Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Najpogubnija posljedica Velike recesije: ljudi se boje imati djecu

Slom tržišta za američke subprime vrijednosnice, odnosno drastičan pad njihovih cijena, pogodio je i Europu poput malja.
09. kolovoza 2017. u 19:04 1 komentara 535 prikaza
Foto: Niall Carson/Press Association/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

U četvrtak 9. kolovoza 2007. godine priopćenje BNP Paribasa zaprepastilo je globalno tržište kapitala.

kupovina, građani POZITIVNA KRETANJA Hrvatska ipak raste: BDP neće srušiti ni kriza u Agrokoru?

Najveća francuska investicijska banka, i jedna od najvećih u svijetu, objavila je da privremeno suspendira isplate udjela iz svoja tri investicijska fonda, Parvest Dynamic ABS-a, ABS Euribora i ABS Eonije, s financijskom imovinom vrijednom oko dvije milijarde eura. Razlog: banka nije u stanju izračunati vrijednost udjela u fondovima jer od njihovih 700 milijuna eura vrijednih obveznica izdanih na temelju američkih stambenih hipotekarnih kredita odobrenih dužnicima s najnižom (engl. subprime) kreditnom sposobnošću, u cijelom svijetu nitko ne želi kupiti ni jednu jedinu! Tržište za te obveznice, od kojih su neke imale najviši rejting vodećih svjetskih bonitetnih agencija, preko noći je doživjelo paralizu, iščezlo je, “isparilo“!

Burze padaju kao kruške

Bio je to dan koji se u stručnoj literaturi uzima kao simbolični početak Velike recesije, najveće globalne ekonomske krize 21. stoljeća, a možda i najveće u povijesti. Sljedećega tjedna, u srijedu 9. kolovoza ove godine, bit će njegova neslavna deseta godišnjica. Hrvatska je među zemljama koje je kriza najteže pogodila i uz Grčku je vjerojatno jedina država u svijetu u kojoj rane iz Velike recesije još nisu potpuno zaliječene. Ako se i ostvare prognoze da će ove godine hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) porasti tri posto u odnosu na 2016., Hrvatska ni u 2017. još uvijek neće dostići svoj BDP (u eurima, po tekućim cijenama) iz posljednje pretkrizne 2008. godine.

Nije samo BNP Paribas 9. kolovoza 2007. suspendirao isplate iz svojih fondova koji su kupili obveznice u koje su bili “prepakirani“ američki “drugorazredni“ ili slabije osigurani hipotekarni krediti. Gotovo istodobno učinili su to i američka investicijska banka Bear Stearns i njemačko društvo za upravljanje fondovima Union Investment Management, dok je nizozemski NIBC Holding izvijestio da je na američkim subprime vrijednosnicama pretrpio gubitak od 137 milijuna eura. Američki kupci obveznica koje su predstavljale potraživanja od hipotekarnih dužnika s najnižom kreditnom sposobnošću za probleme s tim obveznicama mogli su saznati dva tjedna prije BNP Paribasova priopćenja.

U utorak 24. srpnja 2007. videokonferenciju s burzovnim analitičarima i bonitetnim agencijama održao je Angelo Mozilo, osnivač i glavni izvršni direktor tvrtke Countrywide, najvećeg američkog ugovaratelja (engl. originatora) hipotekarnih kredita. Baš kao i BNP Paribas, i Mozilo, poznat kao šef koji se ne ustručava svima u lice reći što misli, zaprepastio je globalno tržište kapitala.

– Prolazimo kroz golemu depresiju cijena nekretnina – rekao je Angelo Mozilo – kakvu nismo vidjeli sve od Velike depresije. Već sutradan, u srijedu 25. srpnja 2007., cijena dionica Countrywidea na Newyorškoj burzi srozala se jedanaest posto, a vodeći američki burzovni indeks Dow Jones (DJIA) pao je za golemih 226 bodova.

Slom tržišta za američke subprime vrijednosnice, odnosno drastičan pad njihovih cijena, pogodio je i Europu poput malja. Velika švicarska banka UBS odmah je otpisala 19 milijardi dolara svojih ulaganja u američke obveznice, a kupce za te vrijednosne papire nisu mogle naći ni njemačka Deutsche Bank ni Royal Bank of Scotland. Francuska banka Societe Generale podnijela je gubitak od tri milijarde dolara. No, bila je to, prema riječima ekonomista Frederica Mishkina, tek prva, ograničena faza Velike recesije. Malo tko je u svijetu mogao predvidjeti kako će izgledati njezina tektonska faza godinu dana poslije.

Uvlači se strah

U 2007. i na početku 2008. analitičari su ukupne gubitke na američkim obveznicama emitiranima na temelju visokorizičnih stambenih kredita procjenjivali na oko 500 milijardi dolara. To nije bio neki iznos koji američki bankarski sektor ne bi mogao podnijeti iz svojih pričuva. No, taj relativno mali gubitak prouzročio je veliku paniku. Tada se u Americi pojavio u financijskoj povijesti posve nov fenomen “juriša na bankarstvo u sjeni“, nova vrsta financijske panike koja je posljedice tih relativno malih gubitaka uvećala do neslućenih razmjera. Financijske panike do 2007./2008. nastajale su uvijek “jurišem na šaltere banaka“. Kad bi se pročulo da je neka banka u problemima, štediše bi pojurile podići svoje depozite. A budući da su ti depoziti bili plasirani u dugoročne kredite, banka ih ne bi mogla isplatiti, već bi bankrotirala. I mnoge starije zagrebačke poslovnice suvremenih hrvatskih banaka spomenici su tih vremena: njihove goleme čekaonice služile su upravo tome da se s ulice ne vidi kad puno štediša odjednom navali na šaltere.

Suvremeno “bankarstvo u sjeni“, koje čine ne-bankarske financijske institucije – investicijske kuće, investicijski fondovi, osiguravateljske kuće i slični – nema izvore financiranja u štednim depozitima. One svoja dugoročna ulaganja najvećim dijelom financiraju prodajom svojih obveznica, uz obvezu brzog reotkupa, na novčanom tržištu. Drugim riječima, “banke u sjeni“ dolaze do novca tako da prodaju svoje obveznice svima koji trenutačno imaju višak novca: poduzećima, novčanim fondovima, bogatim pojedincima. I upravo su ti ulagači, kad su cijene nekretnina u Americi počele padati, a obveznice izdane na temelju hipotekarnih zajmova počele gubiti vrijednost, počeli odbijati refinancirati “bankare u sjeni“, ili su za svoj novac počeli tražiti cijenu, odnosno prinos, koju investicijske banke nisu mogle podnijeti.

Paniku je dodatno pojačalo to što su američke investicijske kuće i osiguravateljska društva masovno emitirale i na desetke milijardi dolara vrijedne police osiguranja za naplatu subprime obveznica. Tim se policama, zvanima svopovi (engl. credit default swaps, CDS), koje su bile više nalik lutrijskim srećkama nego vrijednosnim papirima, jako puno i jako brzo trgovalo. Kad je i njihovo tržište kolabiralo pa su postali bezvrijedni, zamrznuli su i tržište kvalitetnih vrijednosnica jer nitko nije mogao znati koliko tko ima te “toksične“ imovine i neće li bankrotirati prije nego što podmiri svoje obveze. S druge strane, da bi se spasile od propasti, “banke u sjeni“ počele su panično rasprodavati financijsku imovinu koju su posjedovale, obveznice i dionice, i rušiti im cijenu na tržištu. Tako je početkom 2008. u poteškoće zapala jedna od najvećih američkih investicijskih kuća Bear Stearns.

Panična rasprodaja

No, Bear Stearns spasila je američka središnja banka Fed tako što mu je našla privatnog kupca, drugu investicijsku banku, J. P. Morgan/Chase, ali i tako što je sama od njega otkupila “toksične“ vrijednosnice paradržavnih izdavatelja. To je također bilo bez presedana u financijskoj povijesti jer Fed je po zakonu bio nadležan samo za “prave“ banke, a ne i za investicijske kuće s Wall Streeta.

S izvanrednim povjerenikom u obilasku Agrokorovih tvrtki Fitch Ratings zadržao ocjenu Kreditni rejting popravit će se ako preživimo krizu Agrokora

Kad se potkraj 2008. na novčanom tržištu više nije uspijevao refinancirati ni Lehman Brothers, Velika recesija došla je u drugu, strahovito opasnu i dramatičnu fazu. Za Lehmana više ni Fed nije mogao naći kupca pa je banka u ponedjeljak 15. rujna 2008. bila prisiljena prijaviti stečaj. Bio je to najveći bankrot u američkoj povijesti: propala je četvrta po veličini investicijska kuća s imovinom većom od 600 milijardi dolara i 25 tisuća zaposlenih!

Panika je u svijetu tada dosegnula vrhunac. “Juriš na bankarstvo u sjeni“ dodatno se pojačao i pogoršao. “Banke su počele gomilati gotovinu i odbijale su jedna drugoj posuđivati novac, unatoč enormnim injekcijama likvidnosti koje su im davale Europska centralna banka, Banka Engleske i američke Federalne pričuve – Fed“, objasnio je Frederic Mishkin u svojoj izvrsnoj studiji “Pad niz liticu: od subprime do globalne financijske krize“ u izdanju američkog Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (NBER) iz prosinca 2010.

Globalna panična rasprodaja vrijednosnih papira i bijeg u najlikvidniju financijsku imovinu – gotovinu, pogodila je u 2008. godini i Hrvatsku. Od početka siječnja do potkraj 2008. glavni burzovni indeks Crobex izgubio je 71,3 posto vrijednosti i pao je na razinu koju je zadnji put imao u studenome 2004. U samo jednoj godini bio je izbrisan sav prinos burze iz prethodne četiri godine! Ukupna tržišna vrijednost dionica na Zagrebačkoj burzi (tzv. kapitalizacija burze) više se nego prepolovila, smanjila se 55,1 posto. Rasprodaju su pokrenuli stranci koji su se uz ogromne gubitke panično povlačili s hrvatskog tržišta kapitala, no i hrvatski su građani te godine izgubili 29,3 milijarde kuna vrijednosti u dionicama, za toliko se smanjila njihova kupovna i investicijska moć. Domaće pravne osobe, hrvatska poduzeća i razne institucije izgubile su u cijeloj 2008. imovinu vrijednu 67,3 milijarde kuna. Stranci su izgubili 46,1 milijardu kuna, a stanje skrbničkih računa (na kojima je većinom imovina institucionalnih investitora poput mirovinaca) palo je za 53,1 milijardu kuna.

Tek nakon naglog ispuhivanja burzovnog balona, i s početkom ispuhivanja nekretninskog, u Hrvatskoj se dogodio i slom bruto domaćeg proizvoda. U zadnjem kvartalu 2008. njegov se rast posve zaustavio, a u prvom kvartalu 2009. kao da je “pao niz liticu“, kako bi rekao Mischkin.

Nakon burzovnog sloma, Hrvatsku je u 2009. pogodilo i naglo zaustavljanje dotoka inozemnog kapitala. Rekordni priljev iz 2008. veći od 3,7 milijardi eura, u 2009. je bio za 1,4 milijarde eura manji, a u 2010. spao je na samo oko milijardu eura. Bila je to izravna posljedica gubitaka koje su europski investitori i europske banke od izbijanja Velike recesije pretrpjele na ulaganjima u američke “toksične“ vrijednosnice, obveznice izdane na temelju subprime hipotekarnih kredita, i u “police osiguranja“ tih obveznica.

Europske banke svesrdno su prihvaćale financijske “inovacije“ Wall Streeta i masovno su kupovale njegove visokorizične obveznice. U eri niskih kamata na komercijalne kredite bile su gladne visokih prinosa koje su te obveznice nudile, a nisu mogle ni propustiti priliku na kojoj su svi drugi zarađivali. U travnju 2009. Međunarodni monetarni fond (MMF) gubitke na kreditima odobrenima u Sjedinjenim Državama procijenio na 2,7 bilijuna dolara. U Europi je najviše tih gubitaka imala Njemačka, zemlja koja sama nije iskusila balon cijena nekretnina niti je u njoj postojalo tržište visokorizičnih hipoteka.

U svojoj studiji “Zahvaćena američkom subprime propašću 2007./2008.: Njemačka je ostala bez novčanika, ali je izbjegla veću štetu“, analitičari berlinskog instituta DIW otkrili su da su njemačke banke na ulaganjima povezanima s američkim subprime kreditima do kolovoza 2008. podnijele gubitak od 38,16 milijardi eura. Bio je to iznos jednak hrvatskom bruto domaćem proizvodu te godine! Najviše je izgubila IKB Deutsche Industriebank, čak 10,27 milijardi eura. Slijede Deutsche Bank sa 7,21 milijardom, Bayerische Landesbank (4,83 mlrd.), WestLB (3,20 mlrd.)... U Velikoj recesiji njemačke su banke izgubile oko osam posto svojega kapitala i pričuva. Taj su im kapital morali nadoknaditi njemačka država i privatni ulagači.

Najveće gubitke na američkim obveznicama i svopovima objavio je švicarski financijski div UBS: u 2007. 18,4 milijarde dolara, a do prvoga travnja 2008. još 19 milijardi dolara. Strahovite gubitke mjerene milijardama eura pretrpjela je i najveća europska banka HSBC, zatim BNP Paribas, Barclays, kao i osiguravateljska kuća Swiss Re.

Nadovezala se dužnička kriza

Hrvatski ekonomisti i političari nisu prepoznali opasnost od izvanredno brzog napuhivanja cijena hrvatskih dionica do kraja 2007. godine, čak ni kad su one u cjelini postale i do 60 puta veće od njihove ukupne godišnje zarade, što je čak pet do šest puta prevelika cijena. Napuhivanje cijena nekretnina bilo je teže prepoznati jer se uvijek moglo reći kako se cijene hrvatskih stanova i kuća, kao i sve ostale domaće cijene, samo usklađuju (“konvergiraju“) s europskima. Unatoč “tmurnim oblacima koji su se istočnoj Europi približavali sa Zapada“, kako je upozorio Financial Times, hrvatski ministri, nezavisni ekonomski analitičari i prognostičari očekivali su i u 2009. rast hrvatskog BDP-a: skromniji, ali ipak rast.

Dolazak Velike recesije u Hrvatsku, koji se najprije manifestirao padom izvoza i otpuštanjem radnika u izvoznim tvrtkama, a zatim drastičnim padom prometa u domaćoj maloprodaji i rastom štednje u bankama, šokirao je hrvatske političare. Dva dana nakon što je objavljen pad BDP-a u prvom kvartalu premijer Ivo Sanader podnio je ostavku. Uslijedile su rasprave u kojima se golema većina hrvatskih ekonomista zalagala za prilagodbu krizi rezanjem državne potrošnje i štednjom na svim razinama. Tek su rijetki, poput akademika Zvonimira Baletića ili predsjednika Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića tražili da se Vlada i Hrvatska narodna banka krizi odupru aktivnim fiskalnim i monetarnim politikama, ali su ih kolege ekonomisti na vlasti ismijali i izvrijeđali kao neznalice.

Naposljetku, ni jedna hrvatska Vlada formirana nakon 2007. nije pokrenula nikakvu prepoznatljivu i dovoljno snažnu ekonomsku politiku kojom bi ublažila i otklonila posljedice financijske panike i Velike recesije. Monetarne vlasti nastojale su očuvati fiksni tečaj kune prema euru pa se nisu usudile panici suprotstaviti povećanjem količine domaćeg novca u optjecaju, a posljedica je bila strahoviti skok kamata na međubankarske kredite. Konačno, Hrvatska nije zabilježila pad BDP-a samo u 2009. nego i u 2010. i 2011.

Silina i dugotrajnost Velike recesije u Hrvatskoj, na koju se 2011. nadovezala velika europska dužnička kriza s epicentrom u Grčkoj, ostavila je na hrvatsko društvo teške i dugotrajne posljedice. Stopa nezaposlenosti udvostručila se, s 9 posto u 2008. na 17,5 posto radnog sposobnog stanovništva u 2014., i do danas se nije spustila na pretkriznu razinu. Najgore je što se sve manje hrvatskih građana odlučuje imati djecu: do 2009. broj živorođene djece godinama je rastao, sve do 44.577, a od tada se neprekidno smanjuje.

Zapošljavanje na neodređeno vrijeme postalo je rijetkost, dominira rad na određeni rok ili sa skraćenim radnim vremenom, po ugovoru i slično, a i to u najslabije plaćenim i sezonskim uslužnim djelatnostima. Iseljavanje stanovništva poprima alarmantne razmjere. Hrvatska je već četvrtu godinu članica Europske unije, ali se nikakva konvergencija još ne vidi. Unatoč svemu tome, interes hrvatske javnosti i ekonomske struke za uzroke i mehanizme Velike recesije gotovo je posve iščezao.

Ivo Sanader ANALIZA Kriminal koji je siromašio narod za vrijeme agresije ostaje bez ikakve kazne? Vide se posljedice Novi udarac Londonu zbog Brexita Analiza U što uložiti u slučaju nove globalne recesije?
Zagreb: Predstavljen šesti međunarodni turnir u hrvanju Zagreb Open Grand Prix 2019
'SVI SMO PLAKALI'
Prije 14 dana izgubio sestru pa napravio podvig života: 'Sve bih dao da je ona živa'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • bakulušić:

    Povijest nas uci da je najvise djece radjala - sirotinja. A sirotinja se nikada nicega nije bojala pa ni Velike recesije. Uzrok krize obitelji i pada nataliteta treba traziti na drugom mjestu. Za pocetak, procitajte sto nam porucuju i preporucuju ... prikaži još! mediji. Sapienti sat a bogatima - strah od Velike recesije.