Računa se da u Hrvatskoj ima više od milijun stanovnika koji su podrijetlom iz BiH, a po nekim demografskim procjenama čak i 1.300.000. BH-Hrvati stoljećima su demografski hranili Hrvatsku još od vremena prije pada prostora Bosne i Hercegovine pod osmanlijsku vlast.
No, taj se demografski bazen upola ispraznio, što se negativno odražava na demografsku sliku Republike Hrvatske, a po nekim demografskim procjenama, taj bi bazen mogao biti još plići. Velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu učinila je svoje, broj Hrvata u BiH se prepolovio. Na prostoru Republike Srpske prije agresije živjelo je blizu 220.000 Hrvata, a sada samo oko osam tisuća. Velik dio protjeranih Hrvata s tog područja završio je negdje na području RH. U Banjoj Luci je, primjerice, prema popisu stanovništva 1991. godine živjelo 29.000 Hrvata, a sada 5100.
Na području Dervente, Bosanskog Broda, Odžaka, Bosanskog Šamca, Orašja, dijelova Modriče, Gradačca i Brčkog do velikosrpske agresije živjelo je oko 127.000 Hrvata, a sad su tu Hrvati gotovo rijetkost. Ali se zato jedno naselje u Sesvetama zove „Mala Bosna“! Prema raspoloživim i provjerivim podacima, na prostoru Federacije BiH Armija BiH protjerala je 155.000 Hrvata, a s prostora ovog entiteta, na kojima nije bilo vojnika Armije BiH izbjeglo je oko 104.000 Hrvata. Najveći postotak prognanih i izbjeglih završio je u Hrvatskoj. No, prema nekim relevantnim istraživanjima, upravo su oni nekako „najspremniji“ za iseljavanje iz Hrvatske.
‘Izdaju’ ih prezimena
Prema podacima Vlade Federacije BiH, oko dva milijuna osoba iz BiH živi izvan granica ove države. U dokumentu Strategija suradnje s iseljeništvom iz 2017. godine stoji kako u Hrvatskoj živi 394.146 ljudi iz BiH. Kad se njima pridodaju djeca i unuci, dobije se više nego impozantna brojka. Demograf Anđelko Akrap smatra da se broj Hrvata u BiH uvelike smanjuje, a demograf Stjepan Šterc ističe kako bi za desetak godina broj Hrvata u BiH mogao pasti na samo 200.000, što bi nepovoljno djelovalo i za demografsku sliku Hrvatske.
No, najnoviji pokazatelji govore o pozitivnim demografskim trendovima u zapadnoj Hercegovini pa ne bi trebalo biti baš previše crno. Hercegovci vjeruju u onu staru: Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli! Prema nedavnim istraživanjima, Hrvati iz BiH najviše su se iseljavali u Hrvatsku, zatim u Sloveniju pa Njemačku. Prema rezultatima istraživanja koje je obavio specijalizirani portal Posao.ba, Hrvatska je za čitavu 2018. godinu izdala 17.953 radnih dozvola za građane BiH. No, ta brojka već je u svibnju prošle godine bila premašena.
Demograf Akrap upućuje na useljavanje pripadnika muslimanske vjere u BiH, što sve više mijenja bh. etničku sliku. CIA predviđa da će do 2060. godine BiH morati „uvesti“ milijun stanovnika. Kako će se to odraziti na demografsku strukturu susjedne Hrvatske, ne usuđuju se prognozirati ni najhrabriji futuristi. Prema popisu stanovništva 1991. godine u BiH je bilo 760.852 Hrvata, a prema popisu 2013. godine 571.000 pripadnika hrvatskog naroda. No, prema procjenama demografa i podacima Katoličke Crkve u BiH trenutačno živi oko 450.000 Hrvata. Mnogi su u posljednjih gotovo sedam godina iselili u Hrvatsku, potom u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje u kojima se kruh gotovo i ne jede. A tamo su otišli trbuhom za kruhom!
Iseljavanja s područja današnje BiH na prostore Republike Hrvatske počela su još u prvoj polovini 14. stoljeću. Dr. fra Robert Jolić na mostarskom znanstvenom skupu „Hum i Hercegovina kroz povijest“ predstavio se svojim radom „Emigracije iz Hercegovine kroz povijest“.
Renomirani povjesničar u svom radu prati emigracijske procese vezane za hercegovački prostor, ali i šire. Dr. Jolić ističe kako potomke iseljenih Hercegovaca, koji žive na svim stranama svijeta, „izdaju“ prezimena. Uzroci emigracija su uglavnom ekonomske i političke naravi, a Balkan je posebno turbulentno područje kad su migracije u pitanju. Nenad Vekarić za područja Balkana ističe: „Ovdje se stalno od nečega bježalo; od stranih osvajača, od susjednih plemena, od sebe samih.“
Dr. Jolić ističe da je još u rimsko doba bilo zbjegova s prostora Hercegovine i odvođenja mladića u ropstvo u rimske legije, ali da među najtragičnija razdoblja spada vrijeme koje su balkanske zemlje provele pod turskom vlašću te navodi: „Pogrešno je misliti da su bježanja pred Turcima započela tek po osvajanju Bosne (1463.) ili konačno Hercegovine (1482.) – selektivni su egzodusi započeli davno prije, još od sredine druge polovice 14. stoljeća, otada su zabilježeni povremeni pljačkaški upadi akindžijskih četa, koji su za cilj imali destabilizaciju zemlje.
Brojni su prebjegli i na dubrovačko područje. (…) U dubrovačkim se izvorima spominje da su dubrovačke vlasti prvi put pružile gostoprimstvo prebjezima s kopna 1386., kad su Turci prvi put prodrli do Neretve, a pučanstvo prebjeglo u Ston i na Pelješac.“ Autor se poziva na tekstove Milana Glibote i Krunoslava S. Draganovića i piše kako je Dubrovačka Republika imala problema kad bi prebjezi nastavljali ratovati protiv Osmanlija s dubrovačkog područja.
Proizveli rod vojske
Prema nekim povijesnim podacima, Turci su nakon osvajanja većeg dijela Hercegovine 1468. godine u ropstvo odveli više desetaka tisuća kršćana. V. Klaić, prema Długoszu, navodi da je sultan Mehmed II. samo 1463., pri osvajanju Bosne i dijela Hercegovine, odveo iz zemlje 100.000 robova te 30.000 mladića koji su pretvoreni u janjičare! Znatan broj katoličkog puka iz Hercegovine iselio je tada na dalmatinske otoke. Dr. Jolić konstatira: „Neka prezimena, primjerice Ero, Hero, Heraković, Herceg, ali i Vlah, Vlašić i tome slično, nedvojbeno upućuju na hercegovačko podrijetlo.“ Nenad Vekarić, istražujući podrijetlo peljeških rodova, zaključio je da od njih 77 kod kojih postoji sačuvana predaja o starom podrijetlu, čak 60 posto upućuje na Bosnu i Hercegovinu! Slično je i na dubrovačkom i slanskom području, u području donje Neretve te otocima Visu, Hvaru, području Trogira i Kaštela. Ahmed. S. Aličić u tekstu „Lištica pod turskom vlašću u 15. i 16. stoljeću“ utvrdio je kako je prema turskom popisu poreznih obveznika 1468./69. najveći dio naselja u Hercegovini zbog bijega bio pust.
No, desetak godina potom, prema novom defteru, vratio se jedan broj izbjeglih, koje u popisu nazivaju vlasima, a sigurnost im je obećao hercegovački sandžak-beg Hamza. Brojne su hercegovačke katolike Turci preseljavali u opustjele predjele dalmatinskog zaleđa. Katoličke i pravoslavne „vlahe“ Turci su koristili za čuvanje osvojenih prostora, sačinivši od njih rod vojske nazvan martolosima koji su velike bitke vodili sa senjskim uskocima. No, već od sredine 16. stoljeća prelaze na austrijsku i mletačku stranu, koje ih koriste za sprečavanje upada s turske strane. Dr. Jolić dalje navodi: „U tom kontekstu valja promatrati i Bunjevce, koji su iz dalmatinskog zaleđa, zbog gubitka privilegija i sve gorih životnih uvjeta, sele u Liku i Hrvatsko primorje, ali i u mnoga udaljenija područja, čak u Podunavlje, u najvećoj mjeri u Bačku.
O tome da su davni korijeni Bunjevaca u zapadnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni ne dvoji nijedan ozbiljan povjesničar.“ Novi egzodus iz BiH dogodio se tijekom druge polovine 17. i početkom 18. stoljeća, u vrijeme Kandijskog, Morejskog i Imotskog rata. Mlečani su preselili kršćane koje su nazvali Morlacima s područja turske vlasti na područje pod svojom vlašću i koristila kao vojnike protiv Osmanlija.
Najveći je bijeg uslijedio tijekom Morejskog rata (1684. – 1699). Postoje dokumenti u arhivama u kojima se potvrđuje da je u to vrijeme čitava Hercegovina gotovo iselila, najviše u Dalmaciju. No, zbog nedostatka obradivih površina i pašnjaka mnogi se vraćaju na stara ognjišta ili se preseljavaju u Posavinu. Prema popisu hercegovačkih svećenika 1742. na prostoru današnje Mostarsko-duvanjske biskupije živjelo je 37.789 katolika.
Podatak je zabilježio fra Anđeo Kraljević. Već 1891. na prostoru Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije ukupno je živjelo 96.328 katolika. Taj broj Hercegovina nije mogla prehraniti pa se egzodus nastavlja. Velika preseljenja stanovništva dogodila su se nakon Karlovačkog i Požarevačkog mira, 1699. i 1718. godine, kad su uspostavljene granice između Osmanlija s jedne te Mlečana i Austrije s druge strane.
Znak za uzbunu
Dolaskom austro-ugarske uprave 1878. u BiH puno se toga nije promijenilo, ali ni nakon aneksije 1908. Slijede iseljavanja i do Amerike. Iseljavanja Hrvata s prostora BiH nastavljaju se u obje Jugoslavije. Posebno je emigracijski val uslijedio nakon 1960., kada je počela legalizacija rada u inozemstvu.
Jedan dio iseljenih bh. Hrvata vratio se u BiH, drugi dio nastanio se u Zagrebu, Dalmaciji i Slavoniji, a treći dio je ostao negdje u Europi. Hrvati BiH stoljećima su Hrvatskoj dolijevali svježu krv, donosili zdrav genetski materijal, a taj demografski bazen gotovo se prepolovio, s prijetnjom da se i dodatno smanji.
To bi trebao biti alarm za uzbunu, ne samo kad je demografija Hrvatske u pitanju već i strategija, ali i još ponešto. Dovoljno se sjetiti udjela bh. Hrvata u Domovinskom ratu, velikoj plejadi hrvatskih uglednika u svim sferama života i rada kroz stoljeća do danas, rođenih u BiH, ili, primjerice, srebrnih medalja oko vrata hrvatskih rukometnih „kauboja“ među kojima je i sedam veličanstvenih hercegovačkih Hrvata!
Nakon ovog članka ljudi u Hrvatskoj mogu jasnije razumjeti stanje u BIH i namjere međunarodne zajednice. Ne čudi hrvatsko-srpski savez.I jednima i drugima je puna kapa međunarodnog diktata i nametanja njihove volje. Nama bi Austrijanci određivali kako ćemo mi živjeti? Međunarodna zajednica već 25 godina služi isključivo velikobosansko/bošnjačkoj politici. I? -što su napravili? Ništa! Bosna i Hercegovina nikad nije bila podjeljenija! Danas imamo tri društva koja ne žive zajedno,već jedni pored drugih.Gledaju i slušamo svoje radio-televizije,čitaju različit tisak,učimo i pričamo na različitim jezicima,studiramo na različitim fakultetima,služimo u zasebnim vojnim komponentama,ženimo se i umiru pod različitim stijegovima. Da se našalim jedino što nam je zajedničko su koride ,ona u Posušju,Šipovi i na vašaru u Puračići.Toliko je ostalo od Bosne.Prc.