Često sam bio izložen mišljenju kako nečija znanja, sposobnosti i vještine vrijede točno koliko ih je netko spreman platiti na slobodnom tržištu. Ako je to točno, tada bi plaće trebale bi biti razmjerne potražnji za specifičnim zanimanjima među stanovništvom.
U današnjem svijetu, plaće većine uposlenih u državnom sektoru ili u privatnim kompanijama prilagođene su podmirivanju osnovnih životnih potreba. Stoga će prihodi onih koji žive isključivo od svojih plaća biti podešeni na razinu koja će zadržati veliku većinu uposlenika na poslu, ali ih pritom neće nužno činiti zadovoljnima naknadom.
Međutim, neki su ljudi plaćeni i po nekoliko stotina puta više od većine. Zašto njihov rad vrijedi više? Pojedinci koji procijene kako imaju dovoljno znanja, iskustva, te već stvorenu potražnju među stanovništvom, mogu svoje sposobnosti ponuditi na slobodnom tržištu. Kada jednom iskorače iz sustava u kojem je njihova plaća definirana, tj. državnog sektora ili tuđe kompanije, svoje usluge tada mogu vrednovati koliko god ih je netko drugi spreman platiti.
Liječnici mogu, primjerice, otvoriti privatne ordinacije u kojima im cijene usluga i prihode više ne određuje država, već oni sami, u ovisnosti o potražnji. Osobe s brojnim kontaktima, ili pak s razumijevanjem kompleksnih sustava, mogu postati privatni savjetnici ili lobisti na otvorenom tržištu.
Znanstvenici mogu napustiti državna sveučilišta i temeljem svog intelektualnog vlasništva pokrenuti vlastite kompanije, te razvijati inovativne proizvode i prodavati ih. Za sve one koji iskorače u privatno poduzetništvo i istaknu se u otvorenoj konkurenciji, ograničenja prihoda više ne postoje.
Međutim, u 20. stoljeću unutar privatnih kompanija postojala je određena solidarnost, jer su plaće rukovodećih uglavnom bile tek nekoliko puta veće od plaća većine uposlenika. Trend dugoročnog ekonomskog rasta još od Drugog svjetskog rata doveo je, međutim, u 21. stoljeću do toliko velikih profita najuspješnijih kompanija da njihovi čelnici danas mogu zaraditi naknade stotinama puta veće od prosječnog uposlenika.
Stoga su proteklih godina zarade čelnika velikih svjetskih kompanija često bile na meti kritika javnosti u zapadnim zemljama. Ipak, radilo bi se o prihodima od nekoliko milijuna dolara godišnje u kompanijama koje su znale imati i milijarde dolara profita.
Uz to, visoki prihodi i bonusi bili su isplaćivani čelnicima kompanija koji su se čitavog života obrazovali, a zatim u izrazito konkurentnom okruženju napredovali tijekom vrlo dugih i neizvjesnih karijera sve do rukovodećih pozicija. Svoje visoke prihode pravdali bi održanjem konkurentnosti svojih kompanija u trajnom, agresivnom natjecanju s ostalim tvrtkama iz istog sektora, svojim velikim znanjem i iskustvom, te brigom za plaće tisuća uposlenika i vrlo velikom odgovornošću, rizicima i stresom s kojim se svakodnevno nose.
Jesu li, dakle, direktori velikih kompanija u privatnom sektoru oni čiji se rad u 21. stoljeću najviše vrednuje i cijeni? Zanimljivo, ali nisu. Postoji, naime, skupina ljudi koja za svoj rad zarađuje još i znatno više. To su rijetki pojedinci koji su u stanju svojim izvedbama redovno zabaviti, nasmijati i usrećiti goleme mase ljudi – bile to nogometne utakmice, rock-koncerti, automobilske utrke, popularni filmovi, prilozi na YouTube-u ili humoristične serije.
Usklađeni prema satnici rada, prihodi tih, pretežno mladih ljudi - glumaca, pjevača ili vrhunskih sportaša – danas nadmašuju prihode u svim ostalim sektorima ljudske djelatnosti. Bili ljudi toga svjesni ili ne, izborima koje svakodnevno čine u svojoj osobnoj potrošnji svi oni u 21. stoljeću određuju i plaće svih drugih.
Pritom najviše traže vrhunsku zabavu – radilo se pritom o sportu, glazbi, televiziji ili filmu, koje je u ovom stoljeću zahvatila neslućena komercijalizacija.
Svjetsko prvenstvo u nogometu na najbolji je način pokazalo kakvom brzinom sve ostalo pada u drugi plan kada se stanovništvu masovno omogući vrhunska zabava s emotivnim nabojem. Neki se bune kako u tome privremenom nogometnom ludilu nema ničeg racionalnog i kako ono ne može riješiti nagomilane probleme nacije, kontinenta ili cijelog čovječanstva.
Ali, ni naši životi nisu pretjerano racionalna pojava. U njih smo ubačeni bez pitanja i bez jasnih uputa što nam je činiti, a neminovno će i završiti, pa su ljudi ponekad i zbunjeni vlastitim postojanjem.
U takvim okolnostima, svatko tko nas uspije dobro zabaviti, nasmijati i usrećiti, a što nije nimalo lako učiniti cijelom jednom narodu, učinio je nešto vrlo vrijedno – poput naše nogometne reprezentacije ovih dana u Rusiji. Stoga ne treba čuditi da se takva postignuća danas vrednuju više od svih drugih. Možda to nije racionalno, ali osjećaj je dobar.
VIDEO Ovako se slavilo nakon u svlačionici nakon ulaska u finale SP-a
