Prošli su tjedan obilježile velike polemike o pripadnosti pojedinih jugoslavenskih filmova kinematografijama nastalima raspadom bivše nam države. Sve je počelo tvrdnjom Veljka Bulajića da se njegova \"Bitka na Neretvi\" odsad treba tretirati kao djelo hrvatskih cineasta, na što su se pobunili Bosanci, čije su dvije produkcijske kuće uz Jadran film bile glavni producenti tog velikog filma.
U diskusiji koja je uslijedila mnogi su pomiješali kategorije autorskih i distribucijskih prava, lokacija snimanja te nacionalnosti filmova, što je prilično jasno definirano Europskom konvencijom o koprodukcijama, koja se primjenjuje i u našoj zemlji.
Podjela po teritorijima
Za objašnjenje odredbi Konvencije na konkretnom primjeru \"Bitke na Neretvi\" pitali smo direktora Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoja Hribara, čiji je centar u posljednjih nekoliko godina kao sufinancijer sudjelovao u nekoliko značajnih međunarodnih koprodukcijskih projekata.
– Konvencija o koprodukcijama kaže da svatko tko je uložio minimalnih 10 posto proračuna u neki film ima pravo uvrstiti taj film u nacionalnu kinematografiju. Utoliko, Neretva je legitimno hrvatski, legitimno bosanskohercegovački, legitimno srpski film – rekao nam je.
To nema veze s pravima eksploatacije ili pravima na naknadu od korištenja. Ova se pak prava utvrđuju temeljnim ugovorima između koproducenata. Obično se dijele teritoriji i mediji, i ta podjela ne mora slijediti količinu ulaganja.
Tako bi bilo logično očekivati da hrvatski Jadran film, primjerice, na svojem teritoriju ima pravo raspolagati kopijama \"Bitke na Neretvi\" jednako kao i Filmski centar Sarajevo na svojem, jer Filmski centar pravni je nasljednik davnog producenta Bulajićeva filma. Ali ako je tako, zašto je direktor sarajevskog Filmskog centra javno optužio Jadran film za nezakonito gospodarenje tim filmom?
Objašnjenje smo pokušali dobiti od direktora Jadran filma Vinka Grubišića, ali on nam je uz očit oprez rekao da se radi o velikom nesporazumu te da se za sva pitanja o distribucijskim pravima javimo Bosancima.
Takav odgovor objavljen u Večernjem listu ponovno je aktualizirao priču da tvrtka Jadran film, koja je u privatizaciji preuzela imovinu nekadašnjeg istoimenog poduzeća, nakon čega se u njenim prostorima nije realizirala nijedna velika koprodukcija po kakvima je ta nekad državna tvrtka bila poznata u čitavom svijetu, možda i nema nikakva prava na filmove iz arhive bivšeg Jadran filma!
Da u privatizaciji Jadran filma mnogo toga nije bilo čisto jasno je već godinama, a popis imovine tvrtke Jadran film objavljen u izvješću Državnog ureda za reviziju zaista ne sadrži ni jedan jedini film, već samo zemljište, građevinske objekte, vozila, strojeve, sitni inventar i komunalnu strukturu. Ipak, na službenim stranicama filmova koje današnji Jadran film distribuira naveden je niz filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji, što upućuje na činjenicu da Jadran film i dalje gospodari arhivom bivše tvrtke.
Tu kompliciranu situaciju odlično ilustrira primjer \"Pada Italije\" Lordana Zafranovića, koji je snimljen u koprodukciji Jadran filma i Centar filma iz Beograda, dakle može se jednako smatrati hrvatskim i srpskim filmom, no distribucijska prava pripala su nekadašnjem Jadran filmu.
– Češka televizija još je prije godinu dana iskazala interes da trilogiju koja obuhvaća \"Okupaciju u 26 slika\", \"Pad Italije\" i \"Večernja zvona\" uvrsti u svoj prestižni ciklus svjetskih klasika i obratila se Jadran filmu da kupi pravo na prikazivanje u toj državi. Od tada na sve moguće načine pokušavamo da Jadran film proda ta tri filma Česima, i do danas se to nije dogodilo. To osnažuje strah da Grubišić nema pravno uporište za prodaju filmova iz arhive bivšeg Jadran filma, jer nemoguće je da ne vidi poslovni interes u tome da inkasira novac od češke televizije – rekla nam je Olujka Jasprica iz Zafranovićeve produkcije Zafra film.
Katastrofalno stanje kopija
Na takvu je nejasno definiranu situaciju dramatičnim pismom pročitanim na njegovoj komemoraciji upozorio i pokojni redatelj Krsto Papić, koji je ustvrdio da je država 1990-ih uzela filmove snimljene u Jugoslaviji, dala ih protuzakonito svojim tajkunima, a da same autore nitko nije za to pitao.
Zbog toga se Bulajićeva akcija za proglašenje \"Bitke na Neretvi\" hrvatskim filmom u dijelu filmske zajednice smatrala pokušajem umanjivanja efekta Papićeva pisma, no u razgovoru s autorom uvjerili smo se da to nije tako, već da se radi o simboličkom činu kojim se Bulajić nadao natjerati Jadran film da preuzme odgovornost za katastrofalno stanje u kojem se trenutačno nalaze kopije njegova filma. A činjenica je da se u prebrojavanju krvnih zrnaca filmovima i borbi za unosna distribucijska prava o zaštiti i restauraciji filmova zapravo nitko ne brine. A to je također problem o kojem treba više javno govoriti.
>> Bulajić: Sada bi svi svojatali Neretvu, ali ja tražim brigu o filmu
