Kako je skončao Werther? Skončao? Kako? Pa, uzeo je pištolj i objesio se, odgovorio je na lektirsko pitanje moj razredni kolega čije ću ime prešutjeti kako me ne bi tužio za duševne boli. Čovjek koji je danas poduzetnik i ima firmu za postavljanje knaufa i moleraj nije bio osupnut patnjama mlađahnog Werthera, posljedicama tih patnji, a ni Goetheom, nego je lektiru prepisao od razredne štreberice čije ću ime također prešutjeti iz istih razloga.
Premda štreberica sad spada u utuživu, novinarsku kategoriju – bakće se sa živim i mrtvim piscima u dramskom programu nacionalnog radija. Poduzetnik, dakle, knjige nije otvarao ni kad je morao. Ne otvara ih ni sad. “Što će mi?” veli. Poduzetnik ima Mečku. Ja imam bicikl. Ne bih, možda, imala ni bicikl da mi Proust nije bio monumentalan davež s onim svojim biskvitom-madeleinom i čajem i traganjem i vremenom i jadikovanjem.
“Ja tu ništa ne skontah,” izjavio je neki dan moj najmlađi sin Šimun koji u posljednje vrijeme iz nekog opskurnog razloga obožava sve trpati u aorist. Utapao se u Dekameronu. Pokušah mu razumski objasniti prisutnost Dekamerona u lektiri, svu ljepotu umjetničkog plimnog vala razvoja pojedinih žanrova i oblika, a onda se sjetih vlastita pokušaja čitanja recimo Planina…
Video - Zoran Ferić o novom kurikulu za hrvatski jezik
“Ništar manje općena rič ova jest da sila pravdu ne žudi i nevolja zakon nima,” napisao je Zoranić, Petar Zoranić u proslovu “Planina”. Ne znamo je li Zoranić, pišući svoj pastoralni roman, pomislio: “Gle, sad ću napisati prvi hrvatski roman,” ne znamo čak ni kad je umro, ni što se dogodilo s dvama njegovim rukopisima koji kao da su u zemlju propali. Tvorci lektirnog dijela kurikula za hrvatski jezik i književnost, međutim, sa sigurnošću znaju da Zoranić više ne može stvarati probleme, budući da više ne može napisati ili reći išta sumnjivo ili moralno dvojbeno.
Ne može napisati nikakvu romanesknu gnusobu o pedofiliji, homoseksualizmu ili bilo kakav seksualno vruće kontekstualiziran tekst. Zoranić je kao stvoren za “literarno čitanje”, kako nalaže skupina tvoraca povijesnog, javnosti netom objelodanjena kurikula. Čak i ako je današnjoj mladeži lingvistički, semiotički i kontekstualno blizak i koliko i, recimo, aboridžinskom vremenu sna poimanje judeo-kršćanske koncepcije onostranog.
Mlade će u literarni čitalački ushit posve izvjesno uznosito uznijeti i stihovi poput: “Slatka dušo mom životu,/ah, drago ti traviš mene/ kroz zamjernu tvu ljepotu /i razblude tej ljuvene” baroknog Ivana Bunića Vučića s kojim se Zoranić ne može posvađati koji je bolji ter darovitiji. Mladež obuzeta kroničnom deregulacijom hormona, s neograničenim pristupom internetu i inim sumnjivim sadržajima posve izvjesno će pohrliti u gradske knjižnice i čitaonice gorljivo iskajući sve barokno, sve za što su teoretičari odavno dokučili ono famozno “što je pisac htio reći”. Mrtvi pisci se ne mogu pobuniti, obrušiti se na pogrešno tumačenje struke, ne mogu iskati tantijeme, a ni naknadu za posudbu u knjižnicama, buniti se što ista kasni već tri godine. Ekonomski je to jak adut u borbi protiv literarnih i inih umjetničkih parazita koji halapljivo srču manje od jedan posto državnog proračuna.
Posthumnost, međutim, neke autore ipak nije spasila izbacivanja i obaveznog štiva. Poput onog koji je napisao “lovca u onoj žitarici”. Usprkos činjenici da su u kurikularnom pabirčenju stradali i pokojnici, ima ih koji vele da je “naša” lektira retrovizor u koji uporno zurimo navodno putujući u budućnost.
S druge, pak, strane, obratimo li pozornost na rasprave što se među književnim akterima već gorljivo vode na društvenim mrežama, po život je opasno pogledati kroz vjetrobransko staklo, u literarnu sadašnjost živih graditelja književnog korpusa. Kojeg pisca koji živi, radi i djeluje bi trebalo uvrstiti u lektiru? Koji živi pisac je kakvoćno i tematski bolji, mlađahnim čitateljima zanimljiviji od nekog koji je preminuo?
Ima živih koji bi htjeli izbaciti sve mrtve, a ima i živih koji misle da bi trebalo eutanazirati neke također žive. Ima itekako živih koji su još nepoučenima čitanju jednako nerazumljivi kao i Zoranić ili Bunić. I pisci su, naime, ljudi. A lektira nije kamen mudraca koji će alkemijskom čarolijom literarnom neosviještene pretvoriti u gorljive članove gradskih, sveučilišnih i pučkih knjižnica i čitaonica, u mahnite kupce ukoričenih velemajstorija domaće pisane riječi. Uvijek će, usprkos svim organiziranim nastojanjima biti onih koji će se ponašati kao da su nekoć davno u knjizi pronašli dlaku, kao što je moja majka jednom u bureku našla žvaku, pa je zbog istočnjačke mesne delicije sa stranim tijelom mjesecima odbijala jesti i sirnicu i krumpirušu.
Možda bi se trebalo pomiriti s činjenicom da neki neće čitati čak ni ako im Sofokla prezentiramo u slikovničkom obliku, čak ni ako Krležu u teatru zapaprimo eksplicitnim seksom. Neki će uvijek čitati, čak i ako su potomci “mračnog Šuvarova doba”. Neki nikad neće misliti. Čak i ako misle da misle. Onako kako ne znaju kaže li se “jer” ili “jel”, “čovjek” ili “ćovijek”. Onako kako misle i sa sigurnošću znaju da s govornica krvlju svojom brane nacionalni identitet i opstojnost u neprijateljskom svijetu čak i ako retoričke i ine upite započinju famoznim “da li”. Onako kako neki od nas znaju da neprijatelj nije pred vratima, nego u sobi. Dokle god identitet nekog naroda brane oni koji mu masakriraju jezik kao temeljnu postavku. Ili miješaju domoljublje i ksenofobiju. Ili ne-vrijednosti postavljaju kao temeljne principe, pa nam djeca s Lektira.hr prepisuju dnevnike čitanja, a pod odmorima se tuku i zlostavljaju zbog markiranih stvari.
Nekima tako nikad neće biti jasno zašto Hamlet šizi, no na prvu ih dira onaj turbo-pjesmuljak o aspirinu i prekomjernom konzumiranju alkohola. Taština praznine je imanentno permanentna. No, evo, već nam je bolje. Kaže moja baka u devedesettrećoj godini i sjeća se prošlih stupova i stupića društva, nekoć gorkog, a sad smiješnog. Pa je tako davno, što će reći još tamo negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, jedan profesionalni političar čije ću ime prešutjeti kako bih obitelj poštedjela rujnoga stida, a sebe ponovno tužbe, otvarao sportsku dvoranu u Osijeku. Tom je prigodom, kako i priliči, htio ostaviti dojam pametna i učena čovjeka, pa je klasični političko-prigodni govor okončao latinskim: Veni, vidi, vici. Nekako bi to još i prošlo, da se dotični nije bacio na prijevod izgovorenog: U zdravom tijelu zdrav duh. Ušao je time u kolektivno posprdno pamćenje pitoreskne, a opet tako slavonske metropole.
Nekoć je bilo gore. Tješimo se. A onda promijenimo program i prebacimo se na prijenos sjednice Hrvatskoga sabora…
