I prije razornog potresa 29. prosinca prošle godine znalo se da je područje Banovine zasigurno najsiromašniji kraj u Hrvatskoj. To je područje, kao dio nekadašnje Vojne krajine, u povijesti dugo bilo na udaru Osmanlija. Kako kaže Hrvatska enciklopedija, u 16. stoljeću na širem području bile su ustrojene posljednje crte hrvatske obrane pred Osmanlijama s nizom utvrda (Dubica, Kostajnica, Bihać, Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Sisak).
Krajiški se zapovjednici nisu brinuli za obranu donjega Pokuplja, pa je to područje, koje je izravno štitilo Zagreb, vraćeno pod bansku upravu i prozvano Banskom krajinom; nazivalo se i Banskom zemljom, Banovinom, Pokupskom i Kupskom krajinom, odakle i naziv Banovina. Banska krajina protezala se od Karlovca do Ivanića. Osmanlije su, osvojivši Bihać i Petrinju 1592., ovladali najvećim dijelom Banovine. Nakon pobjede pod Siskom 1593., odnosno nakon pada osmanske Petrinje, na mjestu nekadanje Hrastovičke kapetanije utemeljena je 1595. Petrinjska kapetanija, a iznova utvrđena Petrinja postala je polazište za oslobođenje prostora oko Zrinske gore i Pounja. Kako ban nije imao dovoljno novca za uzdržavanje petrinjske posade, ta je kapetanija pripala Slavonskoj krajini i ostala je u njoj do reorganizacije u 18. st. Kada su potkraj 17. stoljeća oslobođeni dijelovi Hrvatske, oslobođeno područje između Kupe, Une i Save omogućilo je proširenje Banske krajine (1703.) i prebacivanje težišta obrane s Kupe na Unu. Reorganizacijom i podjelom Vojne krajine na pukovnije podijeljena je i Banska krajina na Glinsku i Petrinjsku pukovniju (1750).
Na opustošena područja Banovine, kaže Hrvatska enciklopedija, naseljavalo se već od kraja 15. i početka 16. st. novo pučanstvo, bilo kao izbjeglice pred Osmanlijama bilo kao osmanski naseljenici, katoličke i pravoslavne vjere. Kao dobri vojnici, primani su u krajišku službu, a njihov priljev unio je promjene u etničku strukturu tog područja. Smanjivanje krajiških povlastica, nastojanje da se krajišnici izjednače s ostalim seljacima i povećanje nameta uzrokovali su krajiške bune (1730. i 1751). Od 1809. do 1813. Banovina je u sastavu Napoleonovih Ilirskih provincija. Razvojačenjem Vojne krajine 1873. ukinute su Glinska i Petrinjska pukovnija, a 1881. Banovina je ujedinjena s Hrvatskom.
Toliko o daljoj povijesti Banovine, koja je veliko pustošenje doživjela i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tada su mnoga naselja ondje opustošena. Najpoznatije takvo naselje jest Zrin. Međutim, najveće pustošenje doživjela je u Domovinskome ratu. Banovina se 1991. našla u središtu srpske pobune i počelo je etničko čišćenje sveg nesrpskog stanovništva. Tek je operacijom Oluja taj kraj oslobođen i vraćen u sastav RH. O kakvim se razmjerima okupacije radilo dovoljno je reći da je čak 54 posto Sisačko-moslavačke županije bilo okupirano, da je odande protjerano oko 50.000 Hrvata i 4000 stanovnika drugih nacionalnosti, da je na Banovini pronađeno 37 masovnih grobnica, ekshumirano je 570 osoba od kojih je 430 identificirano, da se 361 osoba još vodi kao nestala i da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih čak 1600!
Sve to, na žalost, nije bilo dovoljno da država nakon Domovinskoga rata posveti toliko potrebnu pažnju tome kraju. Obnavljale su se kuće, ali kako. Tvornica baš i nema, mnogi su živjeli samo od socijalne pomoći, bijeda na sve strane… Političari se nisu naslikavali kad su im trebali glasovi na izborima. I danas ljudi govore da nisu išli dalje od Gline. I sad je potres potpuno ogolio sliku toga kraja.
Sad kad su svi mogući mediji ušli na Banovinu i idu od sela do sela, od kuće do kuće i bilježe ne samo razmjere strašnog potresa, nego i bijede u kojoj su mnogi dosad živjeli, čovjek dobije dojam da je to kraj koji su svi zaboravili, da su to ljudi koji više nikome ne trebaju.
Jedan takav svjedok potpune nebrige države nalazi se u selu Mečenčanima kod Hrvatske Kostajnice. Nakon potresa nam iz Mečenčana stižu slike ogromnih rupa koje su nastale na više mjesta u tome selu. Sve je to posljedica potresa. No u Mečenčanima je roditeljska kuća Svetozara Borojevića, jednog od najvećih hrvatskih vojnih umova, hrvatskog velikana, jedinog feldmaršala slavenske krvi u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Mnogima sigurno ne treba spominjati tko je bio Borojević. Nisam uspio još doći do informacije što je s tom kućom nakon potresa, ali i prije potresa izgledala je bijedno, potpuno devastirano, zapušteno, na rubu rušenja. Sramota za državu koja ne drži do svojih velikana!
Kako navodi kolega Danijel Tatić u svome tekstu o toj kući na Večernjakovoj blogosferi od prije četiri godine, roditeljska kuća Svetozara Borojevića trebala bi biti simbol obrane hrvatskih teritorija od talijanskih posezanja, koje talijanska iredenta ni danas nije prežalila. Tatić piše: “U Mečenčanima danas gotovo da i ne postoji spomen na Borojevića. Zaborav koji je nepravedno na generala Borojevića nametnula bivša država i dalje je na djelu. Nigdje ni spomena, obične ploče s natpisom koja bi upućivala prolaznika na to da nije riječ o običnoj ruševnoj straćari, a čak nema ni oznake da je riječ o zaštićenom kulturnom dobru. Baš ništa! Nebriga Ministarstva kulture i općenito hrvatske države prema ovoj građevini ujedno je i nebriga prema svim hrvatskim žrtvama koje su položile svoj život u obrani hrvatskih teritorija na talijanskom bojištu u Prvom svjetskom ratu.”
Fotografija kuće najbolje govori o čemu je riječ! Čak da se sad i srušila u potresu, bilo bi krajnje vrijeme da je netko obnovi. Hoće li?
Gos. Despot, ovo pitanje uputi drugarici ministrici kulture, vaznije je financirati podizanje petokrake na Rijecki neboder.