Koliko je Hrvatska vojska bila tehnološki naprednija od protivničkih snaga u Oluji, izlazi na vidjelo godinama poslije. Zna se da se HV koristio snimkama bespilotnih sustava u pripremi i u samoj akciji, no malo je poznato da se radilo o sustavima domaće proizvodnje.
Besposadni sustavi u Oružanim snagama RH sustavno se koriste u izvidničke svrhe još od 1993. Uz pomoć njih upravljalo se i djelovanjem topničkih i raketnih sustava HV-a te se nadzirao manevar naših postrojbi, posebno u završnim oslobodilačkim operacijama Domovinskog rata. Sustav je tijekom ratnih godina stalno usavršavan te je kao konačan rezultat nastao M 99–Bojnik, koji je u to vrijeme po tehničko-taktičkim značajkama bio u svjetskom vrhu.
Priča o besposadnim hrvatskim sustavima, međutim, počinje u ljeto 1991., kada Zrakoplovni savez RH (danas Hrvatski aeroklub) inicira razvoj letjelica. Njihovu inicijativu 1992. prihvaća Glavni stožer OS RH, a razvoj preuzima Centar za strateška istraživanja GS OS RH. Kasnije je utemeljena prva postrojba za besposadno zrakoplovno izviđanje GS OS RH, sastavljena od zrakoplovnih modelara – dragovoljaca, a manjim dijelom i od stručnjaka za interpretaciju aerofoto snimaka iz bivše JNA, časnika i dočasnika OS RH te zrakoplovnih tehničara školovanih u Srednjoj zrakoplovnoj školi u Velikoj Gorici.
Tijekom vremena dobre su rezultate postigla dva sustava – jedan razvijan u Centru za strateška istraživanja, a drugi koji su razvijali pripadnici izvidničke postrojbe ZNG/OS RH iz Slavonskog Broda. Prvi sustav, NICK 01, bio je orijentiran na dugoročniji razvoj navigacijsko-stabilizacijskog sustava većih i sofisticiranijih letjelica, a obuhvatio je dijelom i razvoj žirostabiliziranih platformi za senzore letjelica.
Drugi sustav bio je usmjeren na što brži razvoj jednostavnih platformi i drugih sklopova sustava opremljenih senzorima. Iako je tehnološki i koncepcijski taj sustav iz Slavonskog Broda bio iza prvoga, pobijedio je zbog svoje jednostavnosti i pouzdanosti te je ubrzo uveden u operativnu uporabu. Tijekom 1994. uveden je i u djelomičnu serijsku proizvodnju u Zrakoplovno-tehničkom zavodu iz Velike Gorice.
Modernizacijom sustava nastao je M 99, poznatiji kao Bojnik, koji je Obavještajna uprava koristila na svim bojištima, u svim završnim operacijama HV-a. Nakon Domovinskog rata sustavi Bojnik uspješno su korišteni u protupožarnim djelovanjima te za nadzor granica. Dio aerofoto snimaka sustava iz rata korišten je i za analize i dokaze za procese koji su vođeni pred sudom u Haagu. Bojnik je od 1997. do 2005. izrazito uspješno korišten u vježbama OS RH.
Kuriozitet je to što je još u predinternetsko vrijeme postrojba slala podatke, djelomično obrađene fotografije u stožer podatkovnom vezom, s mogućnošću obostrane interakcije na aerofoto snimci i funkcijom chata. U tu svrhu koristio se program iz SAD-a koji je bio razvijen za potrebe njihova zdravstvenog sustava. U originalu, taj medicinski program mogao je “uploudati” fotografije i djelomično ih obraditi dodavanjem objekata, komentara i sl., a služio je za ubrzanu dijagnostiku i brzo dobivanje stručnog mišljenja tijekom kirurških zahvata.
Najipse su bile fotografije bezanije na tenkovima i 🚜 .