Damir Karakaš, nagrađivani književnik, Ličanin, 51-godišnjak, otac triju kćeri... sugovornik je kojem ne treba postavljati odveć pitanja. Sam otvara teme, skače s priče na priču, misli su mu razasute na sto strana. Ali i nakon poduljih digresija vraća se na postavljeno pitanje.
U Kerempuhu se upravo stvara predstava prema njegovu romanu “Blue Moon” u režiji Crnogorca Borisa Liješevića. Predstava bi trebala biti na repertoaru u listopadu, a Karakaš svakodnevno prati probe i pomaže glumcima da usvoje autentičnu ličku čakavicu. Kad je pisac prisutan na probama, to je kao da su tu tata i mama, prenio nam je Karakaš redateljeve riječi. Na razgovor je došao iživciran susretom s jednim zagrebačkim HDZ-ovcem.
Živciraju vas političari?
Koga ne živciraju? Vidiš što su napravili od države.
Što kažete na Darka Milinovića, vašeg Ličanina koji je pet autobusa HDZ-ovaca nedavno doveo u Zagreb pa su ga izbacili iz stranke?
Umjesto da se bavi nečim korisnim, a Lika nikad nije bila jadnija nego sada, trava raste iz asfalta, on dovede 200 ljudi koji pjevaju “Zovi, samo zovi”. Sve umreženo. Tako i Bandić u Zagrebu radi. Nije badava ona kletva “Da Bog da ti Bandić pomogao”. Jer kad ti oni pomognu, onda ćeš to debelo platiti.
Vi ste dragovoljac Domovinskog rata?
Da, ali od onih sam dragovoljaca koji je na frontu otišao kao student. Situacija je kod nas bila specifična, moje je selo bilo na prvoj liniji. Ubijena su kod Žute Lokve u zasjedi četiri policajca. Otočac je bio strašno napadan, na grad je svaki dan padalo po stotinu granata. Morao sam se vratiti da se obranimo.
Znači s faksa na frontu?
Tu sam noć u Kulušiću slušao Pixiese i plesao, a sutradan sam bio u rovu.
Koliko ste godina imali tada?
Dvadeset i dvije, tri. Nevjerojatne sam ličke hladnoće iskusio u rovu, i sad imam posljedice od toga. Moji suborci brzo su se prešaltali na nova “zanimanja”. Tko je bio dobar na kosilici, u ratu je bio dobar na mitraljezu, tko je bio dobar na motornoj pili, sada je na minobacaču. A ja sam bio jedini student baš na prvoj liniji... U prvo su se vrijeme sa mnom zaje... i govorili jesam li normalan i što tu radim.
Pogledajte okršaj Plenkovića i Marasa u Saboru
Vas percipiraju kao ljevičara?
Nisam ja ni ljevičar ni desničar. Ako sam na gay paradi, ako se zalažem za ljudska prava, ako ne volim rasiste, ustaštvo, to trovanje mladih ljudi, to ne radim kao ljevičar, nego kao ljudsko biće. To su civilizacijski dosezi.
Kako gledate na branitelje koji su najavili da će se priključiti prosvjedu u Vukovaru zbog nesankcioniranja ratnih zločina?
Ima puno časnih i poštenih branitelja, ali oni su u zapećku i ne petljaju se u te igre. Indikativno je koliko ima braniteljskih udruga, samo vuku novac iz proračuna. Branko Ćopić u svojoj se “Jeretičkoj priči” pitao kako je moguće da se ljudi koji su u ratu nosili ranjene suborce u miru pretvaraju u neke potpuno druge osobe. Koje jedino zanimaju novac i bogatstvo. Jedna anegdota uz Ćopića: Tito je negdje bio izjavio da se Ćopića ne smije hapsiti i to su prenijele novine. Ćopić je to izrezao i nalijepio na vrata svojeg stana u Beogradu, ako dođu agenti da se odmah okrenu i odu. To govori i o važnosti novina u to vrijeme. Upravo čitam knjigu Vlade Dapčevića koji piše o tome kako seljaci nakon rata odbacuju vile, kupuju satove... pa pita jednog suborca: “Što će ti perzijski ćilim?”, a ovaj kaže “Pa, zato smo se krvavo borili”.
Branitelji su danas doživljeni kao paraziti koji žive na državnim jaslama?
Ne mogu branitelji određivati koji će se film ili predstava gledati, pa pretvorili su se u SUBNOR. Ante Zemljar, partizan i golootočki zatvorenik, u svojoj knjizi piše da su nakon rata izdavali časopis koji su prvo morali odnijeti u sjedište Partije da oni odobre tisak. Onda se postavlja pitanje, ako nam i danas netko određuje koje ćemo filmove snimati i gledati, zašto si se borio i gdje je to oslobađanje?
Biste li vi zabranili Thompsonu koncert, kao što mu zabranjuje IDS u Istri, ili pak Bajagi, što su tražili branitelji?
Protiv sam bilo kakvih zabrana, ali prema simbolima fašizma moramo se odrediti. Sjećam se da smo kao djeca, kad smo išli u šumu, pjevali “....spustila se gusta magla iznad Kupresa”, a Thompson u svojoj pjesmi ima “opet će se spustiti gusta magla”, pa nemojmo se zezati. Znamo što to znači.
Je li po vama Thompson neofašist ili etnobiznismen ili domoljubni pjevač?
Tehnički, on ima dobru ekipu i mnoge su mu pjesme kopije pjesama poznatih bendova. Njegove se pjesme pišu tako da u svakoj moraju biti ključne riječi: otac, domoljub, ‘45., domovina. Piše programatski “dida moj” i tako... To je neka vrsta prostitucije. U početku je pjevao nekakve grčke pjesmice, ali to nije imalo prođu.
Biste li Bajagi zabranili koncert u Hrvatskoj, optužuju ga da je u Kninu pjevao srpskoj vojsci?
Ne znam je li pjevao. Ali gledao sam Svjetsko nogometno prvenstvo, navijao i Dalić je izazvao podjele kada su pozvali Thompsona da im pjeva na Trgu.
Pa imali su pravo izabrati koga žele da im pjeva.
Nije to bila samo njihova zabava, nego nacionalno slavlje drugog mjesta na SP-u.
U Lici slušaju Thompsona?
Kada sam se vratio iz Pariza u Brinje, stari me dočekao i u autu pustio Thompsona.
Čitala sam da vaš otac ni dan-danas ne razumije što vi točno radite?
Ma ne razumiju to ni daleko obrazovaniji od njega. Ljudi u Lici, pogotovo stariji, ne čitaju knjige. Nedavno sam dobio stipendiju i za jednu priču dobio sam 500 eura, od tog novca kupio sam roditeljima drva za cijelu zimu. Ocu je bilo drago, pokušavam i njemu i majci objasniti da je pisanje posao kao i svaki drugi. Nedavno sam bio u Berlinu, u kultnom kinu Babylon, unutra 400 ljudi, a na ekranu na kojem su prikazivani filmovi najpoznatijih svjetskih redatelja moje ime i prezime. Jednom seoskom dječaku iz okolice Brinja, koji se za sve sam izborio, to je velika stvar. I kažem ocu: “Vidiš, za književno gostovanje zaradio sam 500 eura”, onda on polako shvaća da to nešto vrijedi. Moji su roditelji pošteni i vrijedni ljudi, ovo ih najbolje opisuje: moj otac sadi krumpir. Ničime ga ne prska i, kada bih radio reklamu, ona bi bila “Krumpir koji jedu bogovi”. Otac uvijek ima desetak vreća za prodaju. Na pazaru u Zagrebu vidio sam da krumpir koji je daleko lošiji od krumpira mog starog košta od pet do osam kuna po kilogramu. I kažem ja ocu: “Našao sam ti kupce za krumpir – vreća 200 kuna”. A moj otac je cijeni 100. I kažu moji roditelji: “Ne može 200 kuna, sramota je! Može samo za 100 kuna”.
Vi ste u Lici od djetinjstva bili, da tako kažem, crna ovca?
Da, slušao sam drukčiju glazbu od njih, punk, rock, rockabilly. Nosio sam lude frizure, tada te frizura mogla koštati. Prvi sam u Lici imao rockabilly frizuru.
Kako ste uspjeli “progledati” izvan okvira Like?
Bio sam jedan od najboljih učenika u svom kraju, ali u Lici ti je najveći kompliment kada kažu: “Ima pet godina, a već nosi vreću cementa”. A ja nisam bio od takvih pa su me predodredili da čuvam stoku. Ljudi u Lici ne vole taj posao jer cijeli dan sjediš i razmišljaš. Volio sam prirodu, šumu, već sa 7-8 godina čuvao sam stoku u planini. Bio sam snalažljiv, u divljini nerijetko sretneš medvjeda ili neku drugu divlju životinju. Susjed je imao poljski WC, a kao “tariguz” koristio je ruske klasike koje je odnekud dovukao. Tolstoj, Dostojevski, Puškin... time se brisala guzica. Ja sam krao te knjige i čitao ih u šumi. Već sam kao dječak pročitao većinu ruskih klasika. Ali u Lici se moralo skrivati da čitaš. Ma koje čitanje, uhvati se posla.
Odgojeni ste u obitelji u kojoj su vaši djedovi bili u ustašama?
Oba su mi djeda bili ustaše, ja sam iz sela koje su partizani zvali “crna dolina” jer tamo nije bilo partizana. Kao djecu vodili su nas u Jasenovac, a tamo šokantne priče o ustašama koji su vadili oči noževima, ubijali ljude... Bio sam razapet između te slike i slike o mojim djedovima koji su bili odlični i pošteni ljudi. O tome puno pišem u svojim knjigama. Mom je djedu nakon Drugog svjetskog rata dolazio Milorad iz pravoslavnog sela pokraj Brinja. On je bio nakupac stoke, a to je u mom kraju velika titula. Nakupac stoke je nešto kao menadžer, a Milorad je imao pregled igre, točno je znao gdje ima neki dobar vol, ili krava. Jer to su na selu važna pitanja. I taj Milorad obožavao je mog djeda. Moj je djed išao k Miloradu u njegovo selo i oni su ga držali kao faraona. Onda sam doznao da je moj djed spasio Miloradova oca od strijeljanja.
Kako su vaši djedovi kao bivši ustaše poslije živjeli u Jugoslaviji?
Moj djed nije volio Tita, zvao ga je Josa, ali nije volio ni Pavelića. Oni su radili, bili su u svom svijetu.
Volite Liku?
Normalno da volim. Čak i kad mi ljudi iz Like galame i vrijeđaju me, ja im sve to oprostim, jer ne znaju što čine. A ima ih puno koji imaju nešto protiv mene. Problem im je fikcija, a ono što se doista događa im nije problem. Problem im je moja književnost, a nije netko tko ih pravi ih budalama i osiromašuje ih.
Jesu gledali vaši film “Kino Lika”, napravljen prema vašoj knjizi?
Gledali su. Nakon “Žikine dinastije”, to je bio najgledaniji film u Gospiću. Igrao je pet dana, onda su ga zabranili.
Tko ga je zabranio?
A nije valjda Staljin.
Jesu li roditelji gledali film?
Oni nisu gledali u kinu. Mamu sam zvao kad se prikazivao na HRT-u. Ujutro je pitam kakav joj je film, “Sva sreća da ti je otac zaspao” – bila je njena jedina reakcija. A kad se prikazivao u Otočcu, čuo sam da se okrenula traka pa je u filmu sve bilo naopako. Svinje su letjele po zraku, baš kao što je na naslovnici moje knjige. Totalna avangarda.
Otac vam je bio strog u djetinjstvu?
Opasan i strog. U mladosti sam se družio s raznim ljudima, bilo je droge i svega. Ali zbog tog straha od starog nisam se drogirao niti sam želio imati veze s tim. On ima takvu ruku, veliku i jaku, kad te udari, ubije te. Recimo, kad bih imao temperaturu u djetinjstvu, mama bi mi vezala ciklu za tabane, a otac bi rekao: “Tko nije za živjeti, neka umre.” I ja sam strog, obožavam svoju djecu, ali ne dozvoljavam da me vuku za nos.
Idu li vaše kćeri baki i djedu u Liku?
Idu, obožavaju Liku. Brinjski je kraj prekrasan. Kad si tamo žedan, ideš se napiti izvorske vode, pa gdje toga još ima? Kad god imamo priliku, idemo tamo. Kad sam bio mali, bilo nas je 40, sad je šestero ljudi u mom selu. Opustošena je Lika.
Kako gledate na današnju Hrvatsku?
Jedan lik u jednoj mojoj knjizi kaže: “Ne možeš od korita napraviti violinu” i to je tako. Hrvatska je predivna, ima puno potencijala. Ali politici trebaju podjele da se održi na vlasti. Kod nas je najuspješnija ona vlada koja se najviše zaduži, to nije normalno. Prije nam je, tako su nam govorili, novac išao u Beograd, a kamo sada ide...
Kako vam se čini Plenković?
Poznajem ga površno, zajedno smo gostovali u nekim emisijama, sretali smo se po gradu. U Lici bi za Plenkovića rekli da se nikad vruć hladne vode nije napio. To je kao s Milanovićem, čuo sam da se on na početku dvoumio hoće li u HDZ ili SDP, njemu je to bilo sasvim svejedno. Bitno da se ostvare ambicije.
Što mislite o Titu?
Zanimljivo je kako srpski nacionalisti mrze Tita. Velika je borba bila između Draže Mihajlovića i Tita, a da je slučajno Draža došao na vlast, pa što bi bilo s Hrvatima? Moja dva djeda ustaše ne bi preživjela, premda su neki iz moje obitelji i strijeljani. Srpski nacionalisti smatraju da je Tito pomogao Hrvatima. Ali on je kompleksna ličnost. Mislim da njegov lik još nije do kraja istražen, neki dan sam čitao jednu knjigu u kojoj su za vrijeme Informbiroa natjeravali jednog našeg koji je bio u ruskoj revoluciji da kaže kako je i Tito bio tamo, da se borio, bio junak, ali on je završio na Golom otoku jer je rekao da je Tito u Rusiji za to vrijeme bio mlinar.
Ima li šanse da u Lici ikada pobijedi neka opcija, a da to nije HDZ ili pravaši?
Ma, nema šanse. I moji starci glasaju za HDZ (smijeh). U Lici imam svoju publiku koja obožava i mene i Thompsona. I što tu reći? To su dobri i pošteni ljudi, ali laki su za manipulaciju. Zato treba puno čitati. Ljudima koji ne čitaju knjige fali jedna dimenzija. Osim toga, namjera ovih na vlasti je i da poglupljuju ljude, onda njima možeš lakše manipulirati. Kad idem van, a više puta predstavljao sam Hrvatsku na najvećim književnim svjetskim sajmovima, sram me je reći koliko ova moja jadna država izdvaja za kulturu. Ispred su i Srbija i Bosna. A narod bez kulture osuđen je na propast.
Vi puno čitate?
Evo, neki dan sam na Britancu kupio 20 knjiga. Ljudi teško žive pa sve što ne koriste prodaju. Ja nedjeljom njuškam po Britancu i imam odličnu biblioteku. Traže me 10 kuna za knjigu, a ja dajem 20. Ma dali bi ih badava jer su im knjige teške za nositi svaku nedjelju na buvljak. Čitam u tramvaju, zapisujem svoje ideje dok čitam. Jer, kako bi Andrić rekao, pisac koji je ne zapisuje dok čita, kao da čita jednim okom. Puno radim na sebi, a problem je što mnogi pisci u Hrvatskoj prestaju raditi na sebi. Ja i u 51. godini puno čitam i učim od velikih pisaca. Knjigu od sto stranica pišem po 3-4 godine, nijednom svojom knjigom nisam zadovoljan. I to me tjera naprijed, uvijek želim više i bolje.
Može se živjeti od književnosti?
Preveden sam na desetak jezika, moja knjiga “Sjećanje šume” prodana je u 6000 primjeraka. To je kao da u Njemačkoj prodaš 600.000.
Tu su i nagrade.
Tko zna kad će iduća nagrada. Bili su me, recimo, zvali na neku proslavu u Banju Luku, nudili su mi dobar honorar i da vozač dođe po mene u Zagreb. Ali kad su mi rekli da će biti prisutni Dodig i Kusturica, odbio sam. Ne želim imati posla s njima. Kusturicu je pojeo nacionalizam, on je bio vrhunski redatelj, ali žalosno je to što radi.
Kako Srbi danas žive u Lici?
To njih pitajte, ako ih još ima. U ratu o mnogim stvarima nisam mislio, trebalo se braniti. Ali nisam, primjerice, razmišljao kako je bilo nekim Srbima, pogotovo po gradovima, oni su prošli strašnu torturu. Dobivali su otkaze, maltretiralo ih se telefonom, pozivima noću. Devedesetih smo imali Šimu Đodana koji je na televiziji govorio da Srbi imaju šiljaste glave i zato imaju manje pameti. To je bila službena politika! To koristim i u svom romanu “Blue moon” u kojem glavnog lika – rockabillyja – pitaju je li on Srbin jer ima šiljastu glavu.
Kako komentirate predsjednicu RH?
Ambicija iznad kapaciteta. Pa često priča nebuloze, kao ovo o jogurtu, Hrvatima.
Jeste li vi u Jugoslaviji mogli reći da ste Hrvat?
U indeksu mi je pisalo da sam Hrvat.
Vi ste godište kao i predsjednica.
Nemam pojma. A navijao sam za Dinamo, čak sam i križić oko vrata nosio, ne znam u čemu je po njoj bio problem. Čak neki “ustaše” u Lici govore da im je bilo bolje u Jugoslaviji kada je riječ o socijalnim pravima. Besplatni stanovi, bolnica, škola. Sad je teški kapitalizam, ako nemaš novca, crkni. Došla su vremena da čak Tonči Huljić u jednom intervjuu kaže da je sve postalo banalno i površno. Onda znaš da smo dotakli dno.
Često nosite kapu ili šešir?
Evo sad sam se slikao bez kape i šešira. Ali, još kao mali volio sam kape. Jednom sam na splitskom pazaru kupio šešir za četrdeset kuna i, kako sam godinama živio u Parizu i svirao harmoniku po kavanama, u predstavama, televiziji, trgovima, puno me ljudi pitalo za taj šešir, tko je kreator, hoću li im ga za velike pare prodati pa sam skužio da je jako bitna i glava na kojoj neki šešir ili kapa stoji.
Pogledajte razgovor s Bojanom Glavaševićem
kakve Ustaše u Lici?? o čemu ovaj, šta je on živio tamo 41'?