Za posebnog savjetnika ministra turizma Ivana Heraka može se reći da ima vrlo bogat životopis i rijetko turbulentnu karijeru. Uz radno mjesto u Ministarstvu turizma, danas je direktor, predavač na dvjema visokoškolskim ustanovama, nositelj izrade strateških dokumenata Hrvatskog nogometnog saveza, jedna mu je knjiga pred izlaskom, a u pripremi su još dvije. Poznata je politička figura, a javnost ga je zapamtila i kao ministra koji je zadnji dan mandata priveden pod sumnjom da je počinio kazneno djelo zloporabe položaja. Pravosudna bitka završila je oslobađajućim presudama u svih 12 procesa, a danas o svemu govori otvoreno i bez gorčine.
Dugo se najavljivalo, a prije nekoliko mjeseci se i dogodilo da ste zasjeli na mjesto savjetnika ministra turizma, i to za strateški razvoj turizma i fondove EU. Je li to konačna zadovoljština?
Imenovanjem za posebnog savjetnika ministra turizma, uz onu profesionalnu satisfakciju koju takva pozicija nosi, ostvario sam nakon pravosudne i političku rehabilitaciju. Naime, promatrano u kontekstu brojnih sudskih postupaka koji su se vodili protiv mene, odavno sam u svojoj glavi stvari posložio tako da sam svoj povratak kroz vrata Ministarstva turizma, kroz koja nisam izašao svojom voljom u siječnju 2000., definirao kao točku potpune rehabilitacije.
U Ministarstvu turizma zatekli ste i neke ljude iz vremena vašeg ministriranja, kako su reagirali na vaš povratak?
Zatekao sam svojeg bivšeg šefa kabineta Roberta Pendea, sada pomoćnika ministra, Želja Cvrtilu, načelnika sektora za standarde i još nekoliko zaposlenika. Reagirali su vrlo pozitivno.
Više puta isticali ste da je vrijeme za uspostavu nove paradigme našeg turizma, koliko sada imate prilike na to utjecati?
U bivšem sustavu turistički sektor bio je podržavan deviznim stimulacijama, tečajnim razlikama, jeftinim kreditima, čiji povrat u okolnostima hiperinflacije nije predstavljao problem. Društvena poduzeća generirala su goleme ekstraprofite, svi djelatnici bili su u stalnom radnom odnosu, poduzeća su dijelila po 15, 16 godišnjih plaća. Bilo je novca i za nove investicije i za plaće djelatnika i za ulaganja u infrastrukturu. Na tim nerealnim ekonomskim postavkama stvorena je lažna slika o turizmu kao „zlatnoj koki“, koji se događa i kojim nema potrebe upravljati. Nakon 1990. godine turizam je počeo živjeti realnu ekonomiju i upravo zato turističke tvrtke, država, lokalna uprava i samouprava te zaposlenici moraju postići novi društveni konsenzus kojim će se pravednije regulirati podjela benefita i troškova između kapitala i zajednice. Ovakav odnos spomenutih dionika, naročito između kapitala i rada, nije više održiv, s obzirom na to da se problem deficita radne snage promovirao kao vodeći, a postao je upitan i jedan od elementarnih ciljeva bavljenja tom djelatnošću, a to je zapošljavanje domicilnog stanovništva.
Što vidite kao najveće tekuće probleme domaćeg turizma?
Premda posljednjih godina realiziramo veći turistički promet u predsezoni i posezoni, sezonalnost još uvijek predstavlja veliki problem. Golem je nedostatak i struktura smještajnih kapaciteta, hoteli čine svega 15 posto smještajne strukture, dok gotovo 70 posto čine obiteljski smještaj i autokampovi. Problem je i činjenica da se gotovo 95 posto turizma odvija na obali. Isto tako, dobrim ne smatram ni ovisnost o svega četiri-pet emitivnih tržišta, a ne možemo biti zadovoljni ni razinom dosegnute vlasničke i upravljačke kvalitete naše turističke ponude. Ipak, kao daleko najveći problem isplivao je problem egzodusa i deficita radne snage u turizmu.
Kako to riješiti?
Osiguranje uvjeta kako domicilna radna snaga ne bi napuštala Hrvatsku, pod čime ponajprije mislim na stvaranje uvjeta za povećanje plaća djelatnika, u najvećoj mjeri može i treba riješiti politika dodatnim smanjenjem PDV-a u turizmu, a doprinos trebaju dati i sami hotelijeri.
Bili ste kritični prema većini ministara turizma koji su došli poslije vas, o ministru Cappelliju mislite bolje?
Pa nisam baš prema svima bio kritičan. Rad aktualnog ministra ocjenjujem jako dobrim. Odrađeno je mnogo toga što je kvalitetno, no najvažnijim smatram to da se izborio za nižu stopu PDV-a na hranu i piće u turizmu. Iz iskustva znam koliko je to teška misija. Odlučujući je bio i ministrov angažman vezan za novi Zakon o turističkom zemljištu čime se otvaraju veliki potencijali za još jače investiranje u turizam, ali i za dodatnu akumulaciju sredstava u Fond za razvoj turizma iz kojeg se financira gradnja javne turističke infrastrukture. Isto tako, novim Zakonom o turističkim zajednicama konačno će se instalirati koncept destinacijskog menadžmenta, čime se otvara prostor za institucionalizaciju svih dionika javnog i privatnog sektora u destinacijama i zajedničko osmišljavanje razvoja i promocije turističkih proizvoda. Tu je i novi Zakon o turističkoj pristojbi, kojim je odlučivanje o visini spomenute pristojbe decentralizirano. Zahvaljujući tim zakonima turizam se seli u destinaciju.
Vi ste imali netipične izazove u ministarskom mandatu.
Da, bilo je prošlo tek četiri godine od akcije „Oluja“, nešto više od godinu dana od reintegracije Podunavlja, a da stvar bude gora, u travnju 1999. godine počeli su i NATO-ovi napadi na Srbiju, što je u percepciji prosječnog turista značilo da se na prostoru bivše Jugoslavije ponovno zvecka oružjem. Bilo je praktički nemoguće mijenjati percepciju o Hrvatskoj kao nesigurnoj zemlji pa sam odlučio poraditi na zakonskoj infrastrukturi. Najprije sam, u dogovoru s predsjednikom Tuđmanom, izradio Zakon o izvoznim stimulacijama, kojim se PDV u turizmu trebao smanjiti na deset posto. No nakon Tuđmanove smrti više bilo interesa da se zakon donese i ostao je „zatočen“ u ladicama Vladina Ureda za zakonodavstvo. Istu sudbinu doživjeli su i Zakon o turističkom zemljištu te Zakon o agenciji za upravljanje neprivatiziranom imovinom. Pokrenuo sam i inicijativu za vraćanje turističke inspekcije pod Ministarstvo turizma, inicirao izmjenu zakona kojom smo uveli institut stalnog sezonca, a na sjednici Vlade „provukao“ sam i Program razvoja golfa kao elementa razvojne strategije turizma, koji je bio osnova za gradnju jedinog golf-terena u Hrvatskoj, Crveni Vrh u Savudriji, i temelj za projekte na Marleri i Srđu. Raspisao sam natječaj za izradu prvog Strateškog marketing-plana turizma, napravljena je i dotad najveća dubinska analiza turizma, potpisao sam i ugovore o sponzorstvu s Hrvatskim nogometnim savezom, s Janicom Kostelić, ATP teniskim turnirom u Umagu, Croatia Ladies Open turnirom na Braču, a na mjesto direktora Hrvatske turističke zajednice postavio sam Niku Bulića. Inicirao sam i kupnju prostora za Glavni ured HTZ-a, koji je dotad djelovao u opskurnim prostorima na Trgu bana Jelačića i privatnoj tvrtki godišnje plaćao milijun kuna zakupnine.
Odlazak iz ministarske fotelje u pritvor na isteku mandata, 26. siječnja 2000., bio je šokantan.
Sada mi sve to djeluje nekako nestvarno. Tog dana sam do 14 sati bio među 20 najvažnijih ljudi u državi, a iste večeri među tisuću prezrenih i zaboravljenih. Istog dana, nakon posljednje sjednice Vlade, pio sam kavu iz porculanskih šalica, a navečer iz izraubanih plastičnih čaša. Pratio sam medije, s mojim su se imenom i prezimenom nabacivali i znani i neznani. Jakovčić i ekipa likovali su u medijima. Novi ministar unutarnjih poslova Šime Lučin 15 dana nakon što je policija podnijela kaznenu prijavu protiv mene dodijelio je odlikovanje trojici policajaca koji su protiv mene pisali kaznene prijave i tako javnosti poslao izravnu poruku o mojoj nedvojbenoj krivnji. Prethodno je isti ministar izbacio na cestu moju tadašnju suprugu i kćer iz dužnosničkog stana u Zagrebu, premda su po odluci Vlade imale pravo tamo biti još 30 dana, i uselio je sebe i svoju obitelj. Ivica Račan, novopečeni hrvatski premijer, uzgred i kolega s kojim sam osam godina dijelio saborske klupe i u paru nastupao na nekoliko Europskih parlamentarnih teniskih prvenstava, svojom me izjavom u Feralu da „smatra neprimjernim da jedan bivši ministar koji je sada u pritvoru dobiva plaću iz proračuna po sistemu 6 + 6” praktički proglasio krivim i otvorio sezonu lova na mene. Nisam mu ostao dužan. U otvorenom pismu u Nacionalu prozvao sam ga kao nemoralnu, nesposobnu i lijenu osobu, nedostojnu premijerske pozicije. Istodobno, na Županijskom sudu u Puli protiv mene se vodio nezakonit postupak. Istražni sudac nekritički je prihvaćao svaki zahtjev za provođenje istrage koji mu je podnosilo županijsko Državno odvjetništvo, a da prethodno nije iz Ministarstva pribavio ijedan relevantan dokument, odbijajući saslušati bilo kojeg od svjedoka kojeg smo predlagali odvjetnik i ja. Na pritvorenike se vršio pritisak da me terete u zamjenu za slobodu. Istrage su se vodile, a kasnije podizale optužnice u odnosu na svaki virman koji sam potpisao. Sudilo mi se i za sponzoriranje hrvatske nogometne reprezentacije, Janice Kostelić, ATP turnira u Umagu. Zapisnici s istražnih ročišta svakodnevno su selektivno izlazili u utjecajnom regionalnom dnevniku, sve kako bi se pumpala negativna atmosfera u javnosti i pripremila „lomača“. Poslao sam bio i podnesak tadašnjem ministru pravosuđa Ivaniševiću, u kojem sam mu naveo sve nezakonite radnje koje se događaju u mojem kaznenom predmetu, no nikada nisam dobio odgovor niti je išta poduzeo. Isto je postupila i kasnija ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović.
To razdoblje bilo vam je i privatno vrlo turbulentno.
Da, nakon izlaska iz pritvora raspao mi se i brak. Imao sam na leđima 12 optužnica, blokiran račun i zabilježbu suda na cjelokupnoj imovini, a u džepu ni kune. U ljeto 2001. godine iz Poreča sam se preselio u Zagreb, gdje sam u Španskom unajmio mali podstanarski stan. Nakon toga slijedilo je deset godina povlačenja po sudnicama i nemoguće je u nekoliko rečenica opisati horor koji sam prolazio. Preokret je počeo kada sam odlučio angažirati privatnu detektivsku agenciju iz Zagreba te uspio dokazati da su ključni ljudi Županijskog suda u Puli, šef Odjela organiziranog kriminala PU istarske i županijski državni odvjetnik, ne samo u „mojim“ kaznenim predmetima nego i u brojnim drugim, svjesno kršili zakone i ponegdje u tim „aktivnostima“ ostvarivali i protupravnu imovinsku korist. Sve troje ključnih ljudi, predsjednika suda, županijskog državnog odvjetnika i šefa PU istarske za organizirani kriminal, sustav je nakon toga i izopćio.
Imovina vam je bila čak devet godina blokirana, jeste li uspjeli prodati bivšu obiteljsku kuću u Poreču koju ste svojedobno nudili za 1,3 milijuna eura?
Još nisam.
S posljednjom, dvanaestom oslobađajućom presudom, napokon preokret?
Da bih opisao taj osjećaj, najbolje će biti da pročitam ulomak iz knjige „Istina s potpisom“, koju ću uskoro izdati. „Držim u ruci presudu koja, crno na bijelo, kaže da sam pravomoćno oslobođen svih optužbi. Sve je tu. Ime, prezime, datum i mjesto rođenja, ime oca, majke, adresa, članci, paragrafi, broj pod kojim se predmet vodio. I ono neizostavno „u ime Republike Hrvatske“. Najvažnije je što piše da sam oslobođen optužbe. I to ne jedne, druge ili treće... nego svih. Više ni sam ne znam koliko ih je ukupno bilo u proteklih deset godina. Kao paukova mreža plele su se jedna na drugu i u jednom trenutku je izgledalo da ću uvijek ostati u toj mreži. Ne sreći, nego isključivo nedužnosti, upornosti i snazi mogu zahvaliti na tome da opet mogu slobodno hodati ovom zemljom“.
Niste bili u iskušenju tražiti zadovoljštinu i tužiti državu?
Nisam tužio državu premda ne bi bilo osobito teško dokazati materijalnu i nematerijalnu štetu koja mi je učinjena. Sve i da nije bilo štete, ukradeno mi je deset godina života. Jedan od razloga odustajanja od tužbe bilo je moje uvjerenje da ljudi koji su montirali proces protiv mene, a koje je sustav kasnije brutalno eliminirao, ne zaslužuju da ostatak života trošim na njih i posljedice njihova nezakonitog djelovanja. Oni su de jure, kao državni odvjetnici i policajci zastupali Hrvatsku, ali su de facto bili zločinačko udruženje. Isto tako, nisam ostatak života želio pretvoriti u sudski proces. Nakon što sam oslobođen u svim postupcima, želio sam javnosti pustiti i poruku, da osim što je pravomoćno dokazano da proračun nisam oštetio ni za lipu, ne želim ni proračunska sredstva koja bi mi izvjesno pripala da sam pokrenuo parnicu. I konačno, želio sam i političku rehabilitaciju, koju sam nakon 20 godina i dobio, a koja u okolnostima sudovanja s državom ne bi bila realno moguća.
Jeste li požalili što ste 1999. godine, nakon dvije prethodne odbijenice, prihvatili Tuđmanovu ponudu da postanete ministar turizma?
Najbolje ću vam odgovoriti još jednim ulomkom iz knjige “Istina s potpisom”: „Početkom 1999. vraćao sam se iz Krapinskih toplica gdje sam posjetio brata na oporavku. Nazvao me je Ivica Ropuš, posebni savjetnik Predsjednika Tuđmana i rekao da Predsjednik želi razgovarati sa mnom. Putokazi su te nedjeljne večeri vodili u dva pravca, prema Rijeci i prema Zagrebu. Pravac prema Rijeci značio je povratak kući. Pravac prema Zagrebu značio je vidjeti što to nosi. Već sutrašnji dan u 20 sati sjedio sam nasuprot Franje Tuđmana. Ponudio mi je mjesto ministra turizma. Nakon što sam od Predsjednika dobio obećanje da imam „odriješene ruke“ za upravljanje resorom, stisnuli smo ruke. Danas se pitam, da sam tada znao što će mi donijeti, bi li prihvatio Tuđmanovu ponudu. Vjerojatno da. Sudbini ne možeš pobjeći. A ako sam o nečem odlučivao sam, bilo je to na onom raskršću, ali je ono već bilo daleko iza mene“.
A čemu čak dvije odbijenice?
Prvu Tuđmanovu ponudu, najprije da postanem ministar turizma, nedugo nakon toga i onu da preuzmem funkciju potpredsjednika Vlade, nisam prihvatio, jer sam u tom trenutku bio član i potpredsjednik IDS-a za gospodarstvo. Saborski mandat dobio sam na političkoj platformi koja je bila oprečna HDZ-ovoj političkoj matrici i smatrao sam da bi bilo nemoralno u tim okolnostima prihvatiti predsjednikovu ponudu. To sam rekao i Tuđmanu. No već u veljači 1994., dok sam boravio u SAD-u, Jakovčić je organizirao Sabor IDS-a te braću Martinčić i mene bez obrazloženja izbacio iz stranke. Mojim izbacivanjem i radikaliziranjem političkih ciljeva IDS-a prestale su sve moje obaveze prema IDS-u. Nešto slično krajem 1998. počelo se događati i u HSLS-u, koji je već dobro bio načet sukobom između Budišine i Gotovčeve struje. Bio sam član Maloga vijeća HSLS-a, a u Saboru, kao predsjednik Odbora za turizam, drugorangirani HSLS-ovac, odmah iza Budiše. Njegov prijedlog da me se imenuje potpredsjednikom Velikog vijeća, što mi je odgovaralo jer je tražilo manji angažman, „miniran“ je tako što je izglasano da jedno mjesto potpredsjednika treba pripasti ženi. Pod egidom ravnopravnosti spolova počela je bespoštedna borba za pozicije na listi HSLS-a i u budućoj Vladi. Nakon toga mi je Budiša ponovno predlagao da budem član Maloga vijeća, tijela koje je imalo najveću težinu u stranci, ali sam ga odbio. Nekoliko dana kasnije uslijedila je Tuđmanova ponuda da preuzmem resor turizma. Budiša je saznao da sam bio kod Tuđmana i odmah me pozvao na razgovor. Izuzetno sam ga poštovao i nije mi palo na kraj pameti ne reći mu istinu. Dražen me je pokušao odgovoriti od ulaska u Vladu, rekao da računa na mene i u izvjesnoj novoj Vladi sa SDP-om, ali svoju odluku nisam želio promijeniti.
Nikad niste krili ambicije, uključuju li one danas i izborni test?
To najviše ovisi o tome kada će se održati parlamentarni izbori. Osim političkog erosa, motiviraju me i dva nezavisna istraživanja, prvo IPSOS Pulsa, doduše od prije nekoliko godina, prema kojem sam u Istri imao odličan rejting, bolji i od Jakovčića, koji je tada bio predsjednik IDS-a i župan. Na istom tragu je i nedavno istraživanje Promocije Puls. Vrlo je važna i činjenica da su se regionalni mediji odmaknuli od lokalnih vlastodržaca. I neke političke okolnosti u 8. Izbornoj jedinici idu mi na ruku. Velik je broj onih koji apstiniraju na izborima, Most i Živi zid, koji su na proteklim izborima uzeli velik broj glasova u Istri, Rijeci i Primorju, u velikom su “slobodnom padu”. Nema više ni laburista ni Istarskih demokrata, a uvjeren sam da dolazi vrijeme u kojem će nezavisne liste igrati puno veću ulogu.
U godini najvećeg uspjeha našeg nogometa bili ste glavni menadžer Hrvatskog nogometnog saveza za strateško planiranje, EU fondove i promociju, a mandat vam je obilježio sukob s Davorom Šukerom. Sukoba i dalje ne manjka, što to ne valja u HNS-u?
Šuker je prvi „uklizao“ na mene, najprije zbog intervjua u Slobodnoj Dalmaciji u kojem sam pohvalio Hajdukove zahtjeve u pravcu pozitivnih promjena u hrvatskom nogometu, a potom i zbog mog javno izrečenog stava da, vezano za pravomoćno dospjelo potraživanje HNS-a prema Ministarstvu turizma, HNS ni pod razno ne smije ovršiti Ministarstvo. Kulminacija je bio njegov pritisak da mu prepustim upravljanje marketingom Saveza. Sve vrijeme sam ga upućivao na Izvršni odbor HNS-a i proceduru koja je uključivala izmjenu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Ključni ljudi Saveza nisu htjeli ni čuti za njegovu izmjenu. Nakon toga Šuker mi je ponudio novi ugovor, kojim bih zadržao istu plaću, ali u njemu nije bilo marketinga. Ugovor sam odbio jer bih time ne samo prekršio akte Saveza nego i „pretrčao“ preko odluka IO HNS-a. Nakon toga počeo me vrijeđati na osobnoj razini, na što nisam ostao dužan. Potom je sve procurilo u medije i nakon toga naša daljnja suradnja praktički nije više bila moguća. Srećom, ključni ljudi IO HNS-a, kao i direktori Vrbanović i Kustić, pokazali su želju i interes da i dalje ugovorno nastavim raditi za Savez, ponajprije na analitici stanja hrvatskog nogometa i strateškim dokumentima HNS-a. Naravno, pratim i što se aktualno događa u Savezu. Takvo stanje je dugoročno neodrživo i treba ga čim prije razriješiti, na dobrobit hrvatskog nogometa.
Direktor ste i tvrtke Eurogate Sports Industri, osnovane kineskim kapitalom, koja se bavi i gradnjom nacionalnog nogometnog stadiona, u kojoj je to fazi?
Tvrtka Eurogate Sports Industri d.o.o. osnovana je s namjerom osnivanja Akademije za izobrazbu trenera i menadžera u nogometu te gradnju nogometnog kampa koji bi bio u funkciji Akademije. U istom paketu je i gradnja nacionalnog nogometnog stadiona. Vezano uz osnivanje Akademije počeli smo s aktivnostima na izradi elaborata o osnivanju, a vezano uz izgradnju kampa i stadiona provjeravaju se imovinskopravne, prostorno-planske i ekonomske pretpostavke. Plan je realizirati projekt u sljedećih pet godina. Želim naglasiti da bi u slučaju da počne gradnja stadiona u Maksimiru vjerojatno otpao stadion u Velikoj Gorici. Bila bi ludost na udaljenosti od 15 kilometara graditi dva nogometna stadiona.
VIDEO 5 mitova i kontroverzi koje se vežu uz Tuđmana:
Nije baš da smo te nešto mnogo žalili. U skladu s onom narodnom, tko s vragom tikve sadi...