Bilo je to potkraj studenoga 2019. godine u Strasbourgu, sat ili dva nakon što je Europski parlament potvrdio novu Europsku komisiju na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen. Novi visoki predstavnik za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku u novoj Europskoj komisiji, Španjolac Josep Borrell, koji je na toj poziciji naslijedio neuvjerljivu Talijanku Federicu Mogherini, pozvao je nekoliko odabranih europskih medija – rimsku Repubblicu, španjolski El Pais, njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung i Večernji list – na intervju u rezidenciju španjolskog veleposlanika u Strasbourgu. Borrell je iskoristio taj intervju kako bi poslao ključnu poruku europskoj javnosti. Nova Europska komisija bit će, poručio je, “geopolitička Komisija”, uvjeravajući kako Europska unija ubuduće mora preuzeti veću ulogu u svijetu i kako mora imati “geopolitički pristup”. Bilo je to posve u skladu s najavama nove predsjednice Komisije Ursule von der Leyen, koja je pak tvrdila kako će njezina Komisija znati braniti svoje vrijednosti, definirati svoje odnose sa susjedima i osigurati snažniju Europsku uniju, koja će biti kadra nositi se s globalnim izazovima.
Teze o “geopolitičkoj” Komisiji kasnije su, zbog novih okolnosti, nadograđene i konkretizirane još ambicioznijim idejama o “strateškoj autonomiji” Europske unije. Narušeni transatlantski odnosi i činjenica da se Europa nije više mogla osloniti na Ameriku u vrijeme administracije Donalda Trumpa, kao i recentna kriza zbog pandemije koronavirusa, oživjele su ideje o potrebi strateške autonomije Europe, iako su aktualna tragična neefikasnost Unije pri dobavi cjepiva, koje je postalo glavno strateško i geopolitičko oružje, kao i ovisnost o uvozu zaštitne opreme iz Kine, ponovno ukazali na kronično nesnalaženje Europe na geopolitičkom polju. Pritom osobito bode u oči činjenica da čelnica “geopolitičke Komisije” u recentnoj bitci za cjepiva i sudaru s farmaceutskim divovima nije uspjela iskoristiti snagu i moć najjačeg europskog oružja - jedinstvenog europskog tržišta. Naime, jedinstveno tržište je praktično jedino oružje koje je na raspolaganju Europskoj uniji u srazu s drugim geopolitičkim akterima, bilo da je riječ o državama ili, kao u ovom slučaju, farmaceutskim kompanijama, od kojih su neke financijski moćnije od pojedinih članica Unije. Europa, naime, nije vojna sila i njezina diplomacija ne može drugima prijetiti oružjem, a znamo da nije ni politička sila, niti je u stanju donositi brze i efikasne političke odluke. Europa je, međutim, trgovinski div i najveće i najbogatije tržište na svijetu, o čijoj otvorenosti ovise druga globalna tržišta, ponajprije ono kinesko i američko. I upravo je u tom je kontekstu teško shvatiti europsku pasivnost pri nabavi cjepiva i činjenicu da su farmaceutski divovi, koji u velikoj mjeri ovise o europskom tržištu, a neki imaju i svoje pogone na teritoriju Unije, odlučili tako olako prekršiti svoje ugovorne obveze prema Uniji i njezinim građanima.
Očito je, naime, da su priče o geopolitičkoj Komisiji i strateškoj autonomiji Unije ostale mrtvo slovo na papiru. Europska strateška autonomija u samom se startu suočila sa suprotstavljenim vizijama Pariza i Berlina, ključnih europskih aktera bez čijeg je suglasja teško zamisliti funkcionalnu i uspješnu Europsku uniju. Europa je posljednjih nekoliko godina napravila nekoliko stidljivih koraka prema uspostavi strateške autonomije u sigurnosnim pitanjima, s obzirom na to da je upravo Zajednička vanjska, sigurnosna i obrambena politika bila i ostala najslabija točka europskog projekta, ali to nije naišlo na odobravanje od strane Trumpove administracije, koja je transatlantske odnose pretvorila u trgovinski odnos u kojem europske članice povećanjem izdvajanja za obranu i trošenjem tih sredstava za kupovinu američkog oružja plaćaju račun za svoju sigurnost. Nedavna promjena u Bijeloj kući, međutim, potaknula je Berlin na promjenu mišljenja o europskoj strateškoj autonomiji. Njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer, jedna od najbližih suradnica odlazeće njemačke kancelarke, koja ju je trebala i naslijediti, nedavno je poručila kako se Europa mora osloboditi “iluzija o strateškoj autonomiji” i da Europa nikad neće uspjeti nadoknaditi ključnu ulogu Amerike u osiguranju europske sigurnosti. Takvu dalekosežnu izjavu nesuđena nasljednica kancelarke Merkel sigurno nije dala bez njezinog znanja i suglasnosti, a odmah joj je odgovorio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji odbacuje ideju da Europa treba ostati ovisna o američkoj vojnoj zaštiti u budućnosti, poručujući kako Europa mora biti u stanju nezavisno operirati na vojnom, industrijskom i gospodarskom planu.
U tom kroničnom nejedinstvu unutar EU, pa i među ključnim akterima, valja tražiti razloge zbog kojih je Unija doživjela fijasko pri nabavi cjepiva i zbog kojih je Europska unija tijekom nedavnog posjeta prvog europskog diplomata Borrella Moskvi doživjela povijesni debakl, koji nema puno veze sa samim Borrellom, s obzirom na to da je riječ o iskusnom diplomatu. Iako je putovao u Moskvu kao predstavnik bloka od 27 članica Unije, Borrell u srazu s iskusnim ruskim diplomatskim liscem Sergejem Lavrovom nije mogao zastupati jedinstveno europsko stajalište prema Rusiji, i to zato što takvo stajalište ne postoji. Zato je europska politika prema Rusiji, bez obzira na to je li riječ o ruskom gaženju vrijednosti koje bi Unija trebala braniti, ruskoj agresivnoj vanjskoj politici, korištenju plinovoda kao političkog oružja, aneksiji Krima i intervenciji u Ukrajini ili zatvaranju Alekseja Navaljnog, toliko nemoćna. Ni o jednom od ovih pitanja ne postoji suglasje unutar Europske unije, pri čemu istočne članice, osobito Poljska i baltičke republike, obično zahtijevaju odlučniju politiku, dok Njemačka s druge strane ustrajava na strateškoj suradnji s Putinovom Rusijom i odbija obustaviti kontroverzni projekt Sjeverni tok 2, koji će dodatno povećati utjecaj Rusije u Europi. Zbog toga su Putin i Lavrov odlučili poniziti Borrella u Moskvi, računajući na to da će odnose s Europom ionako rješavati u izravnom dijalogu s Berlinom i Parizom. I upravo to je ono što u ovom trenutku povezuje Rusiju, Ameriku i Kinu u njihovu odnosu prema Europi. Sve tri globalne sile, pri čemu Rusiju samo uvjetno možemo smatrati globalnom silom, s Europom ne žele razgovarati kao s jedinstvenim blokom, nego je pokušavaju podijeliti i njezine članice posvađati, a onda razgovarati s državama-članicama pojedinačno. I u tome su, mora im se priznati, prilično uspješne. Sve dok se to ne promijeni, Unija će ostati sporedan akter na globalnoj pozornici.
Francuzi mogu odbiti američku zaštitu jer oni smiju ulagati u vojsku, a Nijemci su nakon rata odgajani na način da ne smiju previše mahati zastavama, da ne smiju previše ulagati u vojsku, da se boje svoje sjene i sl. A kaj se tiče ovog neuspjeha Komisije u nabavci cjepiva, nije ni čudo tko vodi Komisiju. Gđa von der Leyen je kao ministrica obrane upropastila njemačku vojsku. Od svog silnog zrakoplovstva koje imaju samo čini mi se 6 aviona je bilo operativno, od podmornica ne znam je li ijedna. Također su na remont poslali školski mornarički brod, troškovi su narasli kao da je neka HDZ-ova ili SDP-ova vlada to radila, s 15 na 150 milijuna eura, a brodogradilište kojemu je povjeren remont je bankrotiralo, ili bilo u ozbiljnim financijskim poteškoćama, ne sjećam se sad točno... I onda takva osoba postane predsjednica Komisije.