Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Zoran Predin

'Bio je privid da fašizma više nema i da se neće ponoviti. Sada vidimo da je samo čekao da se probudi'

Koncert Zagrebačke filharmonije i Zorana Predina
Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
1/3
17.04.2021.
u 13:51

Kantautor Zoran Predin se hrvatskoj publici ponovo predstavlja i kao pisac svojim prvim romanom "Mongolske pjege" u izdanju Frakture

Najprije je, još tamo davnih 1980-ih, bio frontmen legendarnog benda Lačni Franz. Krajem tih godina počeo je razmjenjivati pjesme i nastupati zajedno s Arsenom Dedićem. Posljednje zajedničke koncerte imali su u beogradskom Sava centru. Turneje je prekinuo rat. Zoran Predin je uspješno prelazio iz jednog glazbenog žanra u drugi i postajao sve vještiji i zreliji, uzimajući odasvud ponešto i stvarajući nove kombinacije. Tako je Arsenove pjesme odjenuo u ruho gypsy-swinga, a album "Zoran pjeva Arsena", osim što je ovjekovječio veliko glazbeno prijateljstvo i suradnju, postao je lani jedan od najuspješnijih na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije. U tandemu s Matijom Dedićem ponovo je osvojio čitav taj prostor i jazziranim obradama velikih rock i pop-hitova raznih autora iz prošlosti, a u isto vrijeme je, s novom ekipom, uskrsnuo i stari bend s kojim je sve počelo. Uz sve to, raskošnu mnogostrukost svojih talenata pokazao je i kao pisac, najprije sjajnim autobiografskim bilješkama u knjizi "Druga žena u haremu" iz 2013., koju je na hrvatskom objavio Aquarius Records, a potom zbirkom priča "Glavom kroz zid" koju je 2018. objavila Fraktura. Naposljetku, isti izdavač, također u prijevodu Jagne Pogačnik, nedavno je pred hrvatsku čitateljsku publiku donio i prvi Predinov roman "Mongolske pjege". Pročitavši ga u dahu, s velikim sam zadovoljstvom iskoristio priliku za razgovor s autorom.  

Već u prvom poglavlju vašeg romana lirski prizor ljepote i nježnosti završava nasilno i brutalno, a taj se kontrapunkt nastavlja u čitavoj knjizi. Jeste li svjesno odabrali takvu dramaturgiju, ili je život jednostavno takav?

I jedno i drugo. Život jeste takav, ali ja sam namjerno pisao tako da čitatelja zavaravam, uspavljujem ga lirikom, da bih onda odmah pokazao da je tako samo u pričama. Ali, isto tako sam na samom početku knjige napisao da je samo fikcija vjerojatna, a stvarnost nikada. Namjera mi je bila da čitatelj izgradi vlastiti stav prema priči, likovima i načinu naracije. Vjerojatno ste primijetili da nema baš puno opisa ljudi, situacija i pozadine, da sve to pokušavam izgraditi kroz dijaloge. Ja želim da čitatelj, kao što ste rekli, sam sa svojom imaginacijom izgradi lik, a da mu ja ne sugeriram kako on izgleda. Tako je i s karakternim osobinama svih likova. Čitatelju ostavljam punu slobodu  da ih izgradi prema svojim afinitetima ili ukusu. Uz to, u nekoliko navrata izmišljeni likovi se susreću s historijskim ličnostima i tako nastaju vrlo zanimljive, pa čak i zabavne situacije. To su oruđa kojima se služim pričajući priču. Sad sam već pri kraju pisanja drugog romana u kojem ću zadržati sve  stvari koje sam naučio dok sam pisao prvi. Tako ću zadržati i izgraditi svoj stil.

U knjizi je vrlo važan i turski element, a vi ste jednom rekli da preko vašeg oca sigurno imate i turskih gena. Točno?

To nije slučajno ušlo u priču. Kad sam tražio temu za svoj prvi roman morala je biti na neki način meni poznata i bliska, a s druge strane dovoljno zanimljiva za najširu publiku. Ja sam saznao u gimnaziji od jednog profesora povijesti, koji je poznavao mog oca, da su njih dvojica razgovarali baš o tome da ja vjerojatno preko njega da imam i azijatske krvi i da sam mješavina raznih krvnih zrnaca, uključujući i ona od bake po majci koja je bila iz Vojvodine. To mi je poslužilo kao opravdanje osnovne teze koju koju zagovaram u romanu da se ljudski osjećaji kroz stoljeća nisu puno promijenili, da je ono ljudsko u nama ostalo ljudsko, da se na isti način i voli, i mrzi, i zavidi, samo je tehnologija naprednija. Isto je s tim krvnim zrncima. Ona nas odaju i nikada ne opravdavaju ponašanja onih koji u životu pokušavaju steći neku prednost zbog količine ili nedostatka jednih ili drugih krvnih zrnaca.

Osim mongolskih pjega, čije se značenje otkriva na kraju romana, važan simbol u knjizi su i zelene oči. Ima li ih itko u vašoj obitelji?

Nema. Ja sam u priču namjerno upleo neke stvari koje se vuku kroz stoljeća kao prepoznatljivi simboli. Da bih suvereno i kredibilno mogao stati iza svih zgoda i situacija koje opisujem morao sam puno toga pročitati i o povijesti, i o biologiji. Zelene oči su samo jedna dekoracija koja, uz još nekoliko takvih simbola, romantizira priču u kojoj su ipak glavni tipovi ljudskih karaktera koji se ponavljaju iz roda u rod. A na prvom mjestu mi je uvijek bila uvjerljivost priče i briga da fikcija ne izađe iz okvira vjerojatnog. Sve što tvrdim u romanu mora biti i fizički i historijski moguće.

Kad smo kod kredibilnosti i uvjerljivosti, moram priznati da sam čitajući roman uzeo zdravo za gotovo i povjerovao da kod vas doista postoji politička stranka Slovenija Slovencima - SS. 

Očigledno je bio samo privid da fašizma više nema i da se on više neće ponoviti. Sada vidimo da je to samo negdje spavalo i čekalo priliku da se probudi. Kroz raspad bivše države se pokazalo koliko su te stvari prisutne kod nas, a tako je i u čitavoj Europi i svijetu. To su vrlo ozbiljne stvari i vrlo očite, kao što je stranka koju sam opisao koja je nacionalistička do kraja, koja čak hvali rasizam i seksizam, koja bi apsolutno ukinula ljudska prava i sve što je civilizacijski postignuto u drugoj polovici 20. stoljeća. Mi kao da smo se vratili negdje u tridesete godine prošlog stoljeća i više nema vremena za zafrkanciju, moramo dignuti glas. U Sloveniji su, recimo, iz školske lektire izbacili Dnevnik Anne Frank. To je prvi znak koliko je populizam počeo djelovati vrlo praktično i potpuno  neskriveno. Ruši se sistem starih vrijednosti. Vidimo što je Trump napravio u svijetu. Sve što smo naučili o laži više ne stoji. Danas su neke nove ili izmišljene istine zapravo najgore laži. Danas laž više nije nešto što se moralno osuđuje, već je postala sredstvo za postizanje ciljeva, na prvom mjestu političkih. Ako političar sto puta ponovi neku laž koja postaje nova istina, to mu nitko ne zamjera jer je to postalo dozvoljeno oruđe. Ja sam bio odgojen na neki potpuno drugačiji način i ne mogu vjerovati da se današnji svijet u samo nekoliko godina vratio za sto godina unazad. SS stranka iz romana, koja se vama činila potpuno vjerojatna, zapravo je nježna, romantična verzija stranke koja danas predvodi aktuelnu slovenačku vladu.

Lik iz te stranke u romanu traži da se podigne "zid na Kupi". Zid još nemamo, ali žicu imamo. Kako gledate na to?

To je nešto jako tužno. Mislim da smo svi skupa bili malo prenaivni kad smo se udružili u tu Europu koja nam je bila predstavljena kao Indija Koromandija (naziv iz slovenske narodne bajke za utopijsku zemlju meda i mlijeka, op. BP). Ja osobno glasao sam "ZA" baš zato da nema granica. Između Maribora i Zagreba nekada nije bilo granice, pa je onda postavljena, pa je ponovo pala, da bi se sada ponovo digla čak sa žicom, ovaj put ne zbog naših međususjedskih odnosa, već zbog ratova negdje drugdje i humanitarne tragedije izbjeglica. Mislim da tu žicu jednostavno moramo skinuti što prije. A onda i granicu.

A kako gledate na podizanje novih granica i zatvaranje država unutar Eropske unije zbog pandemije?

EU je na ozbiljnom testu kakva će se izvući iz toga. Tu je Slovenija, nažalost, jedna od onih zemalja koja je imala najviše žrtava baš zbog ignoratntske politike koju smo dobili istovremeno s virusom. Zapravo, istovremeno dobili smo dva virusa. Jedan je bolest, drugi je politički. Krajnja desnica koja sad godinu dana vlada u Sloveniji iskoristila je epidemiju za svoje političke ciljeve. Mislim da nijedna zemlja nije imala toliko dugo policijski sat, a sada smo opet zatvoreni i u regije. Zabranjeno je bilo kakvo izražavanje nezadovoljstva i protestiranje protiv nestručnih i revašističnih odluka aktuelne diktature. Uglavnom, grozno je i jedva čekamo nove izbore, ako će do njih uopće doći. Ekstremna Desnica je nemilosrdno srušila pravnu državu i vidjet ćemo što će još biti. 

04.10.2011., Zagreb - U restoranu Klub Gastronomada odrzano je predstavljanje novog albuma "Tragovi u sjeti" Zorana Predina i Matije Dedica. Arsen Dedic i Zoran Predin. Photo: Zarko Basic/PIXSELL
Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Kako na to reagiraju mladi? To vas u prvom redu pitam kao oca petero djece.

Mladima je jako teško. Već u osnovnoj školi moraju ozbiljno razmišljati o nastavku školovanja, o zaposlenju, kako će živjeti, kako će uopće doći do stana. Uz to, njihova je naobrazba imala, po mom mišljenju, puno nedostataka pa su ove zadnje generacije potpuno ovisne o roditeljskom odgoju. S druge strane, ako u ovoj nesreći postoji neka svjetla točka ja je vidim u tome što su mladi, koji su sada prisiljeni na online školovanje, možda čak malo i zamrzili elektronske sprave kojima se služe i u tom će ih smislu ljudska potreba za druženjem probuditi. Već se događaju nevjerojatne stvari, kao kad je nedavno mariborske gimnazijalce kažnjavala policija, a pred sud su izvođeni čak i malotljetni učenici. Sve to budi bunt. Vlast nije fer prema mladosti, vidi ih kao neprijatelje, kao mlade ljude koji moraju naučiti slušati, umjesto da pokušavaju ostvariti svoje ideje. Tu je politika potpuno pala u očima mladih i ja očekujem da će omladina, koja je u zadnjih dvadeset godina manje-više ignorirala izbore, sljedeći put masovno izaći i glasati.

Većina tih mladih vjerojatno nisu svjesni što je nama svojedobno predstavljao Janez Janša. Meni još uvijek nije jasno što se s njim od tada dogodilo. Možete li mi vi objasniti?

Ima puno takvih likova. On je samo jedan, sada aktualan. Ja mislim da je Janša pobrkao jednu bitnu stvar početkom osamdesetih, kada ga je JNA zatvorila pa su tisuće i tisuće ljudi izašli i protestirali da ga se pusti. Ljudi su se tada skupili i demonstrirali za obranu ljudskih prava, a ne za njega osobno, kako je on to shvatio. Tu je ta osnovna greška. On je jedan od mnogih velikih komunista i pripadnika te ideje i ideologije koji su završili na krajnjoj desnici. Kada bismo u Sloveniji napravili lustraciju, preko noći bismo izgubili krajnju desnicu. Najviše se bivših skupilo baš u stranci koja bi se slobodno mogla nazvati i Slovenija Slovencima, SS-ovcima. Baš čitam o tome koji su to vanjski znaci patologije ličnosti koja je pogrešno shvatila neke činjenice u svom životu. Demokracija se pokazala ranjivijom nego što smo mislili. Mi smo idealizirali demokraciju kao vlast većine koja je uvijek u pravu. Ali, ako je većina polupismena, ako je većina odgojena od marketinga koji uz pomoć kapitala odgaja nove birače, onda je pitanje je li demokracija u starom izvornom smislu još uvijek najbolje rješenje. Mislim da se tu moraju napraviti neke korekture. Očekivati da će čitati i razumjeti zakone netko tko ima samo osnovnu školu i dug jezik je nerealno i to nema veze s demokracijom. Kada bismo preko noći odlučili da se za sjedenje u parlamentu ne dobija plaća, nego da je biti izabran tamo kao predstavnik naroda čast, to bi odmah dalo rezultate. Vidjelo bi se koga to zapravo zanima. U politici više nema kvalitetnih ljudi jer se nitko pametan i moralan ne želi družiti sa svijetom koji se u njoj skupio. Neka nova metla mora pomesti sav taj neoliberalizam. Ja vjerujem da će se to dogoditi, ali do tada ćemo se još naslušati gluposti. Vjerojatno će nova generacija, oni koji sada imaju dvadeset godina, napraviti red.

Što se tiče te generacije, u knjizi "Glavom kroz zid" napisali ste jedan užasan govor predsjednika studentske organizacije kao ilustraciju i upozorenje kakvu nam budućnost spremaju ti mladi. Ipak, svoj roman u tom smislu završavate optimistično, s drugačijim i pametnijim mladim likovima koji čak i čitaju knjige. Bore li se u vama ta dva oprečna pogleda na novu generaciju?

Čini mi se da je sada ipak došlo do nekog zasićenja svim tim internetskim portalima i da knjiga, kao takva, postaje retro-predmet za koji se počinje vraćati zanimanje, koji može nekoga potaknuti da sam u svojoj glavi snimi film u svojim bojama, da sam nacrta lica likovima, da budi vlastitu kreativnost kroz čitanje, jer Hollywood ti naslika sve do zadnjeg detalja. Najnovije generacije ponovo otkrivaju da je tu neko polje slobode koju je Hollywood zauzeo tehnološkom perfekcijom. Na sličan način se u glazbi vraćaju vinili, vraća se dramaturgija koju daje LP album sa svojom A i B stranom, s omotom, kao predmet koji se uzima u ruke, stavlja na gramofona, okreće... Drugačiji je i način slušanja. Povratak knjigama i LP pločama ja vidim kao slične stvari. Ljudi su se doumili da su neke stvari najbolje upravo takve kakve su. 

U "Mongolskim pjegama" drame likova se zbivaju u povijesnom kontekstu koji nam je zajednički. Dodirujete teške i bolne teme poput Kočevskog Roga gdje zatičemo jednog od likova kako zatrpava jame sa žrtvama komunističke osvete. Kakav je u tom smislu bio odjek knjige u Sloveniji?

Mislim da sam puno ljudi iznenadio pošto sam se ja, deklarirani štovatelj partizanstva, namjerno, kao narator, odrekao bilo kakvih komentara. Likovi imaju svoje političke stavove i oni međusobno komuniciraju i u političkom smislu, dok ja kao narator prepuštam čitatelju da stvori vlastito mišljenje. I tu sam opisao i neke stvari o kojima se ne voli puno govoriti, a mora se. Ako se hoće napraviti dobar korak naprijed, moramo si natočiti čisto vino i u tom smislu. Bez toga se danas lažno mistificira i prevrće historija kako bi se opravdale stvari za koje nema opravdanja. Tako imamo i spekulacije kako bi danas izgledala Slovenija da je u Drugom svjetskom ratu samo čekala da je oslobode Englezi, Amerikanci ili...

Rusi?

Da, ili Rusi, ali to se u takvim domobranskim debatama ne spominje, uvijek se stane kod Amerikanaca. Diskvalifikacija partizanstva dobro služi dnevno-političkim interesima dokle god je zahvalna za svake buduće izbore. Ali zna se, da s fašizmom nema mirenja. Dok se svi zločini moraju osuditi. U svojoj knjizi ja ne bježim od toga, upravo obrnuto. Opisujem jednu situaciju s poslijeratnog grobišta s plavim pletenicama dviju djevojčica. To je potpuno istinita slika s jedne od tih jama koju sam namjerno stavio i koja je i mene pogodila kao roditelja. Što su te djevojčice kome skrivile da ih je zatekla takva sudbina u takvoj jami? I tu se slika ono što najviše mržim, a to je pojednostavljivanje, da se sve baca u isti koš, a zapravo je svaki čovjek priča za sebe i nije fer sve ideje i sve sudbine bacati u isti koš. Sve to za mene su izazovi o kojima pišem i u novom romanu.

O vama se više očito ne može govoriti kao o kantautoru i tek povremenom piscu...

Moram priznati da je pisac stao na svoje noge i da sada pored kantautora stoji s mnogo više samopouzdanja nego lani. Kantautor je piscu priznao pravo na postojanje i mislim da će se njih dvojica ovog ljeta nekako naviknuti jedan na drugog i da više neće biti sumnji i nepovjerenja. Vrijeme korone piscu je dalo dovoljno vremena da se razvije, a i kantatuor je u autorskom smislu imao odličnu sezonu, tako da mislim da su popušili lulu mira.

U predgovoru vašoj knjizi "Druga žena u Haremu" iz 2013. godine Boris Dežulović vas je opisao i pohvalio kao rokera koji je dobro ostario i koji ne okuplja stari bend s nekim novim klincima. Jeste li se sjetili toga kad ste par godina kasnije napravili upravo to i kada je opet oživio legendarni Lačni Franz?

Boro i ja imali smo dva-tri takva slučaja gdje je on tvrdio jedno, a ja kasnije napravio nešto drugo. Slažem se s njim u tom smislu da nisam tražio ili budio staru slavu s brendom kao što je Lačni Franz. Ja sam s njima snimio nove stvari. Dogodilo se to da sam kao kantautor, dakle i autor tekstova, shvatio da mi svaki žanr kroz koji prolazim nameže svoje zakonitosti i da sam najslobodniji bio dok sam pisao za Lačni Franz, o bilo čemu i na bilo koji način. Zato sam oživio stari brend s novom mladom ekipom, a time sam zadovoljio i puno njih koji su me godinama vukli za rukav i pitali kad ću opet pjevati pjesme starog Lačnog Franza. 

Čak i mlada publika od današnjeg Lačnog Franza traži uvijek i stare pjesme. Je li danas "Praslovan" jednako subverzivan kao i u ono vrijeme kada vam je zbog te pjesme milicija upadala na koncerte?

Sad se treći put obistinjuje onaj refren o tome kako ćemo opet sve zajebat što se zajebati da i izgleda da će to uvijek biti aktualno dok se nešto bitnije ne promijeni. Suština i ideja ostala je ista, a promijenili su se samo instrumentarij, boje i simboli. To je taj trenutak kad postaneš svjestan da pobjednici pišu povijest. Naš aktualni predsjednik Vlade koji je pogrešno shvatio svoju ulogu je tipičan primjer. Ne samo da je postao isti kao oni protiv kojih se nekada borio, nego i puno gori od njih. To je negativan napredak. Stvari se postavljaju na glavu. Vidite, nekada je samo pozitivno bilo nešto što vrijedi, a mi smo danas svi presretni ako smo na testu negativni. Drago mi je da ste spomenuli onaj izmišljeni govor šefa studentske organizacije. Takve nezamislivi stvari se vrlo lako obistine. Recimo, nikad nisam vjerovao da će se na velikim studentskim tulumima svirati narodnjaci i šlageraši. 

Kada možemo očekivati novi album Zorana Predina?

Gotov je, snimili smo ga u Kastvu s jednom riječkom ekipom odličnih muzičara, bez klavijatura, kao povratak gitarama. Deset autorskih rock pjesama. Materijal će uskoro biti u Zagrebu i Croatia records bi trebala objaviti album krajem svibnja ili početkom lipnja. Ono što je tu osobito zanimljivo je jedan eksperiment. Napisao sam zapravo dva albuma: slovenski i hrvatski.

Baš sam vas htio pitati na kojem ste jeziku pisali pjesme.

Nekoliko njih sam preveo, prepjevao, a većina pjesama ima slovensku i hrvatsku verziju koje su potpuno različite po sadržaju i temi o kojoj pjevaju. Vrlo je interesantno čuti istu glazbu s dva potpuno različita teksta na dva različita jezika. Oni koji govore samo jedan od njih, dobit će svaki svoj album, a nama koji govorimo oba bit će vrlo zanimljivo usporediti ih. Razlikuju se već i po boji, dok su one koje sam preveo vrlo bliske i među njima nema puno razlike. 

A te prevedene pjesme ste, pretpostavljam, pisali prvo na slovenskom?

Ne! Te tri koje imaju isti sadržaj napisao sam najprije na hrvatskom.

I za sve to je "kriv" Arsen Dedić?

Da, on je tata tog mog stava, on me je ohrabrio da krenem u tom smjeru. Ja sam mu rekao: "Arsene, gledaj, ja ću uvijek imati taj slovenski akcent". A on mi je odgovorio da je to ok i da on također ima akcent kad pjeva na slovenskom pjesme kao što su "Pegasto dekle" ili moju "Čakaj me". "To će s vremenom postati tvoj imidž", rekao mi je. I tako se srećom i dogodilo. Taj akcent je jedna od mojih boja.

Rasplet "Mongolskih pjega" događa se u Splitu, ključnu ulogu ima jedan mladi Dalmatinac, spominjete konobu Hvaranin, njenog vlasnika Vinka, Pulski sajam knjiga, novi album će vam izaći u Zagrebu... Je li vam Hrvatska postala neka vrsta utočišta, mjesta za bijeg?

Apsolutno da. I ne samo to, nego i sam jezik. Baš su me na posljednjem snimanju dečki iz benda pitali kako je to kad pišeš na nematerinjem jeziku. Rekao sam im da je to kao da se ja, kao autor, iz jednoga pretvorim u još jedan ja. I taj drugi ja onda u tom drugom jeziku, u ovom slučaju hrvatskom, bude oslobođen nekih zapreka, lančića koje ti stavlja materinji jezik. O nekim temama, krijući se u drugi ja, jednostavno je lakše biti nestašan. A da ne govorim o metrici i da su hrvatski i engleski jezik zbog količine samoglasnka, jednostavno zahvalniji za pjevanje. To vjerojatno može shvatiti samo netko tko i sam pokušava tako nešto napraviti. Meni je fino što sam time raširio i povećao svoj domet u umjetničkom smislu. Imam više kistova, više boja i još jedno novo platno.

VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"

Komentara 61

VI
Vivian
14:14 17.04.2021.

Nakon pada Berlinskog zida postojala je nada da je crveni fasizam propao ali sada je u punom zamahu u jos razornijem obliku. Naravno, pod raznim imenima politicke korektnosti.

KU
Kultura
14:10 17.04.2021.

Kad se devedesetih ginulo za slobodnu Hrvatsku bio je privid da komunizma vise nema. Pogledaj sad svi misevi izasli i grakcu kako je prije bilo bolje. Je drugovi, bilo je bolje ali vama, ne nama.

Avatar Šund_Alpinisti
Šund_Alpinisti
14:12 17.04.2021.

Fašizam koji je poražen na kraju Drugog svjetskog rata odmah se je pretvorio u crveni fašizam samo si je nadjenuo drugo ime - komunizam! To je jedina razlika - drugo ime i druga ideologija. Sve ostalo je ostalo isto. Diktatura, nepoštivanje ljudskih prava, ubijanje neistomišljenika. Mi smo takav sustav trpjeli do 1990. godine. I sada u svijetu postoje države koje ništa nisu manje fašističke od onih koje su nam nametnule Drugi svijetski rat.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije