Samo tri zemlje u Europi, a vjerojatno i na svijetu, nisu se do danas uspjele vratiti na razinu BDP-a koju su imale prije Velike recesije: to su Hrvatska, Grčka i Italija. Hrvatska se oporavlja, uspjela se vratiti na BDP iz 2011., s početka europske dužničke krize, pa joj preostaje povratiti i oko devet posto BDP-a izgubljenog 2009. i 2010.
Grčkoj je BDP unatoč svim nastojanjima EU i MMF-a na neprekinutoj silaznoj putanji. No, Grčka je relativno mala pa se općenito smatra da za EU nije nerješiv problem. Ali, Italija se ne uspijeva oporaviti ni od Velike recesije ni od europske krize.
Njezine su stope rasta poput statističke pogreške, a jaz prema ostalim velikim europskim ekonomijama sve je dublji. U drugom kvartalu ove godine prema prvom talijanski BDP uopće nije zabilježio porast, a prema istom razdoblju prethodne godine povećao se samo 0,7 posto.
BDP eurozone istodobno je porastao 1,6 posto, a EU 1,8 posto. Zbog takvih očajnih pokazatelja sve su glasniji oni koji tvrde da je glavni krivac za talijansko ekonomsko zaostajanje zajednička europska valuta euro.
Talijanska međunarodna konkurentnost desetljećima je jačala deprecijacijom talijanske valute lire. Kad god bi talijanski jedinični trošak rada rastao brže od njemačkog, a novac iz Italije počeo bježati prema sjeveru, odnos ponude i potražnje automatski bi smanjio vrijednost lire prema njemačkoj marki i ponovno bi Italiju učinio izvozno konkurentnom.
No, otkako je preuzela tuđu valutu (euro) kao vlastitu, deprecijacija za Italiju više ne postoji. Italija sada mora obnavljati konkurentnost “internom devalvacijom”, snižavanjem jediničnog troška rada u apsolutnom iznosu.
A to, pokazuje neumoljiva stvarnost, nije moguće. Čini se da su doista u pravu oni analitičari koji tvrde da Italija bez deprecijacije ne može održavati konkurentnost, da je to njezina specifičnost, lokalno obilježje koje se u doglednom roku jednostavno ne može promijeniti.
Do tog uvjerenja došle su i neke talijanske stranke i pokreti koji u svom programu imaju talijansko napuštanje eura i ponovno uvođenje vlastite valute. A kako, navodno, i većina Talijana traži odbacivanje eura, kritičari su te stranke odmah etiketirali kao populističke.
No, da su svi oni u pravu, i da se razlike u ekonomskoj snazi uvijek nekako moraju odraziti na novac, pokazuje ovih dana bilanca europskog međudržavnog sustava plaćanja Target-2. Clemens Fuest, predsjednik njemačkog instituta Ifo, upozorio je prošlog četvrtka da njemačka centralna banka od Eurosistema potražuje 754 milijarde eura, čime je premašen rekord iz krizne 2012. i dosegnuta polovica ukupne njemačke neto inozemne financijske imovine!
S toliko vlastita novca Bundesbank je njemačkim poslovnim bankama kreditirao transfere eura iz talijanskih banaka, odnosno bijeg novca iz Italije u Njemačku, koji talijanska centralna banka nema odakle podmiriti, a u Italiji više nema ni porasta cijene “njemačkog eura” koji bi taj odljev prirodno zaustavio. Euro se tako našao pred najtežim ispitom od svog nastanka.
>> Velike razlike među zemljama EU: Evo kako Hrvatska stoji kada je u pitanju potrošnja stanovnika
