Deinstalirajte viber i whatsapp, izbrišite Facebook i Twitter račune s vaših mobilnih telefona i računala i zakoračili ste u „Benediktovu opciju“, nevidljivu oazu kršćanske budućnosti, na kojoj je nastala i istoimena knjiga Roda Drehera, zagovornika obnove kršćanstva po modelu sv. Benedikta i benediktinskog reda čiji nas model, kako veli, „podsjeća da su rad i bogoštovlje neraskidivo povezani i da naše karijere nisu odvojene od naše vjere“.
„Današnji kršćani proživljavaju porođajne muke nastajanja buduće Crkve, a to je prilično zastrašujuće. Dok se stara uporišta ruše, niču nove prilike. Oni koji budu htjeli zadržati pedagoške forme – državne, privatne i župne – koje više ne mogu oblikovati srca i umove novih naraštaja na autentično kršćanski način, izlažu se riziku da naštete svojoj djeci jer će ona ostati moralno i duhovno ranjiva. Nova je kontrakultura klasična kršćanska naobrazba. Za tek nešto više od jednoga stoljeća kršćani su se iz središta američke kulture preselili na njezine margine. Prihvatimo svoj položaj i ponosimo se njime“, piše Dreher u „Benediktovoj opciji“, koja je nedavno izašla i na hrvatskom jeziku u izdanju „Verbuma“ iz Splita, a počiva na njegovoj tezi da su kršćani „u moderni izgubili svoju kršćansku religiju, izgubili međusobnu poveznicu, ono što nas je povezivalo s bližnjima i ono što nam je bilo sidro, kako u vječnomu, tako i u vremenitom poretku. Sada plutamo u tekućoj moderni, potpuno izgubljeni“ te je potrebna korjenita obnova kršćanstva.
„Mi kršćani možda niječemo da je Bog mrtav, no ako prihvaćamo vjerski individualizam i njegovo teološko zaleđe – moralistički terapeutski deizam – time naviještamo Boga koji doduše nije mrtav, ali je u hospiciju, prikovan za krevet“, veli Dreher, nudeći „Pravilo“ sv. Benedikta kao model obnove.
„To je strategija prihvaćanja ‘progonstva u vlastitomu domu’ i izgradnje snažne kontrakulture, utemeljena na autoritetu Svetoga pisma i na mudrosti prve Crkve. Svjesni otrovna utjecaja suvremenoga sekularizma i fragmentacije koju izaziva relativizam, kršćani Benediktove opcije oblikuju svoje djelatnosti i zajednice ugledajući se na Sveto pismo i Benediktovo ‘Pravilo’. Ne obuzima ih panika niti su pretjerano opušteni: shvaćaju da novi poredak nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost s kojom treba živjeti. Oni uče kako ustrajati, s vjerom i kreativnošću; produbljuju svoj molitveni život; usvajaju prakse koje u prvi plan stavljaju obitelj i zajednicu, a ne stranačku politiku, te grade crkve, škole i druge ustanove unutar kojih pravovjerno kršćanstvo može preživjeti potop i napredovati“, poručuje Dreher, tvrdeći kako su kršćani danas, poput onih u vrijeme sv. Benedikta, izloženi barbarskome svijetu, koji „umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele“. Zato preporuča metodu suvremene askeze digitalnog posta, koja bi „trebala bi nam pomoći da sve dijelove svojega života rasporedimo oko Boga“.
Kobna pogreška
„Benediktova opcija poziva na dugotrajan i strpljiv rad na povratu i očuvanju stvarnoga svijeta od izvještačenosti, otuđenja i atomizacije suvremenoga života. To je način gledanja na svijet i življenja u svijetu koji podriva veliku laž moderniteta: da ljudi nisu ništa drugo doli duhovi u stroju i da smijemo mijenjati njegove postavke kako god želimo“, tvrdi on, objašnjavajući kako danas „tehnologija postaje neka vrsta teologije“ te da „kada jedino svjetlo na licima većine ljudi potječe od odbljeska prijenosnih računala, pametnih telefona ili televizijskih ekrana, jasno je da živimo u mračnomu dobu“.
„Um tehnološkoga čovjeka ne može odoljeti njegovim željama jer ga je njegova kultura naučila da ih ne propituje. Tehnološki čovjek počinje vjerovati da granice onoga što on smije učiniti prirodi primarno određuje njegova sposobnost da je podvrgne svojoj volji. Kršćani se moraju buniti protiv toga. Jedina neosvojiva tvrđava jest ona metafizička: uvjerenje da nas smisao nadilazi i da je utemeljen u Bogu. Postoje neke granice koje ne smijemo prekoračiti ako želimo živjeti. Kobna je pogreška misliti da je svijet koji je posredovan tehnologijom stvaran. Tada ne vidimo stvarnost, vidimo jedino sebe. Ako to ne razumijemo, ako ne vjerujemo da sve stvari postoje neovisno o našim željama i da postoji svijet izvan naših glava, nemamo razloga obraćati pozornost jer ne postoji ništa o čemu bismo trebali kontemplirati. Ako osjećaj definira stvarnost, tada je kontemplacija beskorisna, kao i svaki otpor. Ako živimo kao da je dosada korijen svih zala, nećemo se moći oduprijeti, a ako se ne odupremo, otkrit ćemo da su naši strojevi ovladali nama. Možda se to već događa“, piše Dreher, tvrdeći da „upravljati zaslonom računala ili pametnoga telefona znači ući u svijet u kojemu se ne morate baviti ničim što niste odabrali“.
„Na internetu možete biti nevidljivi ili stvoriti novi identitet. Na internetu ne postoji linearna logika: možete skakati sa stranice na stranicu. Kao novinar objavljujem na internetu i većinu radnih dana provodim radeći upravo to. I znate što? Predivno je. To je učinilo moj život boljim na više načina, uključujući i mogućnost da živim tamo gdje želim. Internet mi je dao puno toga i svakoga mi dana daje još. Ali internet, kao i sve nove tehnologije, i oduzima. Oduzima nam osjećaj da smo akteri“, piše Dreher, navodeći paradoks svojstven internetu kao tehnologiji, a to je da nam „on govori kako nam daje više slobode i više izbora, no zapravo nas mami u pasivno zatočeništvo“. On navodi i primjer njegova prijatelja Andrewa Sullivana, koji je više od desetljeća bio jedan od najplodnijih i najutjecajnijih blogera na internetu, no jednoga je dana 2015., na vrhuncu slave i uspjeha, iznenada zastao i nestao s radara.
Video - Darko Pavičić o pedofiliji u Crkvi
„Nekoliko mjeseci poslije, kada smo se obojica slučajno našli u Bostonu, Andrew i ja susreli smo se na kavi. Nisam mogao vjerovati koliko je dobro izgledao. Bio je u formi i nekako blistao, a zračio je zapanjujućom smirenošću. Andrew mi je rekao da je to posljedica odlaska s interneta“, svjedoči Dreher, citirajući Sullivanov esej godinu dana kasnije u časopisu New York: „Svaka minuta koju sam proveo zadubljen u virtualnu interakciju značila je isto toliko minuta bez susreta s ljudima. Svaka sekunda koju sam proveo uronjen u trivijalnosti bila je sekunda manje za bilo koji oblik promišljanja, ili smirenosti, ili duhovnosti. “
Taj sraz čovjeka i tehnologije današnjice ogleda se, dakako, i na obitelj, pa promotor Benediktove opcije veli da „ako svoje domove i škole ne počnemo doživljavati kao samostane i u njima strogo ograničavati informacije koje primaju naša djeca (radi njihove vlastite nutarnje formacije), ali i dostupnost tehnologija koje mijenjaju mozak, zanemarujemo odgovornost koju imamo kao čuvari njihovih duša – i naših vlastitih“.
Ako želimo preživjeti
„Internet je fenomen koji izaziva rastresenost i potiče na predavanje impulsima naših strasti. Ako se ne uspijemo oduprijeti internetu koliko god je potrebno za napredak, izgubit ćemo tlo pod nogama. A ako izgubimo uporište, na kraju ćemo napustiti i pravi put kroz život. Brojni naraštaji kršćana to su znali, još od prve Crkve“, veli on. Crkva koja ne naglašava askezu i učeništvo jednako je besmislena kao stručni stožer nogometne momčadi kojemu nije stalo hoće li igrači doći na trening ili ne.“ „Ako današnje crkve žele preživjeti ovo novo mračno doba, moraju prestati „biti normalne“. Morat ćemo čvršće prionuti uz Gospodina i to ćemo morati učiniti na načine koji će u očima suvremenoga svijeta izgledati čudno. Ako ponovno otkrijemo svoju prošlost, ako se vratimo liturgijskomu bogoštovlju i askezi, ako stavimo crkvenu zajednicu u središte svojih života i učvrstimo crkvenu disciplinu, tada ćemo, po Božjoj milosti, opet postati onaj osebujni narod kakav smo uvijek trebali biti“, objašnjava Dreher, navodeći kako „u svojemu najboljem izdanju zajednice Benediktove opcije mogu poslužiti i kao nenamjerno političko svjedočanstvo sekularnoj liberalnoj kulturi čije hladne i ravnodušne političke i ekonomske strukture od njih oštro odudaraju“.
„Država se u budućnosti neće moći brinuti za sve ljudske potrebe, osobito ako se sadašnja predviđanja o rastućim ekonomskim nejednakostima pokažu točnima. Već sama humanost kršćanske samilosti i kršćanska vizija ljudskoga dostojanstva bit će izvanredno privlačna alternativa.“ Također, trebale bi „prirodno nastati odozdo“, što znači da bi trebale biti organske, a ne isplanirane i nametnute odozgor. Takve zajednice nastaju u srcima pojedinca, a zatim se šire“, tvrdi Dreher.
ovdje je teško naći rečenicu koja nije kontradikcija, ili nema skroz pogrešno shvaćanje nekog izraza koji koristi. predivno.