Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Bourek: Moje su figure nakaze jer su povezane sa Slavonijom

2014. je godina Zlatka Boureka, našeg slavnog kipara i slikara, scenografa, filmaša... koji izlaže u Gliptoteci HAZU, a u lipnju će izlagati u Modernoj galeriji
25. siječnja 2014. u 08:29 1 komentara 1438 prikaza
zlatko bourek
Foto: Tomislav Miletić PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Akademik ste, a tolike guze, sise i pimpeki u vas! Otkud to? – pitamo Zlatka Boureka, akademskog kipara, slikara, diplomiranog scenografa i kostimografa, autora crtanih i igranih filmova, redatelja, jednog od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma. Već danas u podne Zagrepčani se mogu uvjeriti u opravdanost našeg pitanja: u Gliptoteci HAZU otvara se danas u podne Bourekova izložba “Teatar nakaza – kazalište figura”. Jasno je kakvih figura. E pa odakle te Bourekove “nakazice”?

– Sve je to povezano sa Slavonijom, s ravničarskim krajem – odgovara neočekivano Bourek, visok, stasit i lijep iako mu je 85 godinica, dok sjedimo u kavanici hotela Palace, punoj akademika koji su, kao i Bourek, po običaju došli tamo nakon sjednice HAZU. – Takvi su svi ravničarski slikari – nastavlja Bourek – pogledajte kako kod Bruegela ljudi izgledaju, guzati, sisati, nosati, grbavi, ali ih on voli! Pa Hegedušića pogledajte, tipičan je na isti način. Vidi se to i na mojim slikama.

Prije 40 godina počeo sam raditi ono što sam želio raditi, a prije toga sam radio sve što je trebalo raditi. Ja sam prije svega kipar i slikar, a kazalištarac sam postao kasnije, jer se znalo da od čistog slikarstva i kiparstva ne bum kruha jel. Vrlo je važno, dakle, da se zna da sam Slavonac koji voli život, radinost, srčanost... Kao i oni, sklon sam erotomaniji, ali ne u prostom smislu nego u smislu održavanja života. Predložak je toga bećarac, i zato imam film o tome. No mi nismo erotomani kao u žutoj štampi. Ali smo žestoki. Žene više nego muškarci, jer one se moraju “udati u dobru familiju”. One znaju pred slavonskim popom ispod kora otkopčati bluzu...

I danas dečki održavaju taj narodski gard u ravnici, jer tu je ravna zemlja, ravno i nebo, pa su vam tu najatraktivniji ljudi. Obitelj je tu mala republika. Tu se rilja zemlja, a po mentalitetu su ljudi malo srčaniji i zločestiji, ali i jako autokritični. Ajmo sad biti drastičniji: Vukovar je prvi najviše osjetio rat, a u Vukovaru su prvi nadrapali Slavonci. Postoji tu problem s mentalitetom. Nije lako s njima, oni pamte. Tamo se strašno pamti... Svaki put se lecnem kad dođem tamo. I ako ste umjetnik ne možete to ne registrirati. Vidite kako je ravničarski kraj teško obranjiv. Moraš se k’o svinja ukopati da se sakriješ i obraniš. A ja kao slikar i kipar pokazujem žal za nečim što je bilo, ali je prošlo. I da će biti bolje. Pa i svi koje poznam ne kukaju nego riljaju dalje. Sam život je motiv da se nastavi dalje – govori Bourek.

Posao kod Fadila Hadžića

Motiviralo je to i Bourekovu majku koja je 1933. ostala udovica i iz Požege se s malim Zlatkom preselila u Osijek. Muža joj je pokosila tuberkuloza. A sin jedinac postao je, kaže nam, pravi “majković”, kako u Slavoniji nazivaju razmažene sinove, osobito one koji nisu imali oca koji bi od njih napravili čovjeka. Svašta je trebalo raditi da bi se preživjelo. Tata je bio zlatar pa se prvo rasprodavalo sve što je imao... U Osijeku je Bourek završio pučku školu i gimnaziju, a onda je 1949. otišao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagreb, kod prof. Koste Angelija Radovanija, koji je presudno utjecao na njega. – Još u gimnaziji radio sam u reklamnome poslu – kaže Bourek. – Radio sam za Agitprop, ured za propagandu, u kojem smo oblikovali afirmativne materijale za kongrese. Parole smo radili, i po četiri metra visoke glave Tita i Bakarića. Bili smo mladi, trebali smo pokazati i da smo vrijedni. Išli smo na radne akcije. Silno smo bili angažirani da bismo pokazali da smo i mi od koristi. Izdržavao sam onda sebe i mamu. A 1949./1950. došao sam kod Fadila Hadžića u satirički magazin “Kerempuh” gdje smo osnovali crtani film. Prvi je film bio protiv Informbiroa, protiv sovjetskog tretmana Jugoslavije. Tito je 1949. objavio krah sa Staljinom i onda smo krenuli drugim putem. Presudno nam je to bilo u životu. Tada sam se formirao, totalno, i to bez bunta, s osjećajem da je to dobro. Imao sam sreću da je masa mojih “enobeaških” prijatelja bila dobra i nikome ništa nije učinila nažao. Ja i imam takvu karmu, da se na mene lijepe dobri ljudi. A i ja sam optimist, nisam namćor unatoč svemu što sam preživio – priča Bourek a odnosilo se to na bijeg u partizane 1943. da bi se sačuvala živa glava, nakon čega je trebalo zasukati rukave da bi se preživjelo u poslijeratnoj oskudici.

No Fadil Hadžić bio je genijalac za cijelu grupu ljudi, svjedoči Bourek. “Paradoks” je bio jedini list u boji u Jugoslaviji u to doba. Sav je ostali tisak bio siv i ispunjen Titovim sličicama. – Imali smo kod Fadila honorare u visini profesorske plaće – sjeća se Bourek koji je 1945. upisao i Akademiju primijenjenih umjetnosti smještenu u današnjim Klovićevim dvorima. – Rektor nam je rekao da ne dižemo nos, niti puštamo boemske brade, jer moramo ljudima dizati moral, naučiti ih da se peru ispod pazuha, da žive kao ljudi. A ja sam delal sve što treba. I cijeli život živio sam od toga što sam radio lažne noseve i lažne guzice. Nije to bila kičica u ruci pa da postanem slavan i da mi ministar kulture kupuje slike – ironičan je Bourek.

Čuvene su njegove kazališne lutke! Prvi put se njegove lutke javljaju 1977. i na Dubrovačkim ljetnim igrama kad Bourek na Poljani Mrtvo zvono postavlja “Orlanda Malerosa” Saliha Isaaca. A 1982. gledali smo u Teatru ITD legendarnog “Hamleta” kad su kao autorska trojka navedeni Shakespeare/Stoppard/Bourek, a koja je gostovala čak u dvanaest zemalja! Između ostalog i na Držićevoj poljani na Igrama u Dubrovniku iste te godine. Zadnji put lutke su gostovale u Dubrovniku na Igrama u Bourekovoj i Paljetkovoj predstavi “Sv. Vlaho, Blasius, Blaž”.

Za “Teatar nakaza...” koji ćemo vidjeti u Gliptoteci HAZU Bourek je prikupio sve što je uspio iz kazališnih arhiva. Bit će tu i više od sto fotografija iz predstava. Bourek, dakako, mora naglasiti da to što on radi nisu kazališne lutke nego kazališne figure. U jednom kutku dvorane organizirana je i mala pozornica gdje će biti izvedena predstava “Jedini neuspjeh Adolfa H” mađarskoga Židova Georga Taborija. – Tog sam tipičnog Židova upoznao kad je imao 89 godina, a doživio je 95 – kaže Bourek. – Govorio mi je o apsurdu: “Pišem na engleskom, glumim i režiram na njemačkom, a mislim na mađarskom.”.

Jedini muški kostimograf

Bourek priprema i “Proslavu 90. godišnjice Georga Taborija” na kojoj će glavnu ulogu imati njegovi veliki brkovi i debeli glas.

– Moje su figure u likovnom smislu grbaste, džombaste, lijepo-ružne – opisuje Bourek – Jedini sam u Europi lansirao japansku tehniku “bunraku” koja funkcionira od 16. stoljeća. Bio sam i jedini muški diplomirani kostimograf u doba Jagode Buić koja je moja generacija. Profesorica Branka Hegedušić, supruga Krste Hegedušića, bitno je na studiju primijenjenih umjetnosti utjecala na mene. Poznavala se s mojom mamom. Jednom su u Baden-Badenu kupile gotovo isti kostim Coco Chanel. Branka je bila jako važna za hrvatsku kulturu. Napisala je da kad umre jedini ja smijem govoriti na njezinu grobu. Ona i Kosta Angeli Radovani uputili su me u život!

ČULA JE I BOLJIH
Josipa Lisac o izvedbi himne Lady Gage: 'Nije ona tako strašna pjevačica'
Udruga Kamensko
BOLJE SUTRA
Dokazali su da je moguće – nova zaposlenja uslijed pandemije
  • Blender:

    Najlakse je kreirati nesto odvratno, pokusaj napraviti nesto sto se vecini svida!!