljenik uzavrelih masa, i još svašta, ali ništa od onoga što bi se moglo spregnuti s političkim svjetonazorima Milorada Pupovca. Međutim, Ćiro Blažević je i predstava, simpatični, kadšto duhoviti, narodni i narodski zabavljač koji može biti privlačan i onima kojima baš i ne odgovara njegov politički imidž, njegovo hrvatstvo i hrvatovanje. Ima u njemu nešto i narodsko, i univerzalno, svjetsko, nadnacionalno i nadlokalno, ima neke bjeline poput bjeline njegova legendarnog dugačkog šala na kome svatko može ubilježiti svoja očekivanja i dobitke.
Lukavi Pupovac, ili neki drugi Srbin iz SDSS-a, ali svakako promućuran, odlučio je tu Ćirinu osobinu iskoristiti bez velikog rizika da bi mogao razgnjeviti Srbe u Hrvatskoj, od kojih bi neki mogli i likovati što su ga pridobili. A vjerojatno ni Ćiro neće izazvati neki osobiti bijes svojih poklonika. Mnogi će zacijelo taj njegov izlet u srpstvo doživjeti kao još jednu njegovu predstavu, što će biti jače od činjenice da je takvu nisu očekivali. Ćiro je još uvijek vitalan, ali je ipak riječ o ostarjelom nacionalnom junaku čija su junaštva davno prestala, usahla puno prije nego što će usahnuti njegovo nastojanje da u javnosti od njih živi, i to gromoglasno živi.
Pupovac ili tko drugi iz SDSS-a i to vrlo dobro zna, zna da je Ćiro svoje hrvatstvo “potrošio”, odživio, da u njemu nema više što dati, pa će se možda htjeti iskazati u hrvatskom srpstvu. Pa ako i nije taj Srbin htio biti pošten, ispao je pošten, ako i nije htio priznati, priznao je da su njegovi simboli hrvatski simboli, i da se Srbi samo s njima mogu naći u zajedništvu s Hrvatima. Pupovac sigurno nikad ne bi molio Ćiru da sudjeluje u spotu za parlamentarne izbore u Hrvatskoj, puno mu je lakše a i za Ćiru prihvatljivije poistovjetiti se s hrvatskom legendom za europarlamentarne izbore u kojima je nacionalni akcent mnogo slabiji.
Kad se saznalo za spot, Ćiro je za medije izjavio: “Radi se o tome da su me oni zvali, a ti znaš da ja volim sve ljude i ne dijelim ih po nacionalnosti, svima sam spreman pomoći. Srbi su me zvali, dok se ovi moji nisu sjetili. Samo ne znam hoće li mi moja publika uzeti za zlo ako se pojavim u SDSS-ovu spotu”.
Ćiro ima sreću što ga više kao trenera nema na stadionima, a moglo bi mu se preporučiti da ne dolazi ni kao gledatelj, ili da dolazi poskrivećki, jer bi mu dio navijača, na primjer onih koji su mu nekad skandirali “Ćiro pederu”, sada mogli skandirati “Ćiro Srbine”, ili, ne dao Bog, još nešto opakije.
I Pupovac i Ćiro ovim su potezom izbore za Europski parlament smjestili tamo gdje im je i mjesto, da oprostite, u zajebanciju u znaku koje je bio i referendum o ulasku u EU na kojem smo postali članicom Unije sa samo oko 29 posto ukupnog broja birača.
Pa ipak, Ćiro treba moliti Boga da njegov spot ima što manje učinka, da hrvatski Srbi ne dobiju svoga predstavnika u Europskom parlamentu, jer ako ga dobiju pa tamo bude onakav kakav je Pupovac u Hrvatskoj i Pupovac u Srbiji, mnogi će Hrvati krivicu svaljivati na legendarnog trenera i slati ga u neku stvar.
No teško bi taj zastupnik mogao Hrvatskoj učiniti onoliko puno štete koliko je bilo malo koristi od dosadašnjih hrvatskih europarlamentaraca. Ćirin prijekor da ga se “ovi moji nisu sjetili” je na mjestu, jer on se 1998. godine u Francuskoj i uspjehom i ponašanjem, pogotovo nošenjem kape stradalog francuskog policajca koje mu je donijelo nezapamćene simpatije, iskazao i kao stručnjak, i kao čovjek, i kao Europejac. Takav, u nekom domoljubno-promidžbenom spotu mogao je biti efektan.
Pogledajte i naš intervju s legendarnim Ćirom:
Performer Labrović je otišao u Njemačku, netko ga mora zamijeniti. Ćiro je svestran, može on to!