Božićno je vrijeme, pa se možemo upitati koliko bi kršćana danas primilo u svoj dom trudnu Mariju i Josipa, bi li ih i danas odbile gostionice, bi li i danas Isus bio rođen u štali, na slami, među životinjama i pastirima?
Jedno je sigurno - prije bi ih primila kršćanska sirotinja u svojim potleušicama ili skučenim stanovima nego mnogi koji će i na ovogodišnju ponoćku ispuniti katedrale i druge elitne crkve.
Ali sam Božić i ne voli takva pitanja, nijedan drugi dan ili blagdan ne čini pučanstvo tako ravnopravnim i ne briše tako razlike između bogatih i siromašnih, mladih i starih, čilih i onemoćalih. Nikad nisu ručkovi u svim obiteljima toliko izjednačeni u raskoši i slasti, nikad tako ne iščezavaju taštine, osjećaji posebnosti ili poniženja u društvu, nikad u ljudima nema manje bjesova, mržnje, zavisti, pokvarenosti, nesnošljivosti.
Dobrota je najveće bogatstvo koje donosi Isusovo rođenje, ona ulazi i tamo gdje su joj vrata zaprta i teško se otvaraju. I ne postoji grijeh u težnji da se Božić proslavi što ljepše i bogatije, da se bude sretan koliko god to novca zahtijevalo. Kad bismo Božić shvatili u doslovnim okolnostima Isusova rođenja, na taj bismo dan najmanje trošili i najviše postili. Ali za Božić kao i za druge blagdane i iz Boga nestaje strogost. On ostavlja ljudima slobodu da tada najmanje misle na Njega, da ga slave i “bezbožno”, da budu sami svoj Bog na zemlji, u beskraju radosti i raskoši blagovanja.
>> Advent u Zagrebu 2017.
Posljednjih sam se godina uoči Božića u tekstovima protivio prijekorima medija, pa i crkvenih ljudi, zbog nerazumne potrošnje, skupih darova, “sulude” jurnjave po trgovačkim centrima. Ljudima se prigovara kao da troše tuđi novac, no kad će svoj novac trošiti ako ne za blagdane, pogotovo za Božić?
Držim da je i ta potrošnja znak vjere, izraz spremnosti da se vjeri i blagdanima daje sve ono što se ne daje u drugim danima kad mukotrpno radimo i štedimo svaku lipu. Tako su rastrošnost i štedljivost vjernika u dubokom vjerskom srodstvu, življenjem smo i u jednoj i drugoj, na suprotne načine, ali s istom svrhom – da se obitelji i Bogu umilimo radom i brižljivošću, ali i užicima i veseljem koje zaslužujemo.
Oni koji žigošu rastrošnost kao da su ljubomorni na narod, kao da su sami uskraćeni za doživljaj blagdana, kao da bi htjeli da puk i za Božić ostane u oskudici na koju su ga elite prisilile. Javnost je u komunizmu Božić prešućivala, a ako su ga potajice slavili neki komunisti i kažnjavala. U slobodnoj Hrvatskoj se ne prešućuje, dapače, svi su mediji u njegovu ozračju, ali kao da se želi “cenzurirati” onima kojima je bio “cenzuriran” i u bivšoj državi – katoličkom mnoštvu. Ipak mi se čini da je ove godine manje javnog pljuskanja po potrošnji i skupim darovima. Ali ne znam jesu li se radoznalci za džepove vjernika umorili ili su sustali u uzaludnosti svoje “brige”.
Bio sam u gradu kad je počelo Došašće i jedva sam se probijao kroz taj silni svijet kojeg je Bog pozvao da iziđe iz sebe, da se opusti, da daje, i troši. Izići iz sebe, iz svoga egoizma i mučne zabrinutosti, predati se ulici, trgu, različitim sastajalištima i bližnjima – u tome Božić pokazuje moć goleme, neobuzdane rijeke koja teče kao naša zajednička sudbina.
Gledam tu mladež kako na otvorenom na hladnom Trgu bana Jelačića s užitkom i tekom jede vruće kobasice kao da su joj pale s neba, zacijelo osjećajući da im je ova prigoda Božji dar. Proljeće je proljeće i u gradu, pisao je Tolstoj, a moglo bi ga se oponašati pa reći – Božić je Božić i u gradu.
Gospode, koliko sličnosti između adventskog i božićnog ozračja u srcu Zagreba i negdašnjeg, a i sadašnjeg ozračja u selima, gdje su također ljudi, a pogotovo mladež i djeca, od Božića pozvani bili također na “trgovima”, gdje su izlazili iz sebe i svoga siromaštva, plemenitog siromaštva, i prepuštali se obilju Boga iz jaslica!
Nezaboravna je slama u “kužinama” sa zemljanim i popločanim podovima, slama na koju su djeca lijegala i prevrtala se, i nesvjesna da oponašaju novorođenog Isusa. Rekao bih – dok je Božića bit će i Hrvatske. I baš bi skromnost u kojoj je Isus rođen moga biti uzor, pouka i opomena onima koji tako olako napuštaju Lijepu našu i kad bi u njoj mogli ostati. I nigdje, baš nigdje u svijetu Božić nije tako svet, tako uzbudljiv, tako radostan, tako obiteljski, tako zajednički, tako veseo kao u domovini. S domovinom i u domovini osjećamo se pripadnicima božićnog slavlja u cijelom svijetu.
Sretni vam blagdani!
Slavili smo Bozic i u vrijeme komunizma, kad je bilo snijega, djed je konjima i konjskim saonicama vozio na misu. I nitko nas nije kaznkavao. Ajd odhebite vise u troskocima, ma u peteroskocima sa vasom opterecenoscu komunistickim mrakom.