Iako je nekoliko puta javno kritizirao predsjednika SDP-a Davora Bernardića, Bojan Glavašević ipak nije bio jedan od onih koji su to uvijek radili preko medija. Zato se nije stjecao dojam da je toliko nezadovoljan stanjem u stranci i krizom vodstva s kojom se SDP bori posljednje dvije godine. Svoje nezadovoljstvo, kaže, radije je iznosio na unutarstranačkim sastancima, no sada je uvidio da do željenih promjena neće doći te odlučio napustiti SDP u koji se učlanio 2016. godine.
Kad ste zaključili da se više ne isplati boriti za promjene u stranci, već ju je bolje napustiti?
Nije bilo preko noći, nije bio jedan moment, to je cijelo vrijeme bilo prisutno kao mogućnost. Ja sam čovjek koji uvijek pokušava sagledati cijelu sliku. Kadrovska kriza u kojoj se sada našao SDP samo je simptom krize vrijednosti u kojoj se SDP nalazi dulje vrijeme. Shvatio sam da nema volje za ozbiljnom introspekcijom i promjenom unutar stranke i da je nastavak djelovanja izvan nje jedino rješenje.
Pogledajte Glavaševićevo gostovanje u studiju Večernjeg lista:
Željko Jovanović poručio vam je da ste trebali ostati u stranci i boriti se, je li vam bilo lakše napustiti stranku jer ste u njoj kraće od ostalih?
Jedan od glavnih razloga zbog kojih je SDP danas tu gdje jest u tome je što su u nekom trenutku staž u stranci počeli promatrati kao nešto što te više kvalificira od nekih drugih kvaliteta. Tako da je nekima od njih puno važnije bilo što ja nisam “dijete stranke”, nego neke druge kvalitete koje posjedujem. Ali evo, “dijete stranke” je aktualni predsjednik, pa neka svatko izvuče svoje zaključke o tome.
Ima li SDP samo krizu vodstva ili krizu identiteta i socijaldemokracije?
SDP više nema krizu vodstva, SDP je doista završio svoju povijesnu epizodu u hrvatskoj politici. Nažalost, završio ju je u borbi malog dijela vodstva za fotelje i zato je nesposoban odgovoriti na bilo kakav izazov pred kojim se Hrvatska danas nalazi.
Što je danas socijaldemokracija?
Socijaldemokraciju bih ostavio socijaldemokratima i onima koji se još smatraju socijaldemokratima. Moj izlazak iz SDP-a zapravo simbolizira i moju tranziciju od socijaldemokrata u nešto što je onkraj socijaldemokracije. Mislim da Hrvatskoj ne trebaju etikete, ne trebamo se dijeliti na liberale, socijaldemokrate, konzervativce. Hrvatskoj treba da se ljudi okupe za nešto, a ne protiv nečega, to je prvi uvjet. Ako budemo rješavali sve ono oko čega se možemo složiti, a ima takvih stvari, uvjeren sam u to, potvrđuju mi to i građani koji mi se konstantno javljaju, onda možemo napredovati. Svima je jasno da je Hrvatskoj potreban “reset”, potrebno nam je da vrlo realno pogledamo sebe, ne samo ono što ne želimo biti već ono što želimo biti i prema tome radimo. A kad riješimo neke stvari oko kojih smo se mogli složiti, idemo gledati ono oko čega se ne slažemo.
Most i Živi zid nisu govorili o svjetonazorima, već o onome zbog čega su se okupili, no ipak ih se zbog toga prozivalo?
Ne skrivam ja moje vrijednosti, ja sam i dalje isti Bojan Glavašević koji sam bio kad su me građani birali u Sabor, ništa se tu nije promijenilo. Ono što sam osvijestio i ono u čemu sam se promijenio, jest u tome da sam prerastao u svom političkom habitusu etiketu socijaldemokracije. Ono što ja želim danas napraviti u hrvatskoj politici još ne postoji, samim time ni nema etiketu. Ja ne bježim od svjetonazora, svi znaju da sam slobodnomisleći čovjek koji želi raditi s ljudima sličnih načela, da su širenje slobode pojedinca, društvena solidarnost i pravednost vrijednosti za koje se borim. Moja pozicija oko, primjerice, Istanbulske konvencije nije se promijenila, ali ono što želim sagraditi u hrvatskoj politici zasad još nema naziva jer još ne postoji.
Kako vi zamišljate političku platformu koju želite oformiti?
Ne počinjem s idejom stvaranja političke stranke. Mislim da je Hrvatskoj dosta stranaka, da ljudi više u njih ne vjeruju te da političke stranke predstavljaju sve ono loše što ljudi misle o politici, nekako uvijek postoji ideja da je odanost stranci ispred odanosti državi i građanima. Želim to izbjeći, želim postići promjenu mehanike funkcioniranja politike u ovoj zemlji, a da bi se to napravilo, potrebne su korjenite promjene od vrha do dna. Potrebna nam je politika s imenom i prezimenom, potrebna nam je promjena teritorijalnog ustroja Hrvatske, potrebno nam je da antikorupcija postane oblik domoljublja – dakle postoje neke programske odrednice koje proizlaze iz željenog cilja. Ako je željeni cilj promjena načina na koji politika funkcionira u Hrvatskoj, to su samo neki prvi koraci.
Želim da Hrvatska bude zemlja u koju ljudi žele dolaziti, a ne zemlja iz koje žele odlaziti, dakle trebamo graditi karakteristike zemalja u koje naši ljudi odlaze – u kojima postoji vladavina prava, stvarna sloboda pojedinca, sloboda govora, sloboda vjere i izražavanja, gdje se poštenim radom može zaraditi, ali i gdje postoje snažni osigurači da se zakoni poštuju. Zemlje u kojima nije relativno je li nešto ustaški pozdrav samo u jednom ili svim kontekstima, u kojima se ne može dogoditi da je kazneno djelo ne isplatiti plaće radnicima, pa da onda opet nitko ne odgovara za to. Hrvatsku treba mijenjati iz korijena, a da bismo promijenili Hrvatsku, moramo mijenjati sebe. Svatko od nas neka se osvrne i vidi kako može pomoći promijeniti svoju okolinu, pa ćemo, korak po korak, doći do velikih i bitnih promjena. Hrvatska kakva je postala danas je Hrvatska u koju građani više nemaju povjerenja, zato odlaze. Zato Hrvatska mora odrasti i platiti cijenu tog odrastanja.
Koja je to cijena?
Cijena odrastanja je recimo da se ne možemo više skrivati iza otrcane frazetine “neka institucije rade svoj posao” jer to više nije dovoljno. Cijena će biti suštinske promjene koje možda nisu lagane, ni jednostavne, ali su nužne, ne možemo nastaviti ovako jer ako sada, kada građani više nemaju nade u promjene, ne napravimo nešto, Hrvatske više neće biti.
Smatrate li da postoji i dovoljna kritična masa ljudi koji su spremni na te promjene?
Ljudi će se odazvati ako budu imali u što vjerovati, ako smatraju da će nešto dati rezultate. Zato želim promijeniti način kako funkcioniramo kao društvo. Prvi i osnovni preduvjet da se nešto u Hrvatskoj promijeni je da na vlasti više ne bude HDZ-a, jer je HDZ kriv za 99 posto zla koje se dogodilo u Hrvatskoj.
To znači da HDZ nikako ne može računati na vaš glas u Saboru sad kad više niste u SDP-u?
Slikovito sam rekao da ni mrtav ne bih podržao HDZ-ovu većinu, to je figurativno, ali s obzirom na to da znamo da su i mrtvi glasali za HDZ, htio sam reći da ni mrtav ne bih HDZ-u dao glas.
Kakav profil ljudi vidite u vašoj platformi?
Želim ljude koji su svjesni da ne možemo više dalje s kozmetičkim promjenama postojećeg, to trebaju biti ljudi koji razumiju što suštinski nije dobro u Hrvatskoj, oni moraju biti u stanju stvoriti neku dodanu vrijednost u politici, ljudi koji razumiju koncept političkog kapitala, ljudi koji moraju biti u stanju dobiti mandat od građana svojim imenom i prezimenom. To su također ljudi koji su neokaljani, koji imaju čiste ruke, koji razumiju da je Hrvatskoj potreban jedan novi početak.
Razgovarate li već s potencijalnim kandidatima?
Da, bilo je nekoliko takvih ljudi s kojima sam već razgovarao. Ima ljudi za koje osjećam veliku dozu optimizma i prilično sam siguran da bismo mogli zajedno raditi dobre stvari za Hrvatsku. Ljudi se temeljno okupljaju oko vrijednosti, onda trebaju imati neku vrstu zajedničkog koncepta ili manifesta, to je ono što se naziva njihov temeljni program, vidjeti zajedničke ciljeve, odrediti način kako djelovati te se boriti za mandat od građana da ispune svoju viziju.
Radite li već na programu te platforme ili ćete prvo okupiti ljude pa to zajednički raditi?
Oni ljudi s kojima sam već razgovarao i za koje se nadam da ćemo se uskoro zajedno predstaviti, imamo neke osnovne ideje. Neke stvari smatram univerzalnim, recimo pitanje borbe protiv korupcije. Korupcija je pošast u Hrvatskoj i smatram da postoji vrlo važna svijest da Hrvatska više nema pravo na kompromis po pitanju korupcije, primjerice sve ovo što se događa oko Martine Dalić, grupe Borg i sl. Moramo u našu demokraciju ugraditi osigurače koji će čuvati tu demokraciju, a bojim se da to nemamo, a da bismo to mogli, moramo odabrati ljude koji znaju kako to napraviti.
Prepoznajem misli na tragu onih koji iznosi Dalija Orešković. Jeste i s njome razgovarali?
Ranije sam govorio da ju izuzetno cijenim kao profesionalku, smatram da je osoba snažnog moralnog integriteta i bio sam jako sretan kad sam čuo da se odlučila politički aktivirati jer trebamo takve ljude u politici. Zapravo je gotovo ne poznajem, moje iskustvo s njom do vrlo nedavno bilo je kada je pred njom bio moj predmet za odlučivanje o sukobu interesa, kad sam je tražio da se sve istraži. Mogu reći da jesmo inicijalno razgovarali, siguran sam da ćemo nastaviti pa ćemo vidjeti.
Bojite li se neuspjeha?
Ne, jer znam da sam dao sve od sebe. Ako ne dobijem mandat od građana, znači da građani ne žele ono što nudim. Nemam problema s time da propadnem u politici, znat ću da sam napravio nešto u što sam vjerovao i nema sramote u tome.
U Saboru planirate osnivati klub ili ući u neki drugi?
Svakako se ne planiram učlanjivati niti u jednu postojeću stranku. Postoji nekoliko osoba u Saboru koje su trenutačno nevezane za neke klubove, kao i neke koje su vezane uz klubove, ali s kojima bih mogao surađivati pa mislim da će prvi korak biti formiranje saborskog kluba, za to postoji interes i razgovori koji su se vodili, no zasad toliko.
Zašto ste se 2011. odlučili politički angažirati ulaskom u Ministarstvo branitelja?
Uvijek sam bio aktivist, želio sam se još više aktivirati, ostaviti više traga i to se poklopilo s pozivom Predraga Matića da prvo budem šef kabineta, a poslije i pomoćnik ministra. Moram reći da je to bilo odlično iskustvo.
Znači nije vam žao što ste to prihvatili, zbog prosvjeda branitelja vi i vaša obitelj bili ste pod zaštitom?
To je došlo nešto kasnije i bilo je vezano uz nešto potpuno izmišljeno, to je bilo politički. Bilo je neizmjerno teško, obitelj i ja smo primali prijetnje, godinu i pol sam imao policijsku zaštitu, bio sam izložen nevjerojatnoj kampanji blaćenja koju su vodili neofašisti, ljudi koji u pristojnom društvu ne bi mogli sjediti u VIP loži na inauguraciji predsjednice države. Bilo je daleko od ugodnog, ali ako je cijena toga da se nešto promijeni u tom resoru bila moja policijska zaštita – nije mi žao.
Kako to da ste se u SDP odlučili upisati tek kad ste izgubili izbore 2015. godine?
To je bio trenutak, ljudi uglavnom izlaze iz stranke kad izgubite izbore, a ja sam eto ušao. Bilo mi je važno dok sam u Ministarstvu da budem nestranački čovjek, kao što je u tom trenutku to bio i ministar Predrag Matić, a učlaniti sam se odlučio jer su to bili ljudi koji su stali uz mene kad mi je bilo teško, imali smo iste vrijednosti, htio sam i ja stati uz te ljude, pridonijeti, davao sam sve od sebe. Žao mi je da to više nije stranka u koju sam se učlanio.
Vašeg oca i dalje mnogi često uzimaju u usta oni koji vjerojatno nisu imali ništa zajedničko s njime. Smeta li vam to?
Dosta teško mi je govoriti o tome jer on meni i obitelji pripada na jedan način, a na drugi način pripada cijeloj Hrvatskoj. S herojima se na neki način svatko identificira i nije uloga obitelji da govori “ovo je krivo, a ovo ne”, ali ponekad, kada ga otmu na način za koji znam da je u potpunoj suprotnosti sa svime što je on predstavljao i za što se borio, onda ne mogu šutjeti, pa kao obitelj moramo reagirati. Bilo je nekoliko takvih prilika, ali to su bili ekstremi, recimo kada ga se stavljalo u kontekst nekakvog opravdavanja fašističke, nacionalističke ideologije, on iza toga ne bi nikada stajao, i budući da nije sam mogao govoriti za sebe, čak i na vlastitu štetu sam ja to morao učiniti za njega. Njegovo ime ionako znači više od bilo kakve karijere.
Rano djetinjstvo proveli ste u Vukovaru, ali većinu života ste u Zagrebu. Što Vukovar za vas znači, biste li se ikad tamo vratili živjeti?
Volim Vukovar, to je moj grad, i dalje govorim da sam iz Vukovara. Ali Vukovar danas ima neki svoj život, ja imam svoj, i putem smo se negdje razišli. Tu će uvijek biti moji korijeni, imam kuću tamo, odem tamo i uvijek ću biti emocionalno vezan uz Vukovar, no život me odveo u drugom smjeru, moja obitelj je u Zagrebu, no Vukovaru želim najbolje. To kakav je Vukovar danas i kakav je dugo vremena bio su mi zapravo veliki motivatori zašto želim mijenjati stvari.
Pogledajte i galeriju - Račan je SDP doveo na vlast, no njegov rezultat nije bio ni blizu Milanovićevom:
Veliki gubitak za Hrvatsku.... možda da probaš u Prijedoru jadu jadni....