Potpuno je izgledno da budućnost državnopravnog definiranja leži u teokraciji. Erdoğan i Orban su trenutačno najistaknutiji novi nositelji teokratskih tendencija, svaki sa svog formalno doktrinarnog aspekta i u njihovim političkim stenozama vjera je najoštriji instrument primijenjen za naglu inciziju u civilno društveno tkivo. U većini drugih država proces je ponešto sporiji i ne toliko evidentan, ne zato što je bolje maskiran, nego zato što je još uvijek razmrvljen u brojnije inicijative koje tek čekaju da se u jaslicama pluralizma porodi bezgrešno začet politički prorok mizoneizma. Velik je ovo povijesni trenutak. Vrijeme iščekivanja uvijek je vrijeme neizvjesnosti, vrijeme strahova, ali i vrijeme uobličavanja i razobličavanja.
Tu i tamo, kao u slučaju Karlovačke županije koja je svoj dan ove godine slavila u pastoralnom centru, što je paranoidni pokušaj karlovačkog župana Jelića da svoju političku grimasu i nesadržajnu vladavinu zaštiti evanđeljima po Strahu, i kod nas se dogodi otvorena manifestacija inkvizicijskog spaljivanja civilstva. U većini slučajeva suočavanja s hrvatskom stvarnošću sva je pažnja usmjerena na detektiranje populizma pa ćemo i antipopulizam gotovo sigurno ocijeniti kao bit populizma, dovodeći političku teoriju u paradoks antidefinicije usljed bolesne potrebe svrstavanja procesa u teze, a teze u šablone. Zato smo nekompetentnosti olako dali legitimitet populističkog predznaka i umjesto da je ostavimo tamo gdje i spada, na čučavcu prijezira, uveli smo je u srž društvenog procesa kao priznatu okosnicu novog antiporetka. I mi se tako bavimo zdvajanjem nad populizmom i uvažavanjem njegovih nazovinositelja ne uvažavajući dvije činjenice; da su spomenuti nositelji uglavnom intelektualni insuficijenti dignuti s rečenog čučavca i da se, što je puno važnije, paralelno uz taj izmišljeni odvija stvarni proces teokracijske okupacije javnog prostora. Država je izgubila legitimitet. Ona uzalud pokušava pronaći vjerodostojnost kroz izbornu proceduru ostvarenih vlasti, ali to sve teže ide kad broj onih koji izlaze na izbore gotovo da se proporcionalno smanjuje kako se povećava broj onih koji državu napuštaju. Što znači da je koncept države, naravno i ove hrvatske, napušten i egzistencijalno i politički. Snažno osjećajući deficit opravdanosti država i njezin samodostatni aparat grozničavo traže ideološko uporište oko kojeg će zidati alibi autoopstanka. Prijenos ideološke borbe na svjetonazorsko polje stoga je bio logičan potez za „kraj povijesti“, ali se pokazao kratkotrajnim rješenjem unutar kojeg se nije uspio smjestiti ni jedan borbeni produžetak kojim bi se kupilo dovoljno vremena za administrativna pregrupiranja. Država je ostala na vjetrometini i pod teretom pitanja što je onda ona. Je li i dalje suverenističko trabunjanje o slavi uskonacionalnih, uglavnom izmišljenih i predimenzioniranih povijesti ili je tek sastavni dio vojno-političkih asocijacija na čiji je žrtvenik prinijela svoje budžete. Ili je javni servis korporativnim suverenistima koji zagrabe u narodnu kasu svaki put kad im zbog katastrofalno pogrešnih poslovnih odluka zaprijeti propast. Ili je možda plijen razbojničkih banda koje od milja nazivamo lobijima. Kako god, u nedoumici, raskoraku između proklamiranog komunističkog samoraspuštanja i neizrečenog kapitalističkog samoposluživanja preostalo je posegnuti za teokratskim modelom koji će neophodnu legitimaciju pronaći u nepotvrđenom autoritetu.
I ne prvi put. U božanskom su silnici uvijek tražili pravo na vlast, na državno nasilje i aktiviranje državne sile za uskogrudne potrebe. U nekoliko epohalnih pokušaja reafirmacije od kvoruma božje providnosti napravljeni su civilizacijski skokovi što su pojedincu dali nadu da ima šansu protiv sustava. Ali, avaj! Sada stvari dolaze na svoje mjesto. Bog je iznimno korumpiran, u stvari on postaje središte političke korupcije i kao takav, stvarno i simbolično podatni objekt za upotrebu. No, kako ni bog nije predsjednik predsjedništva, kolektivnog tijela republičke vlasti, jer nije republikanac, nego mu se titulira da je kralj, gospodar, teško je očekivati da će republika, ta antinebeska izmišljotina, izdržati nalet divinizacije politike. Zato je kao društveno uređenje budućnosti izgledniji neki oblik teokratskog kvaziizbornog despotizma, gdje će 25 posto interesnih glasačkih aktivista krpati rupe formom nad sadržajem. Ključnu ulogu u spašavanju boga od bezbožnih vjernika ima Crkva, koja bi morala učiniti sve da se spriječi da baš bog bude opravdanje skliznuću države u potpuni užas. Umjesto toga, Crkva kao da je jedva dočekala teokraciju, vrijeme u kojem će molitvenik zamijeniti ustav, u kojem će se pravda tražiti u knjigama proroka, a mise pretvarati u političke plenume. Crkva, doduše, neće postati država, ali, što je još gore, država će postati Crkvom. Teokracija neće biti uvedena neprimjetno, jer ćemo mi učniti sve da njezino uvođenje ne vidimo. Imanentno nam je skrivanje iza viših autoriteta, a od boga, oni koji su ga vidjeli tvrde da većeg nema. Pogotovo kad se kroz godine upotrebe srodite s mehanizmima koji vam daju moć bez odgovornosti, pravo bez pravde, vlast bez savjesti, državu bez poštenja, ljude bez volje, budućnost bez obveza.
Goran pa još Gerovac. Ništ novo od ovog ....!