Prema posljednjem rangiranju agencije Mercer, London je u mjerenju kvalitete života zauzeo 41. mjesto na listi od 450 gradova. U obzir se uzimaju politička i društvena klime, gospodarsko okruženje, sociokulturni okoliš, zdravstvena skrb, mogućnost obrazovanja, javne usluge i prijevoz, rekreacija, dostupnost robe široke potrošnje, stanovanje.
Rangiranje je počelo zato da bi se multinacionalnim kompanijama pomoglo u pravednoj kompenzaciji svojih djelatnika koje šalju na posao preko granica. U posljednjih nekoliko godina London je na toj listi stalno oko 40. mjesta. Vaš reporter, pak, zadnji je put bio u Londonu prije 11 godina. Što se promijenilo u glavnom gradu Velike Britanije u to desetljeće, osim toga što je Hrvatska sada članica Europske unije, a Ujedinjeno Kraljevstvo upravo na njezinim izlaznim vratima.
Taksisti Pakistanci
Dakle, prije 11 godina razgovor s taksistom zvučao je ovako: “Što se promijenilo? Pa prije 30 godina Pakistanci nisu uopće mogli na Piccadilly, a sada ondje imaju dućane! Znate, nemam ništa ni protiv koga, ali čini mi se da ipak trebamo sačuvati svoj integritet”, govorio je tada engleski gospodin koji nas je vozio s Heathrowa u grad. London je, kad nas je u njegovo središte dovezao Mercedes shuttle službe za čijim je volanom sada bio Pakistanac, na svakom koraku pokazivao da je donedavno bio prijestolnica velikog svjetskog imperija. Uljuđenost na svakom koraku, ne i pretjerana ljubaznost, jer namjerniku valja dati do znanja “hej, mi smo jednom bili veliki i vladali smo svijetom, a ti si ovdje samo naš gost”. I da, male dućane na nekoliko mjesta po Piccadillyju držali su Pakistanci i prodavali tada i hrvatske dresove, uglavnom centarfora i velikog strijelca Davora Šukera. A danas? London je danas autentični megapolis, golema etnička i rasna mješavina, košnica u kojoj se isprepleću boje, mirisi, jezici, načini odijevanja. U glavnom gradu Velike Britanije nema kuhinje koje smo se sjetili a da je ne bismo pronašli. I prije 11 godina postojao je Strutton Ground, simpatični “pivski Hrelić”, smješten nedaleko od Westminsterske opatije. Niz od desetaka štandova na kojima se priprema hrana najrazličitijih kuhinja – libanonske, indijske, grčke, pa i francuske kod Madame Gautier. Burrito, falafel, gyros, sjajni omleti, a sa strane je niz malih pubova i restorana uz pokoji dućan. I tada i danas u redovima stoje ljudi u kaputima i sjajnim cipelama koji dolaze iz ureda smještenih po zgradama oko Victoria Stationa. Danima bi ondje čovjek degustirao, isprobavao u kojoj se mjeri poklapaju arome s okusima. Iako nije najjeftinije, cijene su od pet pa prema sedam, osam funti.
A Strutton Ground kao da se prelio na ostatak središta Londona. Na putu od Piccadillyja kroz Shaftesbury Avenue, žilu kucavicu Sohoa, zapravo je putovanje svijetom – vijetnamska, korejska, tajlandska, talijanska... kuhinja, a dio Sohoa dobio je čak i ime – Kineska četvrt. Bilo je to još 70-ih godina prošlog stoljeća, ali broj kineskih lokala posljednjih godina raste. Kineska crkva u Sohou potječe iz doba kada je četvrt i dobila svoje ime, iz pedesetih godina. U popodnevnim satima na svakih nekoliko metara dolazi ponuda.
– Samo sedam funti ručak, gospodine, da vam rezerviram stol? Samo sedam funti! – uporni su animatori bezbrojnih lokala. Predvečer to više nije potrebno, svi su pubovi prepuni, svi s pintom piva u ruci i u živoj komunikaciji, nije useljavanje ostavilo traga na štovanje kulture druženja u birtijama sa zelenim pločama na ulazima. Nije se promijenila ni omiljena brza hrana prosječnog Engleza – fish and chips, ipak manje nego prije pronaći će se i mjesta poput Ben’s Fish and Chips na vrhu avenije Shaftesbury gdje se ta popularna hrana uredno jede – rukama.
– Ah, ne brini se, stari, mogu ja i rukama, kao i obično – glasio je odgovor sredovječnog Londončanina na ponudu gazde lokala koji mu je prinosio beštek.
Na ulicama City of Westminster i West Enda vlada neprestana živost, od ranih jutarnjih sati ulicama kolaju rijeke ljudi, jače čak i od one na ulicama drugog velikog simbola stare Europe, Pariza.
Skupa obnova Big Bena
A epicentar aktivnosti je na Piccadillyju; trgom odzvanjaju glasovi uličnih pjevača koji se disciplinirano izmjenjuju pjevajući poznate hitove. Koliko dobro, svjedoči gomila ljudi koji zastanu i poslušaju. Različiti drugi ulični umjetnici s različitim alatima, uključujući nogometnu loptu, zabavit će za koji penny turista u prolazu prema Temzi i Elizabeth Toweru, odnosno Big Benu. Toranj se obnavlja pa je neprepoznatljiv onako “odjeven” u skele pa će samo uporno oko upereno prema vrhu ugledati deaktivirani znameniti sat. Da ne biste pomislili kako je u Londonu sve engleski pošlihtano jer nije, svjedoči tome velika rasprava u medijima zato što su troškovi renoviranja Big Bena narasli na 61 milijun funti. A ni premijerki Theresi May ni članovima Parlamenta ne da se četiri godine raditi pod bauštelom, toliko će naime trajati servisiranje Big Bena, velikog zvona koje se stoljećima već oglašava točno u podne. Londonske znamenitosti nešto su što se ne zaboravlja ni nakon desetljeća, opet se probudi ono poštovanje kao i prvi put kada ugledate Westminstersku opatiju, palaču, zgradu parlamenta, a onda i brojne okolne spomenike. Njima je u međuvremenu dodan i onaj Nelsonu Mandeli, smješten blizu još jednog mirotvorca, Mahatme Gandhija, a nedaleko od Abrahama Lincolna. Spomenici koji svjedoče o slavnoj (ili neslavnoj, već kako na to gledate) povijesti imperija prožimaju tkivo grada. Brižno su održavani, gotovo kao da su svi jučer postavljeni, gleda li ih se kao cjelinu i netko tko je manje upoznat s time što je Ujedinjeno Kraljevstvo nekada bilo, sada će to dobro znati. Spomenik pilotima bombardera, RAF Bomber Command Memorial, među novijima je, otkrila ga je 2012. godine kraljica Elizabeta II. u godini obilježavanja 60. obljetnice njezina krunjenja.
Monumentalan je to spomenik, impozantan u svakom pogledu, različite tematike od spomenika Bitki za Britaniju pokraj Temze. Oba su cjelovita priča o ratu dobrim dijelom dobivenom u zraku, prvo obranom, pa napadom u kojem su bombarderi i njihove posade s puno žrtava igrale odlučujuću ulogu. Naravno, ima tu i patetike koja gotovo graniči sa sarkazmom poput spomenika vojničinama koji su gušili ovu ili onu pobunu negdje u nekom zakutku imperija. Šetnja golemim, prekrasnim Hyde Parkom dovest će vas možda i do Memorial Gatesa posvećenog kolonijama Indiji, Pakistanu, Bangladešu, Nepalu i Šri Lanki na kojem stoji i jedna brojka – pet milijuna dragovoljaca. Svaka čast. Ako je tako, naravno. Ipak, spomenik kraljici Viktoriji ispred Buckinghamske palače tuče sve ostalo, čak i onaj admiralu Nelsonu na Trafalgar Squareu, apsolutni je to simbol doba najjače ekspanzije Britanskog Carstva u povijesti. General je Montgomery nešto slabije sreće jer se nalazi kod starog ministarstva obrane, a preko puta Foreign Officea, gdje su redovito – demonstracije. Izravna škola i dalje jakog utjecaja britanske demokracije.
– Kamo vi idete? – upitao nas je Englez na rikši. – Hm, na Piccadilly – odgovor je. – Da, ali kamo, kamo – uporan je. – U hotel. – Da, da, ali gdje je to? A odakle ste vi? – ne da se. – Iz Hrvatske. – Ah Milošević! – uzviknu pa napravi gestu kojom se opisuje nečije vješanje. – Objesili su ga! Ratni zločinac! – kaže približavajući se. – Pa nisu baš... – odvraćamo. – Dobro, ali dajte da vam dam savjet, nemojte ići onamo, dolazi 20.000 Kurda na prosvjed, sve su ulice blokirane – kaže. – U redu, snaći ćemo se. – Stvarno? – Da, u redu je. Odlazi rikša neobavljena posla, a nama vrag ne da mira pa idemo prema Downing streetu. Ispred Foreign Officea demonstracije su za Etiopiju.
Prosvjednici iz cijelog svijeta
Pedesetak Afrikanaca u dobro uvježbanom ritmu skandiraju “Justice – for Ethiopia!”, “Justice – for Ethiopia”. Idemo dalje. I evo ih – Kurdi! U kombinaciji s Ukrajincima, sve zajedno oko 50 ljudi. Ukrajinci imaju i transparent “Kad posljednji ukrajinski vojnik padne, Putin dolazi po vas”. Kurdi nemaju ni to, nešto viču, nisu zainteresirali ni ona četiri policajca koja sve to nadziru. Sa starim Montyjem. Nitko na to ne obraća pozornost, politika egzistira samo u medijima. I dalje ima kolportera, dođe Evening Standard koji se, naravno, ne razgrabi kao prije 11 godina, ali ode u solidnoj količini. Televizija pršti od Rusa, Salisburyja, Skripala, Jeremyja Corbyna koji je tih dana izazvao sablazan rekavši kako nema baš nikakvih dokaza da su nekadašnjeg pukovnika službe GRU doista otrovom novičok smaknuli Rusi.
Kraljevsko je vjenčanje za mjesec i pol dana, no o tome rijetko tko govori. Pa je bolje otići u neki od brojnih restorana. Izabrali smo talijanski. Nema tu kompromisa, kao da smo negdje u Vareseu jer poslužuju Talijani, pije se talijansko pivo baš iz Varesea, za 22-23 funte dobit ćete bivolji odrezak, 15-16 funti je pizza romana. I sve je doista odlično. Ili će biti tako ili u toj silnoj konkurenciji nećete preživjeti. Kao i u drugim zemljama Zapadne Europe, osnovne poslove u ugostiteljstvu ili hotelijerstvu obavljaju stranci. S te točke gledišta, za današnji London Brexit nema nikakva smisla. Migracije ondje traju otkako je velikog imperija, a njegova ekonomska moć učinila ga je magnetično privlačnim svakome. Brexit to neće zaustaviti niti će iz Londona odvući ljude na kojima većinom počiva i njegovo malo poduzetništvo.
