Predsjednik Liberalno-demokratske partije u Srbiji Čedomir Jovanović uvijek je najviše išao na živce srpskim radikalima. Iako je danas u debeloj hladovini oporbe, uvijek će biti atraktivan političar jer je bio jedan od najbližih suradnika pokojnog Zorana Đinđića. S njim smo razgovarali o hrvatsko-srpskim odnosima koji uoči svakog obilježavanja Oluje zapadnu u krizu.
:: Dokad će biti ovakve trzavice, još godinama, desetljećima...?
Mene je, prije svega, uvijek zanimalo da se bavim zlom koje su činili predstavnici mog naroda, bez gledanja u kojoj mjeri to rade drugi. Ne zato da bih se nekom svidio, ne zbog nečijeg diktata, nego jednostavno zato što to smatram civilizacijskom obavezom i zato što mislim da bez raščišćavanja s teretom prošlosti koji moja zemlja nosi na leđima, nikada nećemo postati normalno, slobodno, moderno europsko društvo. Volio bih da Srbija prestane biti mala frustrirana zemlja nastanjena takvim ljudima i da u vremenu pred nama da sve od sebe da se u cijeloj regiji uspostave novi odnosi. Da prednjači u pomirenju onako kako je u prošlosti, u oštroj konkurenciji, prednjačila u gluposti i zlu. Volio bih da Dan zahvalnosti i Dan sjećanja jednako opominju na užas rata i da jednako služe ideji da se takvo zlo više ne dogodi.
:: Da ste na vlasti, kako biste reagirali na najavljeni vojni mimohod u Zagrebu?
Meni sve te vojne parade – ona beogradska prošle godine i ova zagrebačka, u kojima se po gradskim ulicama voze prastari vojni krševi i nebom lete oldtimeri stari četrdeset godina, koje samo proviđenje drži u zraku – sliče jedna na drugu. Mislim da je u oba slučaja to izraz vlasti koja nema što ponuditi svom narodu osim tog jalovog zveckanja oružjem.
Proveo bih lustraciju
S druge strane, ako je moguće zamisliti da sam ja ili netko sličan meni na vlasti, u Srbiji bi se odavno dogodila lustracija ne samo u politici, vojsci, medijima i crkvi, nego u svim segmentima javnog života koji su pridonjeli da Srbija od sebe i svih oko sebe napravi to što je napravila. I s raščišćavanjem naše bliske i crne prošlosti bih otišao mnogo dalje nego što su od nas to tražile međunarodne institucije. Onda bi možda Hrvatska našla nekakav drugi način da proslavi Dan zahvalnosti, da pokuša sa svoje strane pridonijeti uspostavljanju nekih drugačijih odnosa. Ili ako ne, imao bih pravo da kažem: „Ljudi, ovo sve što radite danas izgleda malo blesavo".
:: Prašina se digla i oko Alojzija Stepinca, SPC je žestoko reagirala.
Znam da je povijesni pogled na kardinala Stepinca mnogo kompliciraniji nego što ga vide ljudi u Srbiji, pa vjerojatno i većina ljudi u Hrvatskoj. Pitanje beatifikacije je verojatno za još nekoliko nijansi teže premjeriti i staviti u neke racionalne i univerzalne okvire. Kada su kardinala koji je predvodio inicijativu za beatifikaciju Antonija Gaudija, koja je i sama, na neki drugi način, bila kontroverzna kao i ova Stepinčeva, pitali kada će taj proces biti gotov, kardinal je citirao najčešći odgovor samog Gaudija na pitanje kada će biti gotova Sagrada Familia – rekao: „Mom klijentu se ne žuri". Ako je kardinal Stepinac zaista blažen među anđelima, ovo zemaljsko vrijeme mu verojatno ne igra neku odlučujuću ulogu, i verojatno ne bi imao problem da se pitanja vječnosti odvoje od dnevnopolitičkih potreba, kao što mu sigurno neće biti nepremostiv problem ako se njegova beatifikacija ne bude proslavljala nekakvim koncertom u Čavoglavama. S druge strane, eto sada i SPC svog mitropolita Nikolaja Velimirovića, nimalo manje kontroverznog, isto želi popeti na nebo, što je i dalje razumljivije od inicijative da beatificira i Nikolu Teslu. Generalno mislim da ljudi koji se bave Bogom ne bi trebali raditi ništa što će buditi vraga u ljudima.
:: Zašto je ljevica u Srbiji tako potonula? Odakle tolika popularnost Vučiću?
Vučić im je ponudio najjednostavniju formulu – popis onih koje će uhapsiti i osuditi i ljudima je izgledalo da će im ta kazna kompenzirati dio nezadovoljstva. Nažalost, jednostavna rješenja su rijetko ispravna. Srpsko društvo će se promijeniti kad ljudi jednom počnu konačno shvaćati vlastitu ulogu u svom životu. Ljudi, ili bar većina njih, uvijek očekuju nekoga tko će im riješiti sve patnje svijeta.
To je prvo bio Milošević koji je sve patnje htio riješiti otimanjem tuđih teritorija. Kad je on postao pretežak, kad više nisu bili spremni plaćati cijenu te luđačke politike, izabrali su Koštunicu, pa Tadića, koji su im, svaki na svoj način, nudili nešto što ne postoji. Na kraju, kad su sva velika obećanja nestala u magli, kad su ostali sami sa sobom, prevareni i razočarani sto puta, Vučić im je ponudio posljednju kompenzaciju, navodno razračunavanje s korupcijom, koje je jedan njegov nesretni birač lako sažeo u floskulu: „Vučiću, pohapsi ih sve".
:: Ugrožava li Srbija sjedenjem na dva stolca – briselskom i moskovskom – brži ulazak u Europsku uniju?
Srbija je prethodnih 10 godina, nažalost, potrošila ne znajući ni sama što točno hoće biti – ruski geto ili uređeno europsko društvo. Srbija svoju budućnost može naći samo integrirana u regiju, u Europsku uniju, u NATO, gradeći sa svim drugim zemljama prijateljske odnose u onoj mjeri u kojoj se ne miješaju u njezin mir i stabilnost.
:: Nakon što je u Srebrenici imao onakav tretman kakav je imao, Vučić je za to optužio Bakira Izetbegovića. Nedugo zatim s Bakirom je igrao šah, gotovo su bili zagrljeni u Beogradu... Kao da je taj njihov odnos isfabriciran...
Usprkos svim manama tih odnosa, usprkos svoj neiskrenosti i fuliranju, mislim da je dobro što ti kontakti postoje. Loše će biti ako se ponovno, poslije protokolarnih susreta, stvari vrate tamo gdje su bile prije i ako svatko u svojoj sredini nastavi paliti vatre kao što ih je palio do sada. U srpskoj politici stalno postoje te imaginarne crvene linije koje jednom netko povuče i poslije ih se svi drže sve dok im vrijeme ne obriše svaki smisao i dok same od sebe ne izblijede. Posljednja takva linija je negiranje genocida u Srebrenici. Odnosno, eto sad konačno svi mogu priznati da se tamo desio strašan zločin, ali i dalje iz nekog razloga, iako za to postoje validne sudske presude, ljudi u Srbiji neće prevaliti tu riječ preko usta, držeći se nekog nadriprava i nadripolitike.
:: Biste li priznali Kosovo da ste premijer i da imate većinu u Skupštini?
Srpska politika prema Kosovu posljednjih 15 godina svodila se na ideju da ćete držanjem kazaljke na satu zaustaviti vrijeme. Kosovo je odavno nezavisna država i to sapletanje koje Srbija pokušava na svakom koraku ne samo da šteti Kosovu i našim odnosima s Kosovom nego šteti i samoj Srbiji i najviše Srbima koji su ostali živjeti na Kosovu. Racionalna stvar bi bila što prije učiniti sve da Kosovo postane normalno i stabilno društvo s kojim ćemo uspostaviti odnose rasterećene prošlosti u najvećoj mogućoj mjeri, a priznanje, dok još uvijek ima neku težinu, iskoristiti kao instrument za ostvarivanje što boljeg položaja tamošnje srpske zajednice. Na kraju dana, svi ćemo ostati tu, jedni s drugima i jedni pored drugih, dobro je da taj suživot što prije počne bez držanja za vratove i škrgutanja zubima.
:: Kakav je vaš današnji odnos prema Republici Srpskoj... Svojedobno ste je nazvali genocidnom tvorevinom... Ima li zapravo tamo zdrave alternative Miloradu Dodiku?
Milorad Dodik je, kao i svaki dosadašnji lider bosanskih Srba, ipak uvijek bio samo produženi refleks politike Beograda. Njegov današnji položaj i snaga počivaju prije svega na bipolarnosti vlasti u Srbiji, na različitim interesima vlade, koja vodi kakvu-takvu proeuropsku politiku i predsjednika Srbije, koji na svaki mogući način tu politiku sabotira.
Tadić nije učinio ništa
Kada na to dodate ruski utjecaj i opstrukciju svakog pokušaja da se od BiH napravi funkcionalna država, dobijete točnu težinu i značaj Milorada Dodika. Ipak, danas događaji tjeraju Srbiju prema nekakvom razrješenju tog čvora i čine ovaj status quo sve manje mogućim, pa se nadam da će u vremenu pred nama uloga Srbije u razrješenju bosanske krize biti konstruktivnija, što će i Dodika staviti gdje mu je mjesto.
:: Može li u Srbiji na vlast ponovno jednoga dana doći političar Đinđićeva profila?
To je zaista teško pitanje. Ne samo zbog toga što je Đinđić bio prilično poseban i neponovljiv čovjek nego i zato što je Srbija danas na nekoj točki s koje može skliznuti na bilo koju stranu, iako se deklarativno kreće europskim putem. Uostalom, dolazak Đinđića na mjesto premijera Srbije bio je posljedica neponovljivog političkog konteksta, u kojem se on nametnuo kao logično rješenje za premijera u koaliciji velikog broja malih stranaka. Cijelim tijekom svoje kratkotrajne vladavine bio je jako osporavan, podrška među biračima koju je imao kao premijer rijetko je prelazila pet ili deset posto i Srbija je shvatila njegov značaj tek kad ga je izgubila, kao što često stvari shvaća prekasno ili pogrešno.
:: Kakav je vaš odnos s Borisom Tadićem?
Naši odnosi više nisu vrijedni spomena. Kad se sretnemo, normalno porazgovaramo. Kad je bilo važno da se razumijemo, Tadić uglavnom nije razumijevao što sam mu govorio. Danas, kada se pogleda u prošlost, ne možete vidjeti gotovo nijednu stvar koju je napravio, a koja je bila izraz neke njegove autentične volje, ideje ili namjere. Osam godina vladavine Demokratske stranke pod Borisom Tadićem bilo je osam godina paktiranja sa svakim, od Koštunice do Tome Nikolića, osam godina za otvorenost prema svakakvim idejama, ali najmanje prema onima koje su stizale od građanske Srbije. Nažalost, ta politika stajanja u mjestu na živom pijesku je na kraju progutala i njega, bez nekog jasnog i vidljivog traga da je nekad suvereno vladao Srbijom. U njegovu obranu, ipak je izvan Srbije predstavljao neko bolje lice naše zemlje.
>> Čedo Jovanović: Nikolićev govor u UN svađalački i štetan za Srbiju
>> 'Vučiću je ozbiljno ugrožena sigurnost. Nadam se da se neće ponoviti slučaj Đinđić'
Tesko,mala je i frustrirana.Vidis da se Vucic ne moze sabrat frustracije ga vitlaju. Em se zali jer nitko od zapadnih zemalja nije srbiju u danu zalosti podrzao,sad bi nesto inicirao,za koga,sebe i naivnu rulju.? Od isprike nimalo i .Kad nije islo onako kako je mislio sad bi inicirao.