Mnogi će građani sljedećeg tjedna – bar oni koji rade u državnim službama, a to je trećina zaposlenih – kada u Hrvatskoj padaju dva državna blagdana, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, pokušati “spojiti praznike” i tako dobiti pride čitav tjedan godišnjeg odmora. No u ovom spajanju kao da ima i neke više simbolike, koja se ne može svesti samo na ferijalnu aritmetiku. Ono kao da pokazuje tendenciju hrvatskog društva da se hrvatskoj državnosti osiguraju antifašistički ideološki temelji. Uostalom, ta veza postoji i u Ustavu RH.
No kako je svaka ideologizacija loša stvar i više ukazuje na pokušaj prikrivanja izvjesnog nedostatka nego na postavljanje čvrstih ustava i temelja, tako možemo smatrati da se i ova tendencija u hrvatskom društvu odvija na štetu drugog člana ove ne-samo-ferijalne kombinatorike. U Hrvatskoj se preko svake mjere govori o antifašizmu, čak možemo reći da se oko te priče kondenzira čitav politički život nacije, da je antifašistička naracija postala “biti ili ne biti” njena političkog života. A govori se o tome taman onoliko koliko se šuti o ideji nacionalnog suvereniteta.
To je, međutim, potpuno naopaka logika, jer bez političkog suvereniteta nacije nema ni bilo kakve moguće politike. Nacija koja nije slobodna i samostalna ne može ni slobodno odlučivati o ključnim pitanjima svoga opstanka. Neovisnost hrvatske nacionalne države, međutim, nije samo ugrožena faktičkim odricanjem ideje nacionalnog suvereniteta priključivanjem Europskoj uniji prije dvije godine, već i ovom podrivajućom šutnjom o tome da je napušten smisaoni okvir bilo kakve politike u Hrvatskoj. Mogli bismo reći da se u Hrvatskoj toliko udara u ideološke bubnjeve upravo zato što je s horizonta hrvatskog društva nestao okvir u kome je moguća bilo kakva smislena politika jedne zajednice – ideja suvereniteta.
Kukasti križ na Poljudu, kojim se nacija zanima već danima, simbol je upravo ovog nestanka autentične politike iz života hrvatskog društva. Jer, čime bi se inače zanimala nacija koja ni o čemu više ne može samostalno odlučivati? Što toj naciji ima ponuditi njena politička elita u svojoj hinjenoj odlučnosti, osim ideološke galame, kada je postala samo transmisijom moći nadnacionalnih političkih autoriteta u Bruxellesu? Kako bi inače sebe objašnjavalo sebi društvo koje se samo odreklo svoje slobode i političke neovisnosti? To je stid jači i veći i od stida zbog kukastog križa. Upravo zato tako rado i pristajemo na ideološke prepirke, kako bismo mogli šutjeti o tome da smo sebi zabranili razgovor o politici.
Hrvatski sabor prestao je biti saborom, mjestom sabiranja logosa hrvatskog društva, parlamentom u kojem se govori (parle), razgovara i pregovara o važnim političkim pitanjima, već pukim strojem za izbacivanje sve novih i novih zakona, propisa i regulativa. Sabor ispunjava svoju zadanu zakonodavnu “kvotu” baš poput kakvog radnika za strojem. Hrvatskom se sve više vlada naredbama, a sve manje je to vladavina zakona. Naredbama se pokorno šuti, dok se o zakonima slobodno govori. A kako hrvatski zakoni više i nisu izraz suverene volje hrvatskog naroda, a o naredbama moramo šutjeti, onda nam ostaje samo da ideološki brbljamo.
Jedna od najpogubnijih predrasuda našeg društva jest da ćemo članstvom u Europskoj uniji, tj. odricanjem od suvereniteta i brisanjem granica nacionalne države, izgraditi pravnu državu u Hrvatskoj. Bez suvereniteta nema ni zakonitosti; bez jasnih granica i određivanja nadležnosti nema ni slobode. Samo ako ste vladar Istočnog Berlina, suverenitet i određivanje granica ćete shvatiti kao dizanje visokih zidina prema vanjskom svijetu. Ali, isto tako, samo komunistička svijest može otvaranje svijetu poistovjetiti s ukidanjem granica i brisanjem suvereniteta nacionalnih država. Zidovi suvereniteta nisu od kamena, već od zakona. Veza grada i ograde očuvana je i u jeziku. Samo dobro definirana granica, samo zidovi zakonitosti, ograde suverene države, definiraju političku zajednicu i omogućuju vladavinu prava, a ne njihovo ukidanje.
Ususret Danu državnosti Republike Hrvatske možda bi bilo zgodno prisjetiti se ovih stvari, makar i prigodno. Bez suvereniteta nema ni vladavine prava, ni demokracije, ni liberalne države. Podrivanjem suvereniteta hrvatske nacionalne države, a naše članstvo u EU je tu primarni izazov, podrivamo i temeljne civilizacijske vrijednosti kojima su građani Hrvatske prisegli prije 24 godine. Ako pristajemo sudjelovati u tome, onda nam ništa drugo i ne preostaje nego vlastiti identitet tražiti u izvanpolitičkim ideološkim maglama. A, kao što znamo, tome i služi kukasti križ.
ne znam tko to uživa ... osim pojedinih novina koje bi valjda bankrotirale da nema svastike i petokrake, Pavelića i Tita...