Za ono što je saborska zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić rekla u Saboru trebalo je hrabrosti. Iznijeti svoju intimu i mučne detalje pred javnosti. Potaknula je time i mnoge druge da to učine. I to bi također trebalo biti dobro. Trebalo bi, što ne znači da i jest dobro u svakom slučaju.
Jer, za takve su tvrdnje moguće samo dvije krajnosti: prestati vjerovati liječničkoj struci ili ići propitkivati svaki slučaj koji je nakon njezina istupa netko odlučio učiniti javnim. A javljaju se u ovoj priči žene iz svih krajeva Hrvatske sa svojim iskustvima. Naravno da ne valja nijedna od tih krajnosti i da nitko nikad neće istjerati na konac istinu u svakoj od tih priča, kao i u tko zna koliko onih koje nikad i neće postati javne.
A Kujundžić ili koji god ministar zdravstva za svaku je od tih priča kriv samo ako je znao da je nešto učinjeno krivo, nepošteno, pogrešno i nehumano, a to je prešutio. Kriv je kao i svatko tko je jučer svjedočio i šutio ili tko će sutra nečemu takvom svjedočiti i šutjeti. A javnost je doznala za neke slučajeve – o kojima su svi godinama šutjeli – kao i za one u kojima je tjeranje pravde trajalo i traje godinama.
>> Pogledajte šokantno priznanje zastupnice u Saboru
Ne smije to obeshrabriti u želji da se iziđe van i upre prstom, naprotiv. I liječnici su ljudi, donose krucijalne odluke u svakakvim uvjetima, ali i oni kao i svi mogu pogriješiti. Oni spašavaju živote i ne mogu nam obećati da će nas poštedjeti bolova, prvenstveno onih fizičkih, od kojih strahuje većina kod puno zahvata, postupaka, pregleda, ali i boli u svakom smislu. Oni moraju učiniti što znaju da nas toga poštede ako je moguće, a mi im trebamo u tom smislu vjerovati da čine najbolje.
Mučno je pomisliti da bi ijedan liječnik svjesno nekoga mučio i pustio da pati, a da mu je nadohvat nešto što može spriječiti ili umanjiti bolove! Ako takvih ima, onda je tu javnost, a potom Kujundžićeva odgovornost da provjeri svaki pojedini takav slučaj. Odgovornost mu je i da struci osigura potrebno za rad pa tako i ono potrebno za manje bolne postupke.
Niti svi mi jednako podnosimo bolove niti možemo očekivati da nas ništa neće boljeti dok smo u njihovim rukama. Bol možda neće, ali pola toga straha može podnošljivijim učiniti pristojan razgovor.
Mostovce jos uvijek boli guza od Plenkijevog vritnjaka. To mi se svidja.