Na pisanje me ponukala rasprava koja se ovih dana o hrvatskom antifašizmu vodi u Hrvatskoj i izvan nje. Postoje brojne definicije fašizma i još brojnija objašnjenja što su to fašističke metode. Većini definicija zajedničko je da je fašizam povezan s ideologijom, antidemokratski je i autoritaran. Postoje i zajedničke crte mnogobrojnih definicija fašističkih metoda, a većina u njih ubraja strahovladu, represiju, nehuman odnos prema pojedincu i brutalne metode ostvarenja cilja. Tragedija je nas Hrvata da smo u kratkom povijesnom razdoblju od nekoliko desetljeća doživjeli čak tri oblika fašizma, odnosno tri povijesna razdoblja koja imaju navedena obilježja.
Prvi oblik fašizma u tom razdoblju onaj je s kojim se povezala NDH četrdesetih godina prošlog stoljeća. Bez obzira na povijesne okolnosti u kojima je nastala, ta je država surađivala s fašističkim režimima, preuzela njihove metode i mi, kasnije generacije, tisuće smo se puta ispričali žrtvama i odali im počast. Učinit ćemo to i ove godine, i nikada ne smije prestati odavanje sućuti onima koji su stradali u tom razdoblju.
Problem je nove hrvatske države da su sljedeća dva fašizma potpuno sakrivena od javnosti, naših medija, udžbenika i istraživanja. Njihove žrtve nisu doživjele istinu i stotine tisuća potomaka zbog toga je duboko nesretno. Najprije to je komunistički fašizam nakon završetka II. svjetskog rata. Nikako drugačije ne može se nazvati ubijanje desetaka i desetaka tisuća ljudi bez suda, zatajenje njihovih grobova do danas i zločinačko uništavanje isto toliko obitelji čiji su članovi ubijeni bez suda i pokopani na nepoznatim mjestima. Dio njih pobijen je zbog osvete, a dio samo zato što su bili protivnici novog diktatorskog poretka koji je okljaštrio Hrvatsku teritorijalno, moralno, gospodarski i politički. Iako je rezolucija Vijeća Europe o tom komunističkom poretku rekla da nema pomirbe bez istine, kod nas u Hrvatskoj istina se taji i zato svako malo umjesto pomirbe iskaču duboke povijesne podjele. Osuda jednog, a tajenje drugog fašizma izaziva neprimjerene ekstremizme i nesporazume.
Treći je fašizam hrvatski narod doživio u nedavnoj srpsko-crnogorskoj agresiji koja nije bila ništa drugo nego osvajački rat Srbije s ciljem oduzimanja trećine hrvatskog teritorija do linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Metode osvajanja bile su fašističke za što imamo dokaze koji se taje od hrvatske javnosti. U Glavnom stožeru saniteta od prvoga dana agresije vodili smo identifikaciju i evidenciju ubijenih civila, a ti se podaci taje iako su publicirani u knjigama i stručnim radovima te upotrijebljeni u Haagu u hrvatskoj tužbi što je rezultiralo presudom u kojoj je obznanjeno da je Srbija počinila ratni zločin. Podaci temeljeni na identifikaciji i evidenciji civilnih žrtava dokazuju da su u srpskim i dijelom crnogorskim napadima (Konavle, Dubrovnik) ubijena 7263 hrvatska civila, u što ne računamo nepronađene posmrtne ostatke s čime će ih biti više od 8000. Analiza ubijenih civila pokazuje fašističku narav agresije. Naime, polovica ubijenih civila (točno 49%) su žene i djeca! Gotovo polovica (47%) ubijenih civila bili su stariji od 60 godina! To se događa samo u ratovima u kojima su civilne nastambe bile primarni cilj topništva, naravno s ciljem protjerivanja stanovništva i osvajanja teritorija. Potvrdu toga imamo i u evidenciju protjeranih Hrvata iz okupiranih područja, a njih je bilo 240.000. Kada smo u oslobodilačkoj akciji ušli u ta područja, zatekli smo isključivo jednonacionalni srpski sastav stanovništva. Zar baš nitko od vodećih političara ne može iznijeti te podatke vodstvu bivšeg agresora kada nas vrijeđa i proglašava najvećim ubojicama srpskog naroda u povijesti? Zar baš nitko ne brani istinu, a s njome i dostojanstvo hrvatskog naroda? Ista pitanja odnose se i na strašne komunističke zločine. Zašto se onda čudimo da i stranci u neznanju napadaju nas, zaklete antifašiste, imputirajući nam isti taj fašizam?
Današnji hrvatski politički problemi i podjele skreću fokus politika s glavnih problema kao što su gospodarstvo, socijalna pravda i bolji život građana. Podjele su velikim dijelom prouzročene zatajivanjem drugog i trećeg fašizma. Taj problem, duboko potisnut od javnosti, neprestano iskrsava u prvi plan. Više smo imali u protekla dva i pol desetljeća rasprava o ustašama i partizanima nego o poreznoj politici. Skriveni podaci neprestano izazivaju javnost i samo mala iskra svaki put zapali požar nesloge. Tko taji podatke o civilnim žrtvama u posljednja dva fašizma? Postoji nekoliko grupacija, a najžešća je skupina jugopata koji se boje prave slike te propale države u slučaju objave istine. Kažu, ne okrećite se u prošlost, a neprestano nam je podmeću. Bez okretanja u prošlost, ne političkog nego objektivnog istraživačkog, neće biti pomirbe. Istinu je moguće dokazati jedino znanstvenim, dakle objektivnim pristupom utvrđivanju broja i vrste žrtava s dubokim poštivanjem svake, ali baš svake civilne žrtve ubijene bez suda. Jugopati zaustavljaju istinu kontrolom objave rezultata srpsko-crnogorske agresije i zaustavljanjem iskopavanja žrtava komunističkih zločina. Bez istine nikada neće biti prave pomirbe među nama, ali ni sa susjedima, što se najbolje vidi ovih dana. Uvjeravam one koji zaustavljaju povijesne istine da bi i njima bilo ljepše u Hrvatskoj prihvate li istinu, a svima nama djeca bi imala optimističnu budućnost. Ovako nam preostaje još jedan egzodus, a sve je tako jednostavno: nema pomirbe bez istine.
Kad kao društvo i zajednica shvatimo da je svaki zločin - zločin i da je svaka žrtva - žrtva, i da su suze svake majke jednako vrijedne, na dobrom smo putu da prihvatimo istinu. Kad shvatimo da vojnik nije kriv samim time što je vojnik i da je kriv samo onda ako je počinio zločin i da postoje sudovi i presude, na dobrom smo putu da prihvatimo istinu. Hrvatska još nije zrela da prihvati istinu. U Hrvatskoj još uvijek caruje laž. I zato nam je ovako kako nam je. Tužno i bolno!