Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 119
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
06.09.2020. u 11:14

Ideja pravednog društva došla je iz potrebe, iz tisućljetnog trpljenja, ponižavanja, izrabljivanja.

O, kako je socijalizam još uvijek moćna i gromovita riječ. Nakon svih falsifikata, poraza, povijesnih pronevjera i diskreditacija, nakon što se i sama lijeva internacionala potrudila zatrti smisao ove ideje i dublje od korijena, socijalizam i dalje služi kao strašilo bulumenti političkih strašila koja njime pokušavaju ocrniti neistomišljenike.

Prosto je nevjerojatno da je socijalizam uopće terminološki u upotrebi, ali način na koji se to čini jedino što otkriva jest alergija ljudske svijesti na najmanji znak možebitne jednakosti svijeta. Nikada nije postojalo vrijeme u kojem su ljudi bili jednaki pa se i danas sve čini kako ono nikada ne bi postojalo. Socijalizam bi trebao plašiti svaki čovjekov najneznatniji san o pravednosti, solidarnosti, pristojnosti, dijeljenju, odmjerenosti, nenasilju. Znam, znam sada će silni skočiti na prednje i zadnje noge i zaurlati o stratištima koja su se povijala ispod crvene zvijezde, o milijunima koji su patili pod diktatorima i dželatima, kojima socijalizam nije donio ništa nego patnju, smrt i golgotu.

Samo, zar stvarno mislite da je to što se događalo u svijetu 20. stoljeća doista bio socijalizam, da je i jedan režim pogodio bit ideje, a da je nakon deklarativne upotrebe nije zloupotrijebio i koristio kao alibi? Socijalizam nije nastao iz zabave i dosade. Ideja pravednog društva došla je iz potrebe, tisućljetnog trpljenja, ponižavanja, izrabljivanja. Mase su podnosile, čekale i kuhale i u momentu kada je užas eksplodirao, što se od vremena do vremena u povijesnoj neminovnosti mora i dogoditi, ono što je eksplozija proizvela nije se promatralo kao posljedica nego kao uzrok. Izvrtanje teza glavna je strategija obrane konzervativnih stavova koji žele cementirano društvo u nepromjenjivosti njegovih socijalnih podjela. Svatko u svojoj niši pronašao je lagodnost nepoduzimanja i utjehe u životarenju svakodnevice i ustajalosti služenja.

Revolucije koje su se događale kao izravna posljedica stoljetnih socijalnih pogibija zanjihale su kule i dvorce, ali ih nikada nisu do kraja srušile. Ni revolucionari se nisu usudili ići do kraja, jer to bi, neki su znali, drugi instinktivno osjećali, dokinulo i njihovu moć prema kojoj su se upravo uspinjali. Revolucija u ime socijalne pravednosti zato je stala na frtalj puta, nad ponorom masovnih grobnica i eliminiranja onih dijelova bivše vlasti i iživljavanja na onolikom dijelu ljudi koliko je bilo potrebno da se isti socijalni bunt pacificira pred novim poretkom. Ideja besklasnog društva, koja će značiti ukinuće aparata sile, što znači i države, zato i nije smjela biti realizirana. Jer kad nema države, nema ni vlasti, kad nema vlasti, nema ni privilegija, kad nema privilegija, nema korupcije, kad nema korupcije, nema razloga da itko poželi dočepati se pozicija tek da bi se radilo bona fide, da bi se ljudi u sustavu stvorenom za ljude mogli osjećati ljudski.

U toj točki prijeloma revolucija se preplaši same sebe i redovito sklizne u totalitarizam, u krajnost prekrajanja nasilne vlasti u nadvlast. Ostalo se zna iz udžbenika koje su pisali pobjednici i kojima mehanizam istine uvijek ustukne pred razboritošću utilitarnosti. I svejedno socijalizam je i danas, toliko puta promašen, strašna riječ, ali ne zbog straha od mogućeg ubijanja, kad ubijanje ni u jednom vremenu i ni u jednom demokratsko-kapitalističkom sustavu nikada nije prestalo, nego da se u startu osujeti ideja koja bi mogla stvoriti društvo koje će zaustaviti isplativost nasilnih smrti. Ono strašno u socijalizmu jest upravo ono što nikada nije dosegnuto, što se nikada nije dogodilo, a što polako oko sebe širi jednostavnu spoznaju neminovnosti da je to jedini mogući model svijeta da bismo kao vrsta opstali.

Ratovi, geostrategije, samoimenovani vođe, proroci, pomazanici, spasitelji, kraljevi; nebeski i zemaljski, vojske i policije, činovnici i državnici, sve se to pokazalo totalno neupotrebljivo i neefikasno, jednokratna opravdanja za sitne osobne koristi i globalne katastrofe. Svijet je spreman za novi model ne zato što postoji kritična masa da se on i ostvari, nego zato što objektivno više nema vremena da bi nastavio voziti po starom. Ako vam se čini da budućnosti nema, to je samo zato što živite u sustavu koji vas svjesno i s predumišljajem vrti u krug. Ne vidjeti izlaz je psihovarka u kojoj vas se zadržava na postojećem poligonu igranja zadanih uloga i ispunjavanja društvene determiniranosti s odavno prihvaćenom eshatološkom činjenicom da vašim sudbinama upravljaju viša bića; bilo s nebesa, bilo iz ureda.

Zato socijalizam 19. i socijalizam 21. stoljeća nikako ne mogu biti isti, i to ne samo zbog povijesnog iskustva ili promijenjenih tehnološko-političkih okolnosti, nego stoga što je prije 200 i 100 godina za socijalizam kao oblik progresa bilo prerano, a 2020. bi moglo biti taman. Neophodno je da se u razmišljanju o socijalizmu oslobodite predrasuda i stereotipa, da se zapitate treba li svakom čovjeku na ovoj Zemlji kvalitetna i kvantitetno dostupna hrana, mora li imati najbolju i besplatnu zdravstvenu brigu, besplatno i ideološki neopterećeno školstvo, treba li imati pravo na posao i dostojanstveno uzdržavanje obitelji.

Svejedno mi je kako će sustav samog sebe nazvati ako ispuni spomenuto i ako će u svom tkivu imati osiguran jednak tretman ljudi kao ljudi. Bez podjela, bez razlika, bez kastinstva. Čak i oni koji sebe nazivaju konzervativcima iskreno žele da njihova djeca žive bolje od njih samih pa i u tome čuči iskra progresa, promjena, a da ne govorimo koliko sam iskrenih i misaonih konzervativaca upoznao koji o budućnosti razmišljaju potpuno svjesni da su promjene nužne i da se mogu i moraju ostvariti u dijalogu. Tada i socijalizam prestaje biti babaroga. Biti jednak ne znači biti isti. Razlikovat ćemo se i dalje po nizu stvari.

Oni najbolji vući će svijet naprijed samo slobodno, bez giljotina, lomača, inkvizicija, plinskih komora, streljačkih vodova. Socijalizam ne znači jedan kazan za sve na nekom trgu, on znači puni tanjur za sve u toplim domovima u kojima život ne strahuje od sutra. A sutra dolazi, i to tako brzo da već postaje jučer...

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije